"Ko ne voli karanfile, ne treba ni da živi”, kultna replika iz filma "Davitelj protiv davitelja” redatelja Slobodana Šijana, uz niz drugih motiva iz filmskih ostvarenja nastalih u Jugoslaviji, dobila je svoj novi život na alternativnim posterima jugoslavenske kinematografije koje je dizajnirao Boris Stapić. Objedinjene pod nazivom "Diskretni šarm Jugoslavije”, premijerno ih je vidjela zagrebačka publika kad su bili izloženi u Galeriji Laval Nugent.

Boris Stapić je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna završio u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu diplomirao je grafički dizajn. Uz vizualno oblikovanje, bavi se ilustracijom, stripom i izradom murala. Novi, alternativni život jugoslavenskom filmu u Stapićevoj viziji nije isključivo posljedica žala za boljom prošlosti, nego autorski vid otpora prema sveprisutnom revizionizmu povijesti. 
O tome je i govorio u intervjuu za Express.

U izvrsnom uvodnom slovu zagrebačke izložbe 'Diskretni šarm Jugoslavije' Vladimir Šagadin, nabrajajući razloge zbog kojih je važno izložbu pogledati, rekao je, između ostalog, i zbog toga jer po današnjim filmovima nitko neće praviti alternativne postere. Vjerujem da je u pravu, a zanima me kako vi objašnjavate razlog. Hoće li to biti posljedica skromne produkcije, njezine (ne)kvalitete ili činjenice da današnji filmovi nastaju u okolnostima kratkog pamćenja i brzog življenja te je nemoguće da zažive na način na koji su to jugoslavenski?

Vladimir je napisao sjajan manifest u 20 točaka, točno dijagnosticirajući na jednostavan način što mi očekujemo i pretpostavljamo pod sintagmom 'Diskretni šarm Jugoslavije - Alternativi posteri jugoslavenske kinematografije', negdje između Zolina pamfleta 'J'accuse' i 95 teza Martina Luthera, samo s duhovitim montipajtonovskim performativnim živim čitanjem. Filmovi snimani u bivšoj Jugoslaviji imaju kultni status jer su rezultat sistematskog pristupa: od teksta i scenarija, preko glumačkih izvedbi, redateljskih rješenja, kamere, produkcijske kvalitete, muzike... Svi ti segmenti su svakako plod edukacije kroz količinu projekata koji su ondašnji filmski profesionalci prolazili i u kojima se peče zanat. Današnji diskontinuitet rada, upućenost na strane fondove, ne može ni iz daleka komparirati tadašnjim uvjetima rada u profesiji, tako da je i rezultat skromniji i manje upečatljiv, i brojem i kvalitetom. Fenomen zakinute budućnosti nije isključivo naš, on je plod progresa neoliberalnog kapitalističkog konteksta, kako je Dinko Kreho odlično primijetio u svojem uvodniku za katalog izložbe: 'Kad budućnost postane prazan okvir, slike prošlosti mrijeste se poput sablasti; kao duhovi naših života, da parafraziram teoretičara Marka Fishera, one nastanjuju snove i vizije, ideje i zamisli, misli i asocijacije. Ustrajnost slika koje su nas opsjedale, a uvijek se iznova vraćaju, ne može se tumačiti pukom okrenutošću prošlosti niti naivnom nostalgijom. Slike su znakovi prošlosti, ali još više odsutne budućnosti: one nose žal za vremenom koje je moglo biti'.

Na koji način ste izabrali filmove za koje ćete raditi alternativne postere, po emociji i onome što su u vašem gledateljskom iskustvu izazvali ili po elementima koje su filmovi nudili za promotivno vizualno oblikovanje?

Po imaginaciji, efektu koji su na mene ostavili prilikom gledanja dok sam bio klinac. Žanrovski su raznorodni, ima tu dosta trash estetike neočekivane za jedno socijalističko društvo, ali i razumljivo jer se radi o produktima autentičnog tržišnog socijalizma. Bilo mi je važno i pronaći imena svih sudionika produkcija, producentskih kuća. Film 'Variola vera' Gorana Markovića npr. produciran je sredstvima Croatia film Zagreb, iako čitava ekipa i mjesto radnje filma sugeriraju da je riječ o ekskluzivnom proizvodu srbijanske kinematografije. Sasvim je prirodno dakle da je izložba nazvana 'Alternativni posteri jugoslavenske kinematografije'.

Nedavno ste rekli kako vam je bila želja raditi filmske postere, a kako će, s obzirom na obim produkcije, to vjerojatno ostati samo na razini želje. Danas se nerijetko jugoslavenski film promatra kroz ideološku prizmu, zanemaruju se visoki estetski dometi u onome što nije bilo dio državotvornih projekata, umanjuje se činjenica da su jugoslavenski filmovi nastajali u ozbiljnim produkcijskim uvjetima, da je naprimjer Jadran film bio najveći američki koprodukcijski partner u cijeloj Europi. Je li danas lakše cijelu jugoslavensku kinematografiju svesti na partizanski film, da se ne bismo bavili onim u što se velika filmska produkcija, nakon ratova, pretvorila?

Moje je djetinjstvo bilo u osamdesetim godinama, pa pretpostavljam da moju i nekoliko starijih generacija nije toliko zanimao ideološki okvir u tolikoj mjeri u tom trenutku. Muzika, strip i film su mjesta našeg zajedničkog okupljanja, 'naš jezik'. Ima jedna scena u 'Nevinost bez zaštite' Dušana Makavejeva kad akrobat Aleksić rekreira ispred kamere svoju obranu pred sudom časti nakon Drugog svjetskog rata, braneći svoje snimanje filma pod okupacijom predlažući da mu 'drug sudija' puca u čelo ako smatra da je učinjeno išta loše stojeći ispred velike Titove slike. Godina je 1968., živ je Tito. Film uredno ide na Berlinski filmski festival te osvaja Srebrnog medvjeda i nagradu kritike. Tako da, za ilustraciju, ne vidim neki kontinuiran strogi prejaki partijski pritisak od šezdesetih iako je sljedeći Makavejevljev film zabranjen u zemlji, ali tu je već bilo nekih drugih spornih stvari. Da, lakše je sve promatrati kroz prizmu 'partizanije', jednostavniji je narativ koji odgovara i domaćim revizionistima, a strancima prihvatljiv po tom uvriježenom principu kako funkcionira ideološka matrica socijalističkog društva.

Boris Postnikov kao zajedničko generaciji odraslih pionira koji pišu knjige i prave izložbe posvećene bivšoj domovini pronalazi želju da se jugoslovenska povijest iznova osmisli i reinterpretira. Je li to, između ostalog, bio razlog nastanka alternativnih postera za jugoslavenski film?

Filmovi su to što jesu, završene cjeline. Pružiti uvid je možda bolji termin, revalorizirati postojeće. Često se družim s mlađima od sebe i oni pojma nemaju o ovim filmovima, muzici koju sam slušao, nekim knjigama, stripovima koje sam čitao i bili su mi jako bitni, a kroz koje sam vježbao i svoj kritički aparat, nešto što nedostaje generacijama nakon rata. Bilo bi korisno da su taj prostor popunili nekim vrijednostima koje su se iznjedrile iz tog vremena, ali nisu, jedini 'jezik' koji je njima ponuđen sad i u zadnjem periodu je jezik nacionalizma i sav pripadajući folklor iz istog repertoara ili pak neoliberalni kapitalistički diskurs pa je i očekivana neupućenost. Meni je osobno interesantan prostor pop kulture, margine tog društva tržišnog socijalizma.

U vašem autorskom statementu stoji kako je izložba nastala kao reakcija na nastupajuće trendove dokidanja zajedničke kulture sjećanja postjugoslavenskih društava, politike historijskog revizionizma te procese autocenzure vlastitih intimnih historija u kontekstu novouspostavljenih država i novih društvenih odnosa. U kojim segmentima je, po vama, historijski revizionizam najprisutniji?

Navikli smo već na tragikomične gafove brkanja 'fašizma' i 'antifašizma' u BiH prilikom prigodnih obljetnica pa je to najočitije i uhu najbolnije, ali dobro ilustrira problem. U odnosu elite prema obespravljenim klasama: radništvu, umirovljenicima, borcima, prekarijatu, podaničkom 'Zakonu o radu' u BiH, napisanom od strane tko zna koga, ali jasno u čijem interesu, jeziku koji gubi svoj sadržaj u javnom prostoru i potpuno degradiranoj kulturi dijaloga, teško je danas naići na neki konstruktivan komentar, bez prijetnji na osnovi nacionalnosti, spola, podrijetla, to je trenutačni standard komunikacije. Oronulom i poluprivatiziranom javnom zdravstvu, školstvu koje je poligon nacionalne indoktrinacije, NGO neoliberalnim organizacijama i njihovim 'projektima', lošoj infrastrukturi gradova uslijed kontinuiranog neodržavanja i tako dalje i tome slično, da ne nabrajam. Sve to u 'sadejstvu' dokida i nagriza projekt socijalističke modernizacije i emancipacije društva za koji smo mislili da je završen u 20. stoljeću.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Je li današnji odnos prema zajedničkoj prošlosti vodećih političkih predstavnika/ca još jedna u nizu potvrda nesposobnosti uspostavljanja novih vrijednosti te iz pozicije nemoći koju ne priznaju pokušavaju umanjiti značaj onoga što je bilo važno i dobro u prošlosti?

Ne usuđujem se ni pomisliti što bi bilo da su političke elite 'sposobnije', a da im je čitav monopol na silu i državni aparat stavljen na raspolaganje, padaju mi na pamet zemlje Latinske Amerike. Ideološki eksperimenti programiranja nacije se sprovode, ali raspeti su između geopolitički suprotstavljenih stranih faktora kojima domaće elite ispostavljaju račune.

I sami kažete da su emancipatorske, progresivne i slobodarske ideje prethodnog perioda vidljive u svim aspektima društva: arhitekturi, filmu, književnosti, živoj i autentičnoj umjetničkoj produkciji, danas uglavnom prepuštene nebrizi i propadanju. Je li takav odnos prema kulturnom nasljeđu dio strategije novouspostavljenih političkih elita ili nebrige za kulturu općenito, i za onu koja sad nastaje i za onu prošlu, na čijim korijenima je ponikla?

A nemaju oni strategiju, to je samo kontinuirani 'spin'. Komunisti su imali 20 godina period ilegale u Kraljevini, organizirali se, gradili neki metodološki pristup - kad biti vidljiv kroz propagandu, publikacije, letke, kako nastupati kroz štrajkove, to je dosta pomoglo u dizanju ustanka 1941. Radilo se i na kadrovskoj politici, ne bez osobnih i karijerističkih obračuna, počesto i uz čistke u vrhuški da ne romantiziramo taj period. Tu su bili uključeni autodidakti iz radništva do slojeva poštene inteligencije, pisaca, umjetnika. Danas se to zove 'hacktivism' kroz jedan drugi komunikacijski kanal. Ne možete imati korektan odnos prema kulturnom naslijeđu u kompradorskim elitama. Njihovo je djelovanje u strogo ograničenim interesnim poljima: građevinski kvadrati, benzinske pumpe, javna poduzeća, nema tu prirodno mjesta za 'višak' vrijednosti, pljačka je u toku, plus što su na monetarnoj infuziji banaka i MMF-a, ali o tome ćemo brinuti sutra.

U svojim radovima se bavite i nešto skorijom prošlosti, odnosno posvetom značajnim ljudima kojih više nema, a mislim na strip prema priči Karima Zaimovića 'Sarajevski nevidljivi čovjek' te mural koji ste, posvećen Karimu Zaimoviću, uradili u Sarajevu s Aleksandrom Brezarom i Mensurom Demirom. Koliko vam je važno kad imate priliku osobno intervenirati u kulturi pamćenja u kojoj sasvim sigurno Karim Zaimović, svestrani autor koji je od granate poginuo u posljednjim danima opsade Sarajeva, zaslužuje posebno mjesto?

U drugačijim, možda zdravijim društvenim okolnostima, moj rad bi vjerojatno išao u pravcu neke intimnije fascinacije drugim temama i medijima. Ali kako su evidentni problemi o kojima govorimo čini mi se logično i da surađujem s istomišljenicima te da na ovaj način reagiramo. Nedjelovanje institucija koje možda fiktivno i postoje, a kadrovski su pretrpane tehnokratsko stranačkim pozicijama tjera da se za sada makar očuva sjećanje na neke ljude, poput za Sarajevo prevažnog Karima i njegov rad do neke iduće generacije.

Radite i naslovnice za Izdavačku kuću Buybook te samizdat izdanja Borisa Lalića. Dio njih je imala priliku vidjeti i zagrebačka publika na izložbi. Zanima me kako izbjeći ponavljanje ili nametanje osobnog stila koji kod nekih autora/ica nužno ne korespondira s tekstom, a opet sačuvati osobnu estetiku i prepoznatljivost?

Ne vidim ništa loše ni kroz pristup jednog zrelog samosvojnog stila, naprotiv. Jako uživam u rješenjima kolegice Aleksandre Nine Knežević koja sa mnom također radi na izdanjima Buybooka. U Hrvatskoj npr. sjajne stvari radi Vedran Klemens za Frakturu. Oboje imaju jak autorski pečat, a uvijek iznova iznenade. Moj pristup je samo drugačiji, uvijek se nekako zapitam: 'A što da probaš ovo, nisi nikad ovako?', a pisci i knjige mi i žanrovski na određeni način diktiraju kako da im priđem.

Imali ste deset godina kad ste čitali intervju s Miltonom Glaserom te odlučili da ćete raditi isto što i on. Koliko se dizajnerski svijet razlikuje u praksi od očekivanja iz dječačke vizure, s obzirom na to da ste radili i u agencijama koje surađuju s korporacijama i ne uvažavaju nekad jezik umjetnosti. I koliko su stripovi, murali i izložbe, poput aktualne, dobar način odmaka od onoga što se mora raditi da bi se živjelo?

Vezano za taj intervju s Glaserom, Sarajevo je nekad imalo 'Američki centar', biblioteku nekih podobnih stručnih izdanja i beletristike SAD-a. Je li to bilo inicirano Olimpijadom ili ne, ne znam točno. Ambasada SAD-a je na našem jeziku izdavala Pregled', časopis odlično grafički oblikovan, s intervjuima s najprestižnijim 'američkim kulturnim ambasadorima' - piscima, redateljima, dizajnerima, i moj stariji brat je donio nekoliko besplatnih primjeraka. Intervju s Glaserom je bio editorial, iscrpna tema u jednom od brojeva, s mnoštvom fotografija. Nebrojeno puta sam pročitao taj intervju. I na globalnom planu stvari su se promijenile od vremena kad je netko poput Glasera bio 'kulturni ambasador' SAD-a. Ne treba motivacijski 'coach' kad jasno vidiš spoj briljantnih zapažanja, ilustriranih mnoštvom primjera rada. S takvim iluzijama sam ušao u svijet grafičkog dizajna, a već dobrano indoktriniran stripom, muzikom i filmom. Nema to pretjerano veze s agencijskim ili korporativnim dizajnom, taj svijet postoji kao paralelni univerzum s nekim svojim pravilima, a posebno u BiH, koja je jedna periferijska, kompleksna i siromašna zemlja.