Izraz "četiri suvremena jahača apokalipse obrazovanja" izvorno dolazi iz teorije neokonzervativne modernizacije obrazovanja američkoga kritičkog pedagoga Michaela Applea, a koristi ga redovna profesorica Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Vedrana Spajić Vrkaš, kako bi slikovito upozorila na neke od ključnih problema hrvatskog obrazovanja.

Tko su ti "jahači", kako ih prepoznati u našem društvu i, što je još važnije, kako im se suprotstaviti, jedna od naših najvećih stručnjakinja na području pedagogije, ali i ljudskih prava te građanskog odgoja i obrazovanja, pojasnit će u predavanju na IV. konferenciji "Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska".

Neke od tih ideja je prof. Spajić-Vrkaš obrazložila i za Express.

Michael Apple piše o problemima američkog obrazovanja koji su osobito izbili na površinu s tzv. Bushevom reformom, poznatom kao "No Child Left Behind". Njome se, između ostaloga, uvode vaučeri u obrazovanje, uz objašnjenje da se time povećava sloboda pojedinca, uključujući roditelje, u izboru obrazovnog programa i škole. Apple se suprotstavlja tim promjenama tvrdeći da se njima obrazovanje još više stavlja u službu reprodukcije neravnopravnih i neporavednih odnosa moći, pa ako država nema jasne standarde kako u obrazovanju zaštititi ključno demokratsko načelo jednakih šansi, američkom obrazovanja prijeti krah.

Prema Michaelu Appleu, riječ je o četiri grupacije koje ste vi uspjeli pronaći i kod nas: neoliberali, neokonzervativci, agresivni populisti i tehnomenadžeri.

Pokazalo se da je ta njegova teorija o četverostrukom braku suvremenih čimbenika ugroze obrazovanja sasvim primjenjiva i za objašnjenje naše situacije. Neoliberali inzistiraju na tome da se obrazovanje "depolitizira", da se smanji kontrola države nad obrazovanjem i da se ono uredi prema tržišnim načelima, odnosno da se školstvo privatizira. Ono što novija povijest pokazuje jest da privatizacija obrazovanja vodi njegovoj marketizaciji, a marketizacija znači kraj shvaćanja obrazovanja kao temeljnog ljudskog prava i zajedničkog dobra. Njihovi interesi u Hrvatskoj nisu ni tada bili a nisu ni danas toliko izraženi, pa držim da neoliberalni koncept obrazovanja, sam po sebi, u toj mjeri ne ugrožava naše školstvo. Međutim, u Hrvatskoj sve veći utjecaj ima, Appleovim riječima, neokonzervativna grupacija koja koristi retoriku o povratku "pravim" znanjima, zapravo isključivo zapadnim standardima znanja, i suprotstavlja se uvođenju drugačijih perspektiva u obrazovanje. Zbog toga im je odbojna ideja o kulturno pluralnom društvu, a onda i o interkulturnom odgoju i obrazovanju, drugim riječima, svemu onome što ima oznaku drugoga i drugačijega. Kako bi ostvarili svoje interese, oni traže strogu državnu kontrolu nad obrazovanjem i žestoko zagovaraju izvrsnost, što vodi etnocentričnom elitizmu, a time i ugrožavanju univerzalnog pristupa obrazovanju i stjecanju kvalifikacija prema sposobnostima, osobito ako nastupaju s neoliberalima. Naime, iako su im ideologije različite, ove dvije grupacije rado surađuju i u obrazovanju su premrežene.

Različite ideologije oduvijek su se u raznim društvima borile za prevlast upravo u i preko obrazovanja. No vi smatrate kako bilo kakve reformske promjene u Hrvatskoj uništavaju još dva "jahača".

Jedan, koji je vrlo karakterističan za Hrvatsku su, kako ih Apple naziva, agresivni populisti. Oni traže korjenite promjene javnog obrazovanja temeljene na tradiciji i biblijskim vrijednostima. Umjesto priprema za budućnost, što zagovaraju neoliberali ili neokonzervativci, obrazovanje se, prema ovoj interesnoj grupaciji, treba okrenuti tradiciji, a mlade treba učiti poniznosti i poslušnosti auteritetu te, u vjerskom duhu, pripremati za sretan obiteljski život u kojemu su spolne uloge jasno određene. Dakle, nastoji se ojačati pojedinca koji je okrenut svojem privatnom životu, u čemu nema puno mjesta za politički pismenoga i osnaženog građanina o kojemu ovisi demokratski razvoj njegove zajednice.

Vama je najzanimljivija četvrta grupa, bez koje, kako kažete, ne bi uspjela nijedna od prve tri.

Ta grupacija mi je postala najzanimljivija jer najčešće dolazi iz mojih redova, dakle, iz akademske zajednice. Michael Apple ih naziva klasom tehnomenadžera. On kaže da su to ljudi koji dolaze s prestižnih sveučilišta i raspolažu visokokonkurentnim znanjima, no nisu privrženi nijednoj od navedene tri ideologije. Njih jedino zanima zarada i s njom povezana društvena moć, što osiguravaju opslužujući te tri grupacije.

Kako to rade?

Ili preko upravljačkih funkcija ili tako što su razmješteni po raznim upravnim i savjetodavnim tijelima koja odlučuju o sudbinama i karijerama drugih ljudi, kao što su povjerenstva za izbor u viša zvanja i slično. Interesantno je da se primarno bave ljudima, a ne razvojem svoje znanstvene discipline i struke, no ljudima se bave kao instrumentima za svoju vlastitu promociju. Zbog toga nastoje umanjiti važnost općeprihvaćenih kriterija akademske izvrsnosti i manje ili više otvoreno ugrožavaju karijere onih koji te kriterije postižu, a umjesto njih nerijetko nameću neakademska pravila izbora ili promocije u viša zvanja. Zbog svojega položaja i moći, u stanju su kupovati ili silom osigurati šutnju i pasivnost, što postupno vodi sistemskom urušavanju kvalitete visokoškolskog obrazovanja. S obzirom na to da sam imala prilike kroz svoj radni vijek upoznati nekolicinu nositelja tehnomenadžerske grupacije u nas, sve više me mučilo pitanje može li se smanjiti njihov utjecaj u Hrvatskoj kako bi znanje i sposobnost, odnosno kvaliteta znanstveno-istraživačkog i nastavnog rada postala jedini kriterij. Nažalost, kroz 20-ak godina praćenja djelovanja te grupacije shvatila sam da se ništa ne može napraviti, naprosto stoga jer je riječ o umreženoj skupini koja nije od jučer. Ta skupina je poprilično dugo uzdrmavala suvremeno hrvatsko sveučilište. Umreženost i činjenica da su mnoge učinili ovisnima daje im nevjerojatnu moć. U tom je smislu zanimljiva još jedna grupacija među znanstvenicima. Riječ je o onima koji smatraju da njihov rad, često iznadprosječni, nije i ne smije biti kontaminiran politikom. Takvo znanstveno "činstunstvo" koje, usput, ne opravdava stvarnost, je jednako štetan, jer tehnomenadžerima ostavlja nekontroliran prostor za manipulacije.

Zašto su odgojno-obrazovni djelatnici danas toliko pasivni?

Nešto je i u načinu na koji se oni obrazuju i stručno usavršavaju. Kad pogledate nastavne planove i programe nastavničkih fakulteta, vidite da se i danas vrlo malo radi na razvoju analitičko-kritičkog argumentiranog i sličnog mišljenja. Ako niste pripremljeni za kritičko mišljenje, odnosno za angažman temeljem rezultata takvog mišljenja, vrlo lako odustajete od bilo kojeg oblika borbe, dijelom i zbog toga jer ne vidite problem, a ako ga i "vidite", ne morate nužno i razumjeti njegove korijene. Za razumijevanje sukoba povezanih s, najčešće skrivenim, odnosima moći u društvunju, potrebno je obrazovanje koje nastavnika osposobljava za kritičko propitivanje struke i stvarnosti.

Zašto je naše društvo u cjelini tako pasivno, o većini problema koji nas pogađaju, pa tako i o obrazovanju?

Mi njegujemo kulturu šutnje, kulturu zatvaranja u uski, privatni, obiteljski krug, a ne kulturu emancipacije i osnaživanja pojedinca. Moja i istraživanja mojih doktoranada pokazuju da, primjerice zadnjih godina, sve veći utjecaj imaju nevladine organizacije koje reproduciraju desne ideologije i koje su tijesno povezane s određenim dijelovima Crkve, ali i državnih tijela. Analiza čimbenika koji su, primjerice, zaustavili uvođenje eksperimentalno provedenog kurikuluma građanskog obrazovanja ukazuje na presudnu ulogu tih organizacija. Štoviše, Agencija za odgoj i obrazovanje zadnjih nekoliko godina angažira pojedine članove tih organizacija da kao eksperti iz područja građanskog obrazovanja i obrazovanja za ljudska prava drže predavanja po školama. Ostaje pitanje koji koncept građanstva, odnosno građanskih sloboda, prava i odgovornosti se tako diseminira u našem školskom sustavu. Koji tip građanstva se promiče?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kažete da se u reformskim, obrazovnim procesima koristi vrlo malo eksperata. Zašto?

Zato što već postoje mehanizmi kojima se reproduciraju podobni stručnjaci, dijelom i zbog toga jer vi u Hrvatskoj uglavnom ne upisujete fakultet da stječete znanja, razvijate vještine, preispitate neke vrijednosti, nego u većini slučajeva da steknete diplomu. A danas morate imati diplomu, uređeno smo društvo, da biste dobili određeno radno mjesto, jer to mjesto ionako vas čeka, ali ono je uvjetovano diplomom, a ne znanjem. Prestrašno je to.

Kritičko mišljenje je jedna od najvažnijih vještina za poslove budućnosti. Tako kažu ekonomski stručnjaci i najveći svjetski poslodavci. Razvija li se kritičko mišljenje u našim školama?

Na pitanje potiču li vas nastavnici na razgovor i dijalog, većina učenika koji su sudjelovali u istraživanjima provedbe građanskog obrazovanja to potvrđuje. Koriste se različite metode poučavanja kako bi učenici aktivno stjecali znanja i razvijali vještine. Izgleda idealno, zar ne? Međutim, kad te iste učenike upitate mogu li se suprotstaviti nastavniku ako misle drugačije od njega ili nje, tu razgovor i dijalog prestaju. Drugim riječima, u školi se otvara prostor za raspravu i dijalog samo dotle dok ta rasprava ne dovodi u pitanje autoritet nastavnika. Problem je što je taj autoritet u velikoj mjeri determiniran i ovisan o programu koji nije njegov/njezin i sadržaju udžbenika koji on/ona možda i ne bi željeli prenositi učenicima. Iako su programi velik problem, pravi problem su udžbenici budući da se kroz njih zrcale različite profesionalne i ideološke interesne grupe. Time se zatvara sustav, a mlade potiče da djeluju otvoreno, što oni i čine dok ne lupe o zid. To se inače naziva iskrivljavanjem svijeti ili manipulacijom.

Zašto takvi modeli postaju standard?

Kočnice se nalaze na svim razinama, a sve je manje onih koji se kočničarima suprotstavljaju. Sve je više mladih, sjajnih istraživača koji su shvatili te odnose. Oni će zadovoljiti formalne kriterije, napisati kvalitetne radove, objavit će ih vani jer to je kriterij i naše izvrsnosti, no njih će rijetko tko u Hrvatskoj pročitati, a još je manje onih koji će te radove uzeti kao polazišta promjena u obrazovanju. Hrvatski obrazovni sustav se ne reformira i mijenja kao posljedica empirijskih istraživanja i analiza. Mi nemamo evidence-based politiku obrazovanja. Takvo je stanje sustavno građeno pa ostaje pitanje svih pitanja – imamo li još prostora za autonomnu djelatnost.

U Hrvatskoj, dakle, ne treba više imati velika očekivanja?

Velika očekivanja u ovoj situaciji rađaju velikim bolestima. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih mladi odlaze iz Hrvatske. Istraživanje o mladima koje sam provela s kolegicom Ilišin 2013., pokazuje da mladi ne vide budućnost, a ne vide budućnost jer ne vide svoj razvoj. Ako ne vidiš mogućnosti vlastitog razvoja nakon završetka fakulteta, a do tada imaš iluziju dobroga života, zašto se uopće mučiti.

Istraživanje koje spominjete pokazalo je i vrlo zabrinjavajuće rezultate o sudbini mladih koji prekidaju obrazovanje.

Naše istraživanje mladih u Hrvatskoj je pokazalo da od ispitanika koji su prekinuli školovanje prije stjecanja tržišno traženih znanja i vještina, samo dva posto misli kako je za to kriva država koja im nije osigurala odgovarajuće stipendije. Svi ostali su izjavili da su prekinuli školu ili zato što im roditelji nisu imali ekonomskih mogućnosti ili zato što su oni sami bili lijeni i nezainteresirani za učenje. Napuštanje škole zbog siromaštva, pa i lijenosti nikako nije samo privatni, individualni problem, nego je sistemski, strukturalni problem koji država treba detektirati i pronaći instrumente kako ga riješiti. Međutim, hrvatska država se, čini se, zadovoljava, činjenicom da su hrvatski građani skloni kriviti sebe i svoju obiteljsku situaciju. Proglasiti sebe nesposobnim je vrlo sretno rješenje za institucionalni sustav zato što ga na taj način ne moraš mijenjati. Naše je istraživanje pokazalo da su najveći gubitnici upravo ta grupa mladih jer im se nije pružila kompenzacija. To su ljudi koji nisu stekli nikakve konkurentne vještine. Međutim, interesantno je da da je najveći broj njih aktivno u programiranju, dakle kreativnom stvaraju na kompjuteru. No zbog nepoznavanja stranih jezika ne komuniciraju i ne uspijevaju plasirati svoje proizvode. Hrvatska je maloljudna, što znači da svakog pojedinca mora držati kao "malo vode na dlanu", pronalaziti načine kako pomoći onima kojima je pomoć potrebna u procesu stjecanja tržišno konkurentnih znanja.

Što bi bila prava obrazovna reforma?

Ne vjerujem ni jednoj reformi dok ona nije utemeljena na konkretnim brojevima i analizama stanja. Ako počinjete od imaginarne slike učenika, škole ili obrazovanja, ne možete puno učiniti. Nema uspješne reforme, osim možda u totalitarnim, nedemokratskim društvima, koja nije informirana velikim brojem egzaktnih pokazatelja. Druga stvar, kad počnete razmišljati o reformi, prvo reformirajte nastavnike, odnosno sustav odgoja i obrazovanja nastavnika. Danas treba ne samo pretvoriti nastavnika u velikog znalca svojega područja, nego i interdisciplinarno i kritički misleću osobu - to mi nemamo i to je meni beskrajno problematično za daljnji razvoj obrazovanja. Treća stvar, ono što smatram da je ključ svega toga, pronalaženje je načina za osnaživanje pojedinca u Hrvatskoj. Ključno je staviti fokus na vještine koje čine kvalitetnijim naš svakodnevni život, poput vještina kritičkog mišljenja, nenasilnog rješavanja sukoba, suradničkog rada... I još jedna stvar za koju mislim da je u temeljima svega, a to je utjecaj ideologija na obrazovanje. Potrebno je "maknuti šape" dežurnih ideologa iz sustava odgoja i obrazovanja. Ako imamo istraživanja, dopustite da nas ona vode.