Izraz "četiri suvremena jahača apokalipse obrazovanja" izvorno dolazi iz teorije neokonzervativne modernizacije obrazovanja američkoga kritičkog pedagoga Michaela Applea, a koristi ga redovna profesorica Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Vedrana Spajić Vrkaš, kako bi slikovito upozorila na neke od ključnih problema hrvatskog obrazovanja.
Tko su ti "jahači", kako ih prepoznati u našem društvu i, što je još važnije, kako im se suprotstaviti, jedna od naših najvećih stručnjakinja na području pedagogije, ali i ljudskih prava te građanskog odgoja i obrazovanja, pojasnit će u predavanju na IV. konferenciji "Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska".
Neke od tih ideja je prof. Spajić-Vrkaš obrazložila i za Express.
Michael Apple piše o problemima američkog obrazovanja koji su osobito izbili na površinu s tzv. Bushevom reformom, poznatom kao "No Child Left Behind". Njome se, između ostaloga, uvode vaučeri u obrazovanje, uz objašnjenje da se time povećava sloboda pojedinca, uključujući roditelje, u izboru obrazovnog programa i škole. Apple se suprotstavlja tim promjenama tvrdeći da se njima obrazovanje još više stavlja u službu reprodukcije neravnopravnih i neporavednih odnosa moći, pa ako država nema jasne standarde kako u obrazovanju zaštititi ključno demokratsko načelo jednakih šansi, američkom obrazovanja prijeti krah.
Prema Michaelu Appleu, riječ je o četiri grupacije koje ste vi uspjeli pronaći i kod nas: neoliberali, neokonzervativci, agresivni populisti i tehnomenadžeri.
Pokazalo se da je ta njegova teorija o četverostrukom braku suvremenih čimbenika ugroze obrazovanja sasvim primjenjiva i za objašnjenje naše situacije. Neoliberali inzistiraju na tome da se obrazovanje "depolitizira", da se smanji kontrola države nad obrazovanjem i da se ono uredi prema tržišnim načelima, odnosno da se školstvo privatizira. Ono što novija povijest pokazuje jest da privatizacija obrazovanja vodi njegovoj marketizaciji, a marketizacija znači kraj shvaćanja obrazovanja kao temeljnog ljudskog prava i zajedničkog dobra. Njihovi interesi u Hrvatskoj nisu ni tada bili a nisu ni danas toliko izraženi, pa držim da neoliberalni koncept obrazovanja, sam po sebi, u toj mjeri ne ugrožava naše školstvo. Međutim, u Hrvatskoj sve veći utjecaj ima, Appleovim riječima, neokonzervativna grupacija koja koristi retoriku o povratku "pravim" znanjima, zapravo isključivo zapadnim standardima znanja, i suprotstavlja se uvođenju drugačijih perspektiva u obrazovanje. Zbog toga im je odbojna ideja o kulturno pluralnom društvu, a onda i o interkulturnom odgoju i obrazovanju, drugim riječima, svemu onome što ima oznaku drugoga i drugačijega. Kako bi ostvarili svoje interese, oni traže strogu državnu kontrolu nad obrazovanjem i žestoko zagovaraju izvrsnost, što vodi etnocentričnom elitizmu, a time i ugrožavanju univerzalnog pristupa obrazovanju i stjecanju kvalifikacija prema sposobnostima, osobito ako nastupaju s neoliberalima. Naime, iako su im ideologije različite, ove dvije grupacije rado surađuju i u obrazovanju su premrežene.
Različite ideologije oduvijek su se u raznim društvima borile za prevlast upravo u i preko obrazovanja. No vi smatrate kako bilo kakve reformske promjene u Hrvatskoj uništavaju još dva "jahača".
Jedan, koji je vrlo karakterističan za Hrvatsku su, kako ih Apple naziva, agresivni populisti. Oni traže korjenite promjene javnog obrazovanja temeljene na tradiciji i biblijskim vrijednostima. Umjesto priprema za budućnost, što zagovaraju neoliberali ili neokonzervativci, obrazovanje se, prema ovoj interesnoj grupaciji, treba okrenuti tradiciji, a mlade treba učiti poniznosti i poslušnosti auteritetu te, u vjerskom duhu, pripremati za sretan obiteljski život u kojemu su spolne uloge jasno određene. Dakle, nastoji se ojačati pojedinca koji je okrenut svojem privatnom životu, u čemu nema puno mjesta za politički pismenoga i osnaženog građanina o kojemu ovisi demokratski razvoj njegove zajednice.
Vama je najzanimljivija četvrta grupa, bez koje, kako kažete, ne bi uspjela nijedna od prve tri.
Ta grupacija mi je postala najzanimljivija jer najčešće dolazi iz mojih redova, dakle, iz akademske zajednice. Michael Apple ih naziva klasom tehnomenadžera. On kaže da su to ljudi koji dolaze s prestižnih sveučilišta i raspolažu visokokonkurentnim znanjima, no nisu privrženi nijednoj od navedene tri ideologije. Njih jedino zanima zarada i s njom povezana društvena moć, što osiguravaju opslužujući te tri grupacije.
Kako to rade?
Ili preko upravljačkih funkcija ili tako što su razmješteni po raznim upravnim i savjetodavnim tijelima koja odlučuju o sudbinama i karijerama drugih ljudi, kao što su povjerenstva za izbor u viša zvanja i slično. Interesantno je da se primarno bave ljudima, a ne razvojem svoje znanstvene discipline i struke, no ljudima se bave kao instrumentima za svoju vlastitu promociju. Zbog toga nastoje umanjiti važnost općeprihvaćenih kriterija akademske izvrsnosti i manje ili više otvoreno ugrožavaju karijere onih koji te kriterije postižu, a umjesto njih nerijetko nameću neakademska pravila izbora ili promocije u viša zvanja. Zbog svojega položaja i moći, u stanju su kupovati ili silom osigurati šutnju i pasivnost, što postupno vodi sistemskom urušavanju kvalitete visokoškolskog obrazovanja. S obzirom na to da sam imala prilike kroz svoj radni vijek upoznati nekolicinu nositelja tehnomenadžerske grupacije u nas, sve više me mučilo pitanje može li se smanjiti njihov utjecaj u Hrvatskoj kako bi znanje i sposobnost, odnosno kvaliteta znanstveno-istraživačkog i nastavnog rada postala jedini kriterij. Nažalost, kroz 20-ak godina praćenja djelovanja te grupacije shvatila sam da se ništa ne može napraviti, naprosto stoga jer je riječ o umreženoj skupini koja nije od jučer. Ta skupina je poprilično dugo uzdrmavala suvremeno hrvatsko sveučilište. Umreženost i činjenica da su mnoge učinili ovisnima daje im nevjerojatnu moć. U tom je smislu zanimljiva još jedna grupacija među znanstvenicima. Riječ je o onima koji smatraju da njihov rad, često iznadprosječni, nije i ne smije biti kontaminiran politikom. Takvo znanstveno "činstunstvo" koje, usput, ne opravdava stvarnost, je jednako štetan, jer tehnomenadžerima ostavlja nekontroliran prostor za manipulacije.
Zašto su odgojno-obrazovni djelatnici danas toliko pasivni?
Nešto je i u načinu na koji se oni obrazuju i stručno usavršavaju. Kad pogledate nastavne planove i programe nastavničkih fakulteta, vidite da se i danas vrlo malo radi na razvoju analitičko-kritičkog argumentiranog i sličnog mišljenja. Ako niste pripremljeni za kritičko mišljenje, odnosno za angažman temeljem rezultata takvog mišljenja, vrlo lako odustajete od bilo kojeg oblika borbe, dijelom i zbog toga jer ne vidite problem, a ako ga i "vidite", ne morate nužno i razumjeti njegove korijene. Za razumijevanje sukoba povezanih s, najčešće skrivenim, odnosima moći u društvunju, potrebno je obrazovanje koje nastavnika osposobljava za kritičko propitivanje struke i stvarnosti.
Zašto je naše društvo u cjelini tako pasivno, o većini problema koji nas pogađaju, pa tako i o obrazovanju?
Mi njegujemo kulturu šutnje, kulturu zatvaranja u uski, privatni, obiteljski krug, a ne kulturu emancipacije i osnaživanja pojedinca. Moja i istraživanja mojih doktoranada pokazuju da, primjerice zadnjih godina, sve veći utjecaj imaju nevladine organizacije koje reproduciraju desne ideologije i koje su tijesno povezane s određenim dijelovima Crkve, ali i državnih tijela. Analiza čimbenika koji su, primjerice, zaustavili uvođenje eksperimentalno provedenog kurikuluma građanskog obrazovanja ukazuje na presudnu ulogu tih organizacija. Štoviše, Agencija za odgoj i obrazovanje zadnjih nekoliko godina angažira pojedine članove tih organizacija da kao eksperti iz područja građanskog obrazovanja i obrazovanja za ljudska prava drže predavanja po školama. Ostaje pitanje koji koncept građanstva, odnosno građanskih sloboda, prava i odgovornosti se tako diseminira u našem školskom sustavu. Koji tip građanstva se promiče?
Nastavak na sljedećoj stranici...
