Snimio sam dječji film jer više nije bilo organa koji nisam izvadio ili izrezao, rekao je Eli Roth, jedan od intrigantnijih umjetnika koji na horor žanru grade karijeru. Film "Kuća magičnog sata" u Hrvatsku je stigao početkom listopada, a istodobno se već na AMC-u prikazivala dokumentarna serija "Povijest horora" u kojoj se Roth, kroz razgovore s kolegama redateljima, prisjetio najkrvavijih scena iz filmova koje je podijelio u šest podkategorija i sedam epizoda: zombiji, koljači 1 i 2, opsjednuti demonima, stvorenja ubojice, vampiri i duhovi.

Nema sumnje da je, onima koji vole ovaj žanr, servirao obilje informacija, otkrio mnoge redateljske tajne i priuštio odličnu zabavu, no onima koji horore preziru serija je naprosto negledljiva. Krv šiklja na sve strane, zombiji s velikim tekom jedu ljudske organe koje su netom golim rukama izvadili iz ljudskih tijela, djeca koja bez imalo grižnje savjesti kolju svoje roditelje..., tek su neke od scena u 40-minutnim nastavcima. Uostalom, ime Elia Rotha preporuka je sama po sebi.

Nastavak 'Blade Runner 2049': Ništa od 'suza na kiši'

Ovaj hiperproduktivni 46-godišnjak rođen je 18. travnja 1972. kao Eli Raphael Roth u imućnoj obitelji intelektualaca Židova u Newtonu u Massachusettsu. Otac Sheldon Roth je psihijatar, psihoanalitičar i klinički profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Harvard, a majka slikarica Cora Roth. Presudni trenutak za njegovu buduću karijeru dogodio se 1979., kad mu je bilo osam godina i kad je sjedio pred televizorom gledajući "Alien" Ridleya Scotta.

Film ga se tako dojmio da je nakon jedne scene počeo povraćati. Odlučio je tad da želi raditi baš takve filmove te su roditelji njemu i njegovoj braći Adamu i Gabrielu kupili kameru. Do završetka osnovne škole braća su snimila više od 100 filmova. Stoga je bilo logično da upiše srednju filmsku školu Tisch School of Arts u New Yorku. Kako bi financirao svoje filmove dok je na koledžu, Roth je radio razne poslove, od kojih je najbizarniji bio online cybersex operater za Penthouse Magazine, kad se morao pretvarati da je žena.

Istodobno, hvatao je i svaku priliku da se dokopa filmskog seta i asistira pa je tako bio i pomoćnik produkcije na igranim filmovima. Redatelj Frederick Zollo dao mu je da vodi njegov ured, a nakon diplome posvetio se potpuno pisanju. Budući da je bio nezaposlen, našao je posao kod osebujnog Howarda Sterna, kojeg su, ne bez razloga, prozvali "kraljem svih medija".

Sve čega se Stern dotaknuo bilo je uspješno - od televizijskih i radijskih emisija, knjiga koje je pisao pa do filmova koje je snimao. Roth mu se pridružio 1997. na snimanju biografskog filma "Kralj etera" o Sternovu životu od problematičnog klinca do najpopularnijeg radio i TV voditelja 90-ih u Americi. Noću bi sjedio u Silvercup Studios u Queensu i radio na scenariju dok bi Stern spavao.

Roth je na filmskoj školi u New York University napisao scenarij i režirao studentski film "Restaurant Dogs", koji je zapravo bio homage Tarantinovom kultnom "Reservoir Dogs", koji je nominiran za nagradu Studentske akademije 1995. godine. Stažiranje kod Fredericka Zolle donijelo mu je još jedno korisno poznanstvo s Davidom Lynchom.

Ostali su u kontaktu i potkraj ‘90-ih Roth je sastavljao internetski sadržaj za Lynchovu web stranicu. Preka Lyncha je upoznao filmskog i televizijskog skladatelja Angela Badalamentija, čiju je glazbu koristio kasnije u svojem prvom dugometražnom filmu.

Glumica Camryn Manheim dala je Rothu jedan od prvih holivudskih poslova pa se 1999. godine preselio u Los Angeles. Kao i sa Sternom, i ovdje je radio ludim tempom. Napisao je, režirao, uredio, producirao, animirao i davao neke glasove za niz animiranih kratkih priča za Mandalay Sports Entertainment. Dok bi Camryn Manheim snimala emisije, Roth je u njezinoj garderobi radio na scenarijima.

Svijet budućnosti Marsovca može razumjeti ne samo moderni gledatelj nego i pračovjek

Svoj prvi film "Cabin Fever" snimio je 2001. godine. Radnja filma odvija se u drvenoj kući u šumi koju unajmi petero prijatelja, ali postanu žrtve virusa koji im jede meso. Budžet filma bio je, za američke prilike, više nego skromnih 1,5 milijuna dolara, koje su producenti skucali od donacija koje su im uplatili rodbina i prijatelji. Film je ušao u natjecateljsku konkurenciju na Toronto Film Festivalu 2002., a otkupio ga je moćni Lionsgate, čime su odmah vratili uloženi novac i zaradili još toliko.

Inače, kako pati od psorijaze, što mu je genetski nasljedna bolest, Roth je u ovom filmu vlastito iskustvo prenio djelomično na platno. Naime, kad je imao 22 godine, imao je prvi veliki napadaj bolesti. Tad su mu se na tijelu pojavile otvorene rane zbog kojih se nije mogao ni odjenuti.

Prvi Rothov film dobio je odmah vrhunske kritike, od New York Timesa, preko Rolling Stonea, do Empire Magazina, i to ravno iz pera veličina kao što je Quentin Tarantino. Bila mu je to odskočna daska za ulazak u svijet horora, pa se u svibnju 2003. Roth pridružio filmašima Boazu Yakinu i Scottu Spiegelu te njihovu Greenestreet Films u New Yorku kako bi stvorili Raw Nerve, LLC, producentsku tvrtku za snimanje horora.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Tri godine kasnije snimao je već "Hostel". Radnja filma odvija se u Slovačkoj gdje trojica prijatelja, umjesto da ostvare svoje seksualne fantazije, upadnu u ruke međunarodnog lanca ubojica čija su meta turisti. Ovaj film je imao nešto veći budžet - oko četiri milijuna dolara. Roth je za režiju uzeo samo honorar od 10.000 dolara kako bi što više novca ostalo za produkciju.

No kad je film krenuo u kina, već je u prvom tjednu zaradio pet puta više. Na globalnoj razini film je zaradio 80 milijuna dolara, a više od 180 milijuna dolara od prodaje DVD-a. U travnju 2006., na Rothov rođendan, DVD s filmom našao se na prvome mjestu top-liste. Film je 2007. konkurirao za najbolji horor film godine.

Uletio u eter Stern Hrvatu koji voli Trumpa: "Brzo ćeš na let za Europu!"

U jednom razgovoru za novine Roth je otkrio kako je uspio s iznimno malim budžetom zaraditi novac o kojem mnogi producenti mogu samo sanjati.

"Hype može biti najbolja stvar na svijetu, ali previše može ubiti. Postoji, naime, čudna ravnoteža između želje ljudi da pogledaju neki film i granice na kojoj se o tom filmu počne toliko pričati da kod publike stvori odbojnost. ‘Cabin Fever’ je bio žrtva tog hypea, a ljudi postanu jako kritični i nezadovoljni ako film, nakon svega, ne ispuni njihova očekivanja. Istodobno, tu je problem novca. Velike produkcije u marketing ulažu po 30-40 milijuna dolara. Kako da im ja konkuriram s ukupnim budžetom od 1,5 milijuna dolara? Samo internetom. Morate pronaći način da ljudi podrže vaš film i da do publike dođete izravno bez velikog novca. Dakle, morate naći zlatnu sredinu između toga da ljudi počnu pričati o nekom tamo smiješnom niskobudžetnom indie filmu koji su otkupili Liongates, ali ne smijete ih bombardirati informacijama jer ćete im ubrzo krenuti na živce", kaže Roth.

Godine 2007. snimio je nastavak "Hostela". Ovaj put film je stajao 10,2 milijuna dolara, a već u prvom tjednu zaradio je 8,2 milijuna. U Americi je zaradio 35 milijuna, a u kinima širom svijeta još 50. Bilo je nekoliko razloga što film nije ponovio financijski uspjeh. Te godine u kinima su igrali veliki hitovi, poput "Pirata s Kariba" i "Oceanovih 13", a produkciji se ostvarila najgora noćna mora. Radna verzija filma procurila je na internet, gdje ju je ilegalno preuzelo oko 2,000.000 gledatelja prije nego što je film došao u kina.

"Ne samo da su ga skidali s interneta, nego su se u Brazilu i Meksiku mogle kupiti piratske kopije za 10 centi. Stoga u tim zemljama s milijunskom publikom film uopće nismo ni poslali u distribuciju", govori Roth.

Ali nije to jedini Rothov financijski neuspjeh u inače blistavoj karijeri. Godine 2012. zaigrao se i otvorio u Las Vegasu noćni klub i bar Gorethorium koji je zamislio kao umjetnički zastrašujuću atrakciju na temu horora. Ulupao je u uređenje 10 milijuna dolara i u rujnu te godine, mjesec dana prije otvorenja, krenula je usmena predaja da se otvara nešto spektakularno – spoj dekadencije noćnog života i Rothovih horora – pravi Disneyland strave i užasa.

No već u prvih mjesec dana po otvaranju počele su kritike. Gorethorium je bio u velikom shopping centru, no koncept uklete kuće imao je velikih problema s dugačkim redovima za piće i hranu, nedostatkom parkirališnih mjesta, neveselim zaposlenicima i preskupim ulaznicama. Menadžment je nagovaro ljude da po društvenim mrežama ostavljaju dobre komentare koji nisu odgovarali istini, pa je već i to bio znak za crveni alarm.

Iako je prostor bio vrhunski uređen, imao je jednu veliku manu. Otvorio se u susjedstvu Twin Peaksa, odlično uhodanog restorana i bara vrlo sličnog koncepta koji je poslovao izvrsno te imao gotovo istu ponudu - skromno odjevene konobarice, hranu i piće.

Tajne klasika 20 stvari koje sigurno ne znate o "Pulp Fictionu"

Parkirni prostor Rothova restorana bilo je gotovo nemoguće pronaći u labirintu shopping centra, a imao je kapacitet za tek nekoliko automobila.

Osim toga, postoji li i jedan razlog da netko želi večerati i opustiti se u restoranu u kojem su stolovi preliveni crvenom bojom koja fingira krv, a zidovi prepuni otkinutih dječjih glava, pitali su se kritičari Rothova lokala.

"Mislim da nisu došli do funkcionalnog koncepta. Teško je održati privlačnost takvog prostora tijekom cijele godine. On funkcionira samo oko Haloweena. Osim toga, kuće strave imaju vrlo skupo poslovanje, svaku večer moraš izmisliti neki novi privlačni program. Ako u uređenje skucate 10 milijuna dolara, koliko morate zaraditi kako biste vratili investiciju? I na kraju krajeva, što Eli Roth uopće znači normalnim ljudima koji ne gledaju horore", poentirao je jedan stručnjak iz branše godinu dana kasnije, kad je Roth objavio stečaj i zatvaranje restorana 2013. godine.