Bard hrvatske desnice Ivan Aralica objavio je početkom dvijetisućitih godina - reagirajući na trećesiječansku demokratsku revoluciju - dva romana u kojima se literarno obračunao sa svim hrvatskim javnim djelatnicima koji se nisu uklapali u njegovu viziju Hrvatske i hrvatstva. U “Ambri” je svoje likove modelirao prema političarima iz tada vladajuće “ljevičarske” političke elite, dok se u svojevrsnom nastavku te knjige, “Fukari”, obrušio na “lijeve” intelektualce iz novinarskih i književnih krugova. Ti romani s ključem, u kojima je bilo lako prepoznati stvarne ljude, postigli su veliki uspjeh na krajnje desnom dijelu spektra hrvatskoga društva, prokazavši jednom zauvijek strane plaćenike i vragove svih boja koji će do kraja povijesti boraviti u krugu pakla rezerviranom za izdajice Domovine. Danas, dva desetljeća kasnije, Araličini romani “a clef” mogu nam poslužiti za nešto drugo, sasvim suprotno od onoga što bi autor želio: popis njegovih antagonista može se čitati i kao “Who is Who” uljuđene i tolerantne, “europske” Hrvatske. Jedan od likova iz “Fukare” vlasnik je nakladničke kuće i zove se Nenad Posranović. Ta banalna, neukusna Araličina aluzija na poznatog zagrebačkog izdavača, publicista i prevoditelja Nenada Popovića vjerojatno nije bila duhovita ni najekstremnijim nacionalistima nakon sedmoga gemišta, ali je Hrvate iz pristojnijih krugova podsjetila na važan posao koji je osnivač i glavni urednik Durieuxa odradio na spašavanju obraza kulturne Hrvatske, objavivši u nesretnim devedesetima na stotine knjiga koje su se redom opirale tada dominantnom nacionalističkom ozračju hrvatskoga društva.

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Život s njima”, rođeni Zagrepčanin Nenad Popović - koji već godinama živi u Istri - okupio je pedesetak eseja u kojima je iznio svoje viđenje nekih aspekata hrvatske stvarnosti u posljednjih nekoliko desetljeća, kao i osobne doživljaje važnih povijesnih prekretnica kojima je svjedočio ili ljudi koje je poznavao. Eseji su pisani tijekom više od tri desetljeća - u knjizi nisu poredani kronološki nego tematski - a čitateljski je dojam da je danas 70-godišnji Popović cijelo to razdoblje ostao vjeran sebi. Njegovi su tekstovi pesimistična kritika nacionalne isključivosti, površnosti, licemjerja i gluposti hrvatskoga društva i hrvatskih intelektualaca, ali analitičar Popović ostaje dosljedno distanciran, što potvrđuje i samim naslovom zbirke, “Ži58 59 vot s njima”. Popović u prvoj trećini knjige, posvećenoj hrvatskom “desnom intelektualcu”, u nizu eseja lucidno detektira mentalnu svijest hrvatskih “intelektualnih” nacionalista s kraja osamdesetih i početka devedesetih, koji su uspostavom neovisne Hrvatske dobili priliku da kompleksnost i fluidnost suvremenog svijeta zamijene za jednostavnost i jasnoću nacionalne ideje. “U konstelaciji kad je nacionalizam politički dominantan, mentalni odlazak na desnicu, u ‘nacionalnu svijest’, ‘nacionalni konzervativizam’ za intelektualca je vrlo komotno rješenje. Suspendira velika područja mišljenja a znanja prestaju biti izazovom. Na njih može gledati iz jednog vrlo uskog, lagodnog kuta ‘što ona znače u odnosu na Hrvatsku’”, piše Popović. Ipak, pred desnog intelektualca je nakon Oluje, “vojne pobjede nad neprijateljem”, postavljen novi izazov: sve su bitke okončane, nacionalna zadaća je dovršena, a on se našao u besmislenom položaju. “Hrvatski desni intelektualac ne može pozivati na plač, na osvetu za poraz, spas i oslobođenje izgubljenog teritorija, ispravljanje povijesnih nepravdi”, piše Popović te dodaje da “potrebu za porazom hrvatski nacionalisti nadoknađuju inzistiranjem na predaji i masakru ustaša i domobrana na Bleiburškom polju, pa makar pod cijenu sakralizacije Hrvatske kao zločinačke države”.

“A (desnom intelektualcu) još više smeta velika pobjeda 1945. izvojevana kao za vraga od strane Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske s Andrijom Hebrangom iz Virovitice i Narodne armije Jugoslavije s Josipom Brozom Titom iz Kumrovca”, poantira Popović.U trećem dijelu zbirke, pod naslovom “My Own Private Idaho”, Popović donosi zapise o različitim temama, od kupnje secesijske vitrine koja je možda jednom bila oduzeta nekoj zagrebačkoj židovskoj obitelji koja je završila u koncentracijskom logoru, preko filozofskih promišljanja o odlasku na nogometne utakmice na maksimirski stadion i sentimentalno-depresivnog jednodnevnog izleta po Slavoniji, pa do eseja u kojemu opisuje kako je u vrijeme neočekivanog pada Berlinskog zida, 9. studenoga 1989., sasvim slučajno putovao sa Slobodanom Šnajderom na premijeru “Hrvatskog Fausta” u Leipzig, i pritom svjedočio emotivnom prvom prelasku tisuća Nijemaca iz DDR-a preko granice, na Zapad. Najosobniji Popovićevi zapisi okupljeni su u središnjem dijelu knjige, pod naslovom “Svrha od slobode”. Lamentirajući o propasti socijaldemokracije u Hrvatskoj i političkim emigrantima, prisjećajući se prijateljevanja s don Brankom Sbutegom, Dašom Drndić i Simom Mraovićem, Popović kao da je pripremio teren za možda i najintimniji esej svoje zbirke, “Ja, Jugoslaven”, u kojemu je sam sebi pokušao objasniti svoj odnos s idejom jugoslavenstva. Ipak, kao i cijela Popovićeva zbirka, čini se da i taj esej otvara više novih pitanja nego što nudi odgovora.