Popovićeva kritika gluposti hrvatskog društva i hrvatskih intelektualaca

Bard hrvatske desnice Ivan Aralica objavio je početkom dvijetisućitih godina - reagirajući na trećesiječansku demokratsku revoluciju - dva romana u kojima se literarno obračunao sa svim hrvatskim javnim djelatnicima koji se nisu uklapali u njegovu viziju Hrvatske i hrvatstva. U “Ambri” je svoje likove modelirao prema političarima iz tada vladajuće “ljevičarske” političke elite, dok se u svojevrsnom nastavku te knjige, “Fukari”, obrušio na “lijeve” intelektualce iz novinarskih i književnih krugova. Ti romani s ključem, u kojima je bilo lako prepoznati stvarne ljude, postigli su veliki uspjeh na krajnje desnom dijelu spektra hrvatskoga društva, prokazavši jednom zauvijek strane plaćenike i vragove svih boja koji će do kraja povijesti boraviti u krugu pakla rezerviranom za izdajice Domovine. Danas, dva desetljeća kasnije, Araličini romani “a clef” mogu nam poslužiti za nešto drugo, sasvim suprotno od onoga što bi autor želio: popis njegovih antagonista može se čitati i kao “Who is Who” uljuđene i tolerantne, “europske” Hrvatske. Jedan od likova iz “Fukare” vlasnik je nakladničke kuće i zove se Nenad Posranović. Ta banalna, neukusna Araličina aluzija na poznatog zagrebačkog izdavača, publicista i prevoditelja Nenada Popovića vjerojatno nije bila duhovita ni najekstremnijim nacionalistima nakon sedmoga gemišta, ali je Hrvate iz pristojnijih krugova podsjetila na važan posao koji je osnivač i glavni urednik Durieuxa odradio na spašavanju obraza kulturne Hrvatske, objavivši u nesretnim devedesetima na stotine knjiga koje su se redom opirale tada dominantnom nacionalističkom ozračju hrvatskoga društva.