Kultura
519 prikaza

Popovićeva kritika gluposti hrvatskog društva i hrvatskih intelektualaca

1/3
Tomislav Čuveljak/Halopix/Pixsell
U knjizi ‘Život s njima’ Nenad Popović okupio je pedesetak eseja u kojima je iznio svoje viđenje nekih aspekata hrvatske stvarnosti u posljednjih nekoliko desetljeća...

Bard hrvatske desnice Ivan Aralica objavio je početkom dvijetisućitih godina - reagirajući na trećesiječansku demokratsku revoluciju - dva romana u kojima se literarno obračunao sa svim hrvatskim javnim djelatnicima koji se nisu uklapali u njegovu viziju Hrvatske i hrvatstva. U “Ambri” je svoje likove modelirao prema političarima iz tada vladajuće “ljevičarske” političke elite, dok se u svojevrsnom nastavku te knjige, “Fukari”, obrušio na “lijeve” intelektualce iz novinarskih i književnih krugova. Ti romani s ključem, u kojima je bilo lako prepoznati stvarne ljude, postigli su veliki uspjeh na krajnje desnom dijelu spektra hrvatskoga društva, prokazavši jednom zauvijek strane plaćenike i vragove svih boja koji će do kraja povijesti boraviti u krugu pakla rezerviranom za izdajice Domovine. Danas, dva desetljeća kasnije, Araličini romani “a clef” mogu nam poslužiti za nešto drugo, sasvim suprotno od onoga što bi autor želio: popis njegovih antagonista može se čitati i kao “Who is Who” uljuđene i tolerantne, “europske” Hrvatske. Jedan od likova iz “Fukare” vlasnik je nakladničke kuće i zove se Nenad Posranović. Ta banalna, neukusna Araličina aluzija na poznatog zagrebačkog izdavača, publicista i prevoditelja Nenada Popovića vjerojatno nije bila duhovita ni najekstremnijim nacionalistima nakon sedmoga gemišta, ali je Hrvate iz pristojnijih krugova podsjetila na važan posao koji je osnivač i glavni urednik Durieuxa odradio na spašavanju obraza kulturne Hrvatske, objavivši u nesretnim devedesetima na stotine knjiga koje su se redom opirale tada dominantnom nacionalističkom ozračju hrvatskoga društva.

 | Author: Durieux Durieux

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Život s njima”, rođeni Zagrepčanin Nenad Popović - koji već godinama živi u Istri - okupio je pedesetak eseja u kojima je iznio svoje viđenje nekih aspekata hrvatske stvarnosti u posljednjih nekoliko desetljeća, kao i osobne doživljaje važnih povijesnih prekretnica kojima je svjedočio ili ljudi koje je poznavao. Eseji su pisani tijekom više od tri desetljeća - u knjizi nisu poredani kronološki nego tematski - a čitateljski je dojam da je danas 70-godišnji Popović cijelo to razdoblje ostao vjeran sebi. Njegovi su tekstovi pesimistična kritika nacionalne isključivosti, površnosti, licemjerja i gluposti hrvatskoga društva i hrvatskih intelektualaca, ali analitičar Popović ostaje dosljedno distanciran, što potvrđuje i samim naslovom zbirke, “Ži58 59 vot s njima”. Popović u prvoj trećini knjige, posvećenoj hrvatskom “desnom intelektualcu”, u nizu eseja lucidno detektira mentalnu svijest hrvatskih “intelektualnih” nacionalista s kraja osamdesetih i početka devedesetih, koji su uspostavom neovisne Hrvatske dobili priliku da kompleksnost i fluidnost suvremenog svijeta zamijene za jednostavnost i jasnoću nacionalne ideje. “U konstelaciji kad je nacionalizam politički dominantan, mentalni odlazak na desnicu, u ‘nacionalnu svijest’, ‘nacionalni konzervativizam’ za intelektualca je vrlo komotno rješenje. Suspendira velika područja mišljenja a znanja prestaju biti izazovom. Na njih može gledati iz jednog vrlo uskog, lagodnog kuta ‘što ona znače u odnosu na Hrvatsku’”, piše Popović. Ipak, pred desnog intelektualca je nakon Oluje, “vojne pobjede nad neprijateljem”, postavljen novi izazov: sve su bitke okončane, nacionalna zadaća je dovršena, a on se našao u besmislenom položaju. “Hrvatski desni intelektualac ne može pozivati na plač, na osvetu za poraz, spas i oslobođenje izgubljenog teritorija, ispravljanje povijesnih nepravdi”, piše Popović te dodaje da “potrebu za porazom hrvatski nacionalisti nadoknađuju inzistiranjem na predaji i masakru ustaša i domobrana na Bleiburškom polju, pa makar pod cijenu sakralizacije Hrvatske kao zločinačke države”.

 | Author: Tomislav Čuveljak/Halopix/Pixsell Tomislav Čuveljak/Halopix/Pixsell

“A (desnom intelektualcu) još više smeta velika pobjeda 1945. izvojevana kao za vraga od strane Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske s Andrijom Hebrangom iz Virovitice i Narodne armije Jugoslavije s Josipom Brozom Titom iz Kumrovca”, poantira Popović.U trećem dijelu zbirke, pod naslovom “My Own Private Idaho”, Popović donosi zapise o različitim temama, od kupnje secesijske vitrine koja je možda jednom bila oduzeta nekoj zagrebačkoj židovskoj obitelji koja je završila u koncentracijskom logoru, preko filozofskih promišljanja o odlasku na nogometne utakmice na maksimirski stadion i sentimentalno-depresivnog jednodnevnog izleta po Slavoniji, pa do eseja u kojemu opisuje kako je u vrijeme neočekivanog pada Berlinskog zida, 9. studenoga 1989., sasvim slučajno putovao sa Slobodanom Šnajderom na premijeru “Hrvatskog Fausta” u Leipzig, i pritom svjedočio emotivnom prvom prelasku tisuća Nijemaca iz DDR-a preko granice, na Zapad. Najosobniji Popovićevi zapisi okupljeni su u središnjem dijelu knjige, pod naslovom “Svrha od slobode”. Lamentirajući o propasti socijaldemokracije u Hrvatskoj i političkim emigrantima, prisjećajući se prijateljevanja s don Brankom Sbutegom, Dašom Drndić i Simom Mraovićem, Popović kao da je pripremio teren za možda i najintimniji esej svoje zbirke, “Ja, Jugoslaven”, u kojemu je sam sebi pokušao objasniti svoj odnos s idejom jugoslavenstva. Ipak, kao i cijela Popovićeva zbirka, čini se da i taj esej otvara više novih pitanja nego što nudi odgovora.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.