"Ljevičari su danas intelektualni masturbatori"
Ispada da su laibachovci ovisnici o Zagrebu. Prije dvije godine njihov nastup na krovu MSU-a, kad je elektro i rokerskim koračnicama s krova muzeja grmio cijeli Novi Zagreb, bio je posljednji uoči koncertnog udarca u pleksus povijesti u Pjongjangu. A sad, samo nekoliko dana nakon novog šoka koji su priredili koncertom za Međunarodni praznik rada u Jeonjuu u Južnoj Koreji, Laibach je pohrlio u dvoranu "Lisinski" čim je pregrmio vremensku razliku.
Od svih popularnih bendova svijeta, vjerojatno je samo njima moglo uspjeti dogovoriti gostovanje u militarnom komunističkom raju Izvrsnog Vođe Kima Jong-una 19. i 20. kolovoza. Morten Traavik, norveški redatelj koji im je sredio "gažu" i koji je poslije snimio dokumentarac "Dan oslobođenja", otkrio nam je nešto od složenih pregovora s vlastima što će izvoditi.
"Naravno da im nisam pokazao cijeli katalog Laibacha, he, he, he. Bila je to ograničena play-lista. Na kraju su pristojno pljeskali, ali ne bih se usudio reći da im se svidjelo, naprosto nisu razumjeli. Da nekome prvi susret s rock glazbom u životu bude Laibach, to je kao izgubiti nevinosti s Hannibalom Lecterom. No neki mladi poslije koncerta su mi govorili: 'O da, to je bilo zgodno! Bilo je to nešto novo!'", objasnio nam je.
"'When we all give the power, we all give the best...', pa to i jesu stihovi za jednu takvu zemlju", opisao je tipično laibachovsku situaciju odnosa s jednim totalitarnim režimom, nipošto prvim s kojim su imali posla. Iznenađenje je uslijedilo na mjestu na kojem se nisu baš nadali, u onom trenutku kad su čuli glas Milana Frasa. Traavik, koji je fan Laibacha od 80-ih, prvi će priznati da to nije posebno lijepi glas.
"Pitali su me: 'Zar doista moramo imati i njega?' Za njega zadržati morao sam se baš boriti. Ali na kraju sam ih dobio tako što sam rekao da je on naš 'veliki vođa'", na taj način su nadležni u Pjongjangu razumjeli koncept frontmena benda.
Dalje je sve bila povijest. Naravno da je gostovanje u Južnoj Koreji prošlo s neusporedivo manje 'zakučastih trenutaka'. Doduše, bilo je jasno da ih mnogi poprijeko gledaju zato što su nastupali sa sjeverne strane 38. paralele, u zemlji s kojom su službeno u ratu već gotovo 70 godina. A pitanje je i koliko je kome na jugu sjeo nastup na 1. svibnja, koji tamo nije državni praznik, što je Laibach najavljivao 'da se vraća u Koreju', takvi neki detalji.
"Na premijere filma 'Liberation Day' dolaze svakakvi diplomati iz različitih ambasada. U Beču su npr. samo iz južnokorejske ambasade došla čak četvorica i stalno nešto zapisivali u crne knjižice", opisao nam je Laibach, kako su zamolili da ih oslovimo u tekstu. Na kraju korejske priče vratili su se u Zagreb, odakle smo ih s krova MSU-a ispratili s pitanjem "gdje je Laibach politički". Ivan Novak Jani tad je rekao čuveno: "Tamo gdje zlo moli za milost". Nakon obiju Koreja pitali smo ih jesu li tu još.
"Ne samo politički, nego u svakom pogledu", glasio je odgovor. U dvije godine od Koreje do Koreje i od Zagreba do Zagreba, SAD je dobio novog predsjednika, u političke krize su još dalje otklizali i EU i Balkan. Jani je tad govorio da zato Laibach živi "kao da će 100 godina vladati mir, ali su spremni i da sutra izbije rat". Puno se toga dogodilo.
"Dogodila se demokracija ili, još bolje, diktatura demokracije, što je još jedan dokaz da demokracija kao takva ne garantira nužno bolju i stabilnu budućnost. I Hitler je došao na vlast uz pomoć demokracije. Vijesti se zaboravljaju već nakon jednog dana zbog zagušenosti informacijama. Do publike se probija samo ekstremističko žutilo koje potom nacionalistički metastazira. Niti Europa niti Balkan nisu ništa naučili iz ratova na ovim prostorima, što se vidjelo u ratovima u Libiji, Siriji, Iraku i Ukrajini, kao i u nevjerojatnoj nespremnosti EU da riješi emigrantsku krizu. Teško je vjerovati u novi rat u EU ili na Balkanu. Ali u to nitko nije vjerovao ni posljednji put", zlokobno će.
Još od prapočetaka javnost je uvijek bila zbunjena Laibachom; u Jugoslaviji, na Zapadu, u objema Korejama. Optuživali su ih čak i da su kriptonacisti. Tijekom intervjua na TV Ljubljani 1983. upriličili su performans, stajali u stavu mirno iza Janija koji je čitao proglas u nacističkoj maniri. Usred intervjua novinar ih je pitao je li ih strah da ih netko napadne na ulici. Zapravo je to bio poziv gledateljima na napad na njih na ulici.
"Bilo je s naše strane dosta smijeha na tom snimanju. Da su nas htjeli baš ukloniti, trebali su samo prikazati te snimke u stankama. No oni su ipak odlučili Laibach 'spasiti' od nas samih, pa je tako nastao taj famozan i smrtno ozbiljan televizijski dokument. To je jedan od rijetkih primjera kako TV medij iskorištava svoju moć da doslovno i neposredno poziva široku publiku u hajku protiv konkretnih ljudi", prisjetio se Laibach jednog od njihovih prvih skandala.
34 godine poslije njihovu političku orijentaciju odao je odgovor na pitanje zašto krize poput ove rađaju ljude poput Trumpa, Orbana ili Le Pen, nacionalizam, antiprosvjetiteljstvo, strah, ksenofobiju, umjesto demokratske ljevice? Odgovor je bio kritika ljevice kakva može stići samo - slijeva.
Danas ipak postoji mogućnost da na jedrima Trumpovih poteza u SAD-u ojača građanski lijevi pokret, uglavnom okupljen oko Sandersa. Ako to uspije, ta će se energija preseliti i u Europu", odgovara Laibach. SAD, dakle. Tamo su uoči Koreja pokrenuli i svoju svjetsku stranku Spectre. "Je, naši su ljudi još aktivni posvuda u društvu i u raznim građansko-političkim akcijama. Naš je čovjek takorekuć instaliran i u Bijeloj kući",glasi trenutni raport.
A uspomene iz Sjeverne Koreje? Naravno da su imali "vodiče" za Pjongjang, ali ne stalno. Bili su svjesni da svjedoče izlogu režima koji pazi na "utjecaj zapadne dekadencije". Grad je lijep, čist, uredan... "Izgleda 'pop-artistično', kao da ga je cijelog dizajnirao Jeff Koons", opisuju. A Korejci sa sjevera? Vole se smijati na šale koje samo oni razumiju, ali se trude. Djeca od 7. godine uče engleski. Pivo koje proizvode, kažu iz Laibacha, izvrsno je i ne smatra se alkoholom.
"Posjedovanje i uzgajanje kanabisa u suštini je dopušteno", kazali su. Potvrdio je to i Traavik. "Patrijarhalni su i konzervativni oko seksa. Piju kao spužve, puše poput tvornica. Nitko ti neće ništa ako pijan bauljaš ulicom i ne razbijaš, ali ako se baš napiješ i psuješ Kim Il-sunga, onda možda završiš i na streljanju. Ali za to bi morao biti stvarno pijan. Ili suicidalan", opisao je.
Vojne parade, stalna prijetnja ratnim uništenjem, logori, do kraja 90-ih čak i glad, sve je to, kaže Traavik, činjenica u toj zemlji. No privatni život ipak postoji. "U 90-ima vjerojatno jest prijetila smrtna kazna za muziku ili filmove s juga. Južnokorejski filmovi bi, istina, i danas bili nezgodni, ali ne toliko. Kad sam tamo putovao, neki su me pitali bih li im sljedeći put mogao donijeti 'Titanic', nešto od Clinta Eastwooda, takve stvari", kazao je.
On tu zemlju opisuje izrekom iz Hladnog rata o SSSR-u, "da svatko tko o Kremlju tvrdi da zna sve, ili laže kao pas ili je budala". U vladajućoj Radničkoj partiji postoje i oni koji bi i danas ubijali za Kim Il-sunga, ali i oni koji bi bili u stanju zamisliti demokraciju. Kako je spomenuo "Titanic", pitali smo ga je li znao da je Sjeverna Koreja već snimila vlastitu verziju tog flma. Nije znao, ali je ispalio kao iz topa: "Ne sumnjam da su se potrudili napraviti barem jedan metar dužu verziju broda od one iz filma na Zapadu."