Na nedavno odr žanom Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu jedan od mojih sugovornika na tribini “Dvostruki portret” bio je i srpski pisac Danilo Lučić, 37-godišnji Beograđanin, vrlo aktivan na književnom polju ne samo matične, nego i regionalne književnosti. Zbirka priča “Sazrevanje modrica”, koju je objavio zagrebački Durieux, njegovo je prvo prozno ukazanje, nakon dviju vrlo uspješnih pjesničkih zbirki, od kojih je ona prva, “Beleške o mekom tkivu”, osvojila uglednu Brankovu nagradu. Lučić je svakako glas nove književne generacije, po književnom računanju vremena još “mladi pisac”, koji projektima na kojima surađuje (portal glif.rs, nakladnička kuća Kontrast izdavaštvo, Krokodilova Zajednička čitaonica i dr.), kolumnama i esejima koje objavljuje, knjigama koje uređuje, vrlo aktivno sudjeluje u stvaranju mreže novih regionalnih književnih glasova za koje često znamo spomenuti kako su još nedovoljno vidljivi, iako se ipak marljivo radi da se to promijeni. Jedan od takvih, zajedničkih projekata je i nedavno objavljena knjiga 2020. “Dnevnik” (Fraktura), u kojoj je, uz koautore Dijanu Matković, Lanu Bastašić, Rumenu Bužarovsku, Nikolu Nikolića i Luizu Bouharovu, sudjelovao i Danilo Lučić. Lučićev transfer u prozu za sada se može procjenjivati na uzorku od sedam priča, koliko ih je uknjigovljeno u zbirci, otvorenoj citatom i z filma “The Big Kahuna” (1999.) s Kevinom Spaceyem i Dannyjem DeVitom, nastalom prema drami američkog dramatičara Rogera Rueffa. Pisac koji se u svojoj poeziji bavio identitetom, traumom obilježenim doživljajem svijeta i jezika, uvodi nas tako citiranjem filmskog dijaloga u jednako fragmentaran i istraumatiziran svijet svoje proze. U razgovoru protagonista toga filma, Boba i Phila, premda to na početku čitanja još ne mo- žemo znati, naglašena je crvena nit koja povezuje priče ove zbirke, inače žanrovski i perspektivom pripovijedanja vrlo raznolike.

Bob i Phil, naime, spominju trenutak u životu kad spoznamo kako smo počinili neku glupost, ali je prekasno da bi se ona ispravila. Osobna trauma, česta kod protagonista njegovih priča, kao točka nakon koje se nepovratno mijenja i poprilično komplicira tijek života, na neki način utkana je u sve njegove priče, iako i u tome smislu ima i izuzetaka. Lučićeva zbirka priča, između ostaloga, pokazuje kako se glavna promjena paradigme u mlađe generacije pisaca može prepoznati u čestom odmaku od “stvarnosne”, neorealističke proze koja je obilježila kraj devedesetih prošlog i nulte godine ovoga stoljeća. U “Sazrevanju modrica” to se manifestira odmacima u književnu fantastiku, horor, misterij, apsurd, krimić, što dakako može biti jasan nagovještaj utjecaja popularne kulture (filma, stripa), ali isto tako i zasićenja čistom, dokumentarističkom svakodnevicom, ako još malo zaoštrimo i toga da je svakodnevica postala takva da je književno možemo uobličiti još samo u modelu koji prelazi granice neke druge, sekundarne stvarnosti. No tzv. primarne stvarnosti itekako ima u popriličnoj dozi i u Lučićevim pričama koje otvara “Gluva buka”, priča s beogradskih ulica u kojoj se tematiziraju nasilje i netrpeljivost, ali i pitanje osvete za kojom žudi pripovjedač kojemu su pretukli prijatelja i iz grada otjerali njegovu djevojku.

Motiv Batmena (naravno!) i motiv praznine koju pripovjedač osjeća nakon što je osveta izvr- šena sklapaju se u cjelinu koja ima svoj filmski, ali i duboko stvarnosno-angažirani naboj. Priča pak koja zbirku zatvara, s naslovom “Gvozdeno doba”, uvjerljivo je najjača predstavnica svoje vrste u ovoj knjizi, kako pripovjedačkom perspektivom i umješnošću, tako i tematskim sklopom koji se njom otvara. Priča započinje znakovitom rečenicom: “Čini mi se da više ništa od ovog sveta ne razumem” i ispripovijedana je uvjerljivim glasom starice Dare, udovice kojoj pogreškom kriminalističko-administrativnih zavrzlama za koje nije nimalo kriva prijeti deložacija iz stana.

Način na koji priča vrlo dinamično ide svojoj kulminaciji, protkana elementima kriminalističkog žanra, osim što je iznimno filmičan, otvara podosta neuralgičnih tema, od kojih je deložacija samo jedna u nizu. Tu je grupa mladih ljudi, aktivista koja na dan deložacije sprečava iseljavanje, ali tu je i ideja “banditske bakice” i pljač- kanja banke, s ciljem da Dara i suradnici završe na mjestu gdje je sigurno, toplo i redovito dolaze obroci - zatvoru. Priča je to koja sjajno hvata naš trenutačni Zeitgeist, ali i progovara o problemima starosti i starenja, ne čineći to nimalo sentimentalno, nego, dapače, iznimno “nabrijano” i s filmskim potencijalom. Osim te dvije, strateški postavljene priče, “Sazrevanje modrica” donosi još pet, žanrovski raznolikih priča. Tako je, primjerice, “Srebro koje tamni” priča sastavljena od pitanja i odgovora za intervju, e-pošte i funkcionira kao esej o fotografiji, mediju kojim se autor u nekim svojim izvanknjiževnim projektima intenzivno bavi, propitujući zajedničku potrebu za narativom vizualnog i tekstualnog. Ta priča donekle odudara od zbirke u cjelini i svakako je ipak nešto pretencioznija od ostalih. Kod onih priča gdje su odmaci u fantastiku najizraženiji, a kao primjer možemo uzeti “Ostrvo”, dužinom gotovo kraći roman, autor se odlučuje za namjerno gomilanje motiva - tajanstvenog pustog otoka, košmarnih snova, doppelgängera, preobrazbe, fantastičnih životinja i ostalih bića te time stvara željenu atmosferu, ali ipak i pomalo pretjeruje. Stoga su najuspjelije priče ove zbirke one koje ipak u škripcu drže stvarnost i njezine neuralgične točke provučene kroz žanrovske obrasce koji nisu dovedeni do svojih krajnosti kao u maloprije navedenom slučaju. Sve u svemu, “Sazrevanje modrica”, inače doslovno i metaforički vrlo dug i možda nikad završiv pojedinčev posao, više je nego solidna zbirka priča kakvih uvijek nedostaje. Neopterećena i nesvediva na jedan zajednički nazivnik, s jasnom svijesti da za korištenje alata treba znati zanat i svježa upravo u svojoj nesavršenosti. Lučić je, tako, uvjerljiv i kad negdje pogriješi ili ne načini sve savršeno, svakako pripovjedački potencijal koji fragmentarnu zbilju pakira u jednako fragmentarnu i mnogim književnim i popkulturalnim utjecajima otvorenu literaturu.