Hitchcock je rekao da će kinematografiju uništiti kuhinja iz koje domaćica odlazi u kino i na velikom ekranu gleda istu onu kuhinju iz koje je netom otišla. Stoga je valjda snimao filmove koji su zastrašujućim fabulama svakidašnjost ambijenata prosječnoga građanina pretvarali u pozornice užasa, nudeći tako skučenosti malograđanskog života koji sat zaborava banalnosti njegove vlastite egzistencije. Može se, naravno, u tim filmovima naći svega i svačega, nerijetko su, snimani u doba hladnoga rata, debelo obojeni masnim koloritom ideologije, ali se u njima nikad nije u prvi plan gurao sustav ideja i primisli bilo države, bilo klase ili neke interesne skupine, pa čak i kad ih je, a nerijetko jest, sam film zastupao. Da, znalo se i to događati, ali bi čak i ideološke protuberance bivale alimentirane dobrom pričom, psihološki zanimljivim likovima, uvjerljivim fabularnim zaokretima. Takvim je rješenjima, paradoksalno, čak i ideologijska poruka bivala učinkovitija.

Na samom početku ovog romana pobojah se da je konstruiran slijedom gore spomenute misli velikog redatelja, a ne na tragu potom sažeta njegova umjetničkog postupka. U prvoj smo epizodi suočeni s arhetipskom hrvatskom obitelji i njenom reprezentativnom mater familias, ljutom, ojađenom i nemoćnom da svoju frustraciju nekako kanalizira i izbaci iz sebe. Ipak, tih nekoliko rečenica incipita dovoljno je autorici da vrlo precizno ocrta i sam glavni lik i situaciju u kojoj zatičemo Lornu, majku, suprugu, ženu na rubu životne jeseni, profesijom socijalnu radnicu. Ona je, dakle, ljuta i najradije bi otišla u sobu gdje se okuplja društvance radi proslave njezina 55. rođendana te ih sve "poslala u pičku materinu". Kad već u drugoj rečenici romana iskoči pred nas sočna psovka, u napasti smo pomisliti kako smo ušli u svijet karakteristično hrvatskog romana u kome je prostačenje ovjerovitelj realnosti te najčešće isforsirani dokaz o sugestivnosti pripovijedanja, ali i metonimijsko ogledalo stvarnosti u kojoj se psuje, loče, tuče, zlostavlja slabije i samosažalijeva. Ako u američkom akcijskom filmu solidne produkcije ne može proći ni pet minuta bez krvi, a pokadšto se, kako u jednom od njih reče junak, ubijaju kao da je besplatno, tad u hrvatskoj prozi, jednako kao i na malom ili velikom ekranu, ne može bez spomenutih verbalnih dokaza sveopćeg primitivizma.

Nasreću, Madunićkina junakinja, kao i svi ostali karakteri u romanu, tipična je, ali nije stereotipna. Naime, ona, zarobljena svojom naravi, neće otići u sobu i opsovati naglas, jer čitav život psuje u sebi, kao što, uostalom, "puno toga izgovara samo u sebi". Ovaj je moment dobra ilustracija književničina prosedea. Konstruirajući spretno protagoniste romana, spisateljica je stalno na rubu eksploatacije već viđenog, ali svaki put, baš u trenutku kad naslutimo da bi nas mogla zasititi, pronađe neki detalj, osobinu, uvjerljiv opis ili samo riječ taman toliko prigodnu da nas potakne na daljnje čitanje i tad, nesvjesni, a mjera zanatske umješnosti i jest to zavođenje koje ne primjećujemo, upadamo u onu spasonosnu recepcijsku zamku dostatnu uvjeriti nas da je ono što se događa nužno upravo onoliko koliko je iznenađujuće.

Mada jedna bez druge ne mogu, književnost i ideologija nisu sretan par te je hičkokovski način njihova, ne pomirenja jer ih pomiriti sasvim nije moguće, nego stvaralački opravdana koegzistiranja, plauzibilna u spretnom prikrivanju potencijalnih idejnih iktusa, jedina moguća brana od provale parolašenja. U ovom romanu postoje i takve epizode. Jedna je materijalizirana junakinjinim uspoređivanjem svjetskih i hrvatskih filmova: u prvima domaćica sjedi na čelu stola kao i domaćin, u našima supruge sjede baš kao ona, "po strani, na rubu, na nekom pomoćnom stolcu blizu kuhinje kako bi mogle ustajati i donositi i odnositi tanjure, zdjele, hranu. Donedavno nisu ni smjele sjediti s muškarcima za stolom". Objektivno, nategnuta feministička floskula! Međutim, daljnji razvoj događanja, osobito razvedeni raster odnosa raznorodnih likova, nipošto svodivih na jednodimenzionalne ilustracije svijeta muških svinja i ženskih patnica, čak je i ovaj pomalo papirnati opis dojmljivo umrežio. Konačno, i njegova je koncepcijska tanušnost opravdana vizurom isfrustrirane žene, odnosno navlastitošću njena viđenja svijeta koji je sapinje jednako kao što ona i samu sebe sapinje. Idealistična psihologinja, opterećena prokletstvom „hibridnih“ krvnih zrnaca, usidjelička starost nerealizirane harfistice nasukane između dijaloga s mrtvima i duhovne i materijalne oskudice, korumpirani šefovi i zločeste kolegice, primitivni muški šovinisti, agresivni, opasni, ali i suosjećajan suprug spomenute psihologinje, sve to tvori svojevrsni ljudski terarij zasijan tjeskobom iz koga postoji jedan jedini izlaz: stvarni i ujedno simbolični ljudski zagrljaj dvaju protagonistica u finalnim rečenicama romana, moguć nakon aktivnog suprotstavljanja zlu. Sve to, ispričano jednostavnim, preciznim, a na momente funkcionalno poetskim stilom, dokaz je da priča ne ovisi ideologiji, feminističkoj ili bilo kojoj drugoj, nego isključivo o književnoj uvjerljivosti prikaza.