DORH je nedavno izvijestio da "nema razloga za sumnju u kaznenu odgovornost" bivšeg ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara. Ono što je svatko razuman, ne nužno upućen u detalje rada tog uspješnog pogona domaće filmske industrije, znao otpočetka ovog specifičnog kulturkampfa. Hribar ima velikog razloga za zadovoljstvo jer je DORH-ov "nalaz" - javan. Ali što je s bilancom od gotovo dvije godine otvorenog medijskog linča (ne samo) na njegov profesionalni integritet? Pitanje je što i kome taj nalaz predstavlja "zadovoljštinu". Razgovaramo o posljedicama, tražimo širi kulturnopolitički plan.

Politički korifeji napada na vas, poput Zlatka Hasanbegovića, i dalje pokušavaju gurati medijski spin o tobožnjoj 'pilatovskoj i pitijskoj' naravi 'nalaza DORH-a' što je sad jedino komično. Ili nije? Imate elemenata za tužbu naknade 'duševne boli' nakon evidentnosti medijskog linča. Jeste li razmišljali o kakvim pravnim instrumentima? Na analitičkoj razini, zanimljivo bi bilo pratiti tijek pretpostavljene tužbe na medijski linč: kao školski primjer demontaže ulizivačkog diletantizma većine domaćih medija...

Mediji koje spominjete imali su svoje lucidne i manje lucidne trenutke. Na naslovnicama vas proglase državnim neprijateljem, a službena isprika se objavi za dvije godine, dolje lijevo, sitnim slovima, na predzadnjoj stranici. Ako izuzmemo HRT, jer oni se ne ispričavaju. Ako mi HRT plati minimalnu naknadu za svaku klevetu koju su objavili, više ništa neću morati raditi do smrti. Osoba koju nudite kao špicenkandidata za sudski progon je isto tako dobro odabrana. Bivši ministar je, kako se čini, počinio kazneno djelo lažnog potkazivanja te je pritom vjerojatno zlorabio svoju tadašnju funkciju, prikrivao informacije, obmanjivao i javnost i druga državna tijela.

Ova vlast bez problema prinosi 'žrtve radikalima'. Kao žrtvu figure: u ime čega? I vi ste bili 'takav slučaj'. A što je s političkom opozicijom? Institucije, znamo, danas nisu na glasu. Kao bivši ravnatelj ugledne istitucije u vrijeme različitih vlada, u što ste danas sigurni, a prije niste bili?

HAVC je bio uspješan, možda najplodniji strukturni projekt u hrvatskoj kulturi, sve tamo od Savke i Tripala. U zadnjih 30 godina se u hrvatskoj kulturi organizacijski nije dogodilo gotovo ništa, zato nije teško iskočiti. HAVC je bio organ stvarne kulturne politike - a ne muljave, partijske, deklarativne - i to isključivo zahvaljući svojoj nadstranačkoj naravi. Za mene je stvarna politika jedino ona koja donosi promjenu, ima hrabrost generirati događaj bez povratka. Morate znati, međutim, da problemi HAVC-a nisu počeli s ranije spomenutim Karamarkovim šogorom, odnosno dotičnim šogorovim šogorom te ženom šogorova bratića ili kako su već sve krvno umiješani naši stormfronteri. Smicalice su počele još 2011. i 2012. - zahvaljujući nekolicini lijevih predstavnika glazbene aristrokacije i tako dalje.

U vremenu 'prije objave DORH-a' nije vam lako bilo doći do posla u domovini? Iako, filmska industrija, čiji ste dio na digitalnoj, a ne nacionalnoj razini, živahno napreduje: tko bi, uostalom, profesionalcima u EU mogao objasniti zašto Hrvati sebi 'kopaju AV-grob'? I planirate li film? Sad se možete prijaviti na natječaj HAVC-a...


Nije lako doći do posla u Hrvatskoj kad ste filmski redatelj, nisam izuzetak. Niti se od tog posla može živjeti. Na natječaje HAVC-a nisam se javljao. Kao što znate, odobrava se sve manje filmova i dodjeljuje im se sve manje sredstava. Film se vrlo konkretnim administrativnim mjerama deprofesionalizira te pretvara u hobi kritičara i političara.

Putujete po europskim festivalima, žirirate, pijete kavu s poslovnim partnerima iz vremena kad ste bili ravnatelj HAVC-a. Pa kakav je status domaće suvremene kinematografije? I kako procjenjujete njezin rast, s obzirom na padajući trend produkcije? Rijetki domaći profesionalci javno govore o statusu HAVC-a 'nakon Hribara' i upućuju apele o 'eutanaziji hrvatskog filma'? Je li tako?


Audiovizualna industrija je treća najveća industrija u EU, nakon prehrambene i građevinske. Snima se oko nas puno. Vrti se jako velik novac, a hrvatska proizvodnja stagnira: za dobro Mađarske i Srbije, dakle opet ima neke koristi. Samo ne za našu državu. Zašto bi itko u svijetu plakao za hrvatskom industrijom? Uostalom, zašto da mi filmaši za njom plačemo? Dio razvoja koji se trebao dogoditi ovdje događa se negdje drugdje, a profesionalci će slijediti industriju - ondje gdje se događa. Odnosno, već je slijede. Hrvatska će ostati političarima, činovnicima i turistima.

A stvar s padajućim trendom proizvodnje mogla se pogledati izravno, u oči, kad je ministrica kulture Obuljen Koržinek (u suradnji s aktualnim ravnateljem HAVC-a Danielom Rafaelićem) odlučila drugačije postaviti bilancu te institucije? Kako se, odnosno zašto, promjena tempa i dinamike proizvodnje domaćeg filma dogodila 'carskim rezom', nije baš jasno. Nitko još nije objasnio dubiozu oko famoznog duga od 50 milijuna kuna (je li točan iznos, ni to javnost ne zna) što je iznos koji je Ministarstvo kulture u vrijeme ministra Bože Biškupića i prije vašega mandata u HAVC-u 'prenijelo" na HAVC-u u nekoj formi administrativnog duga? I je li bila riječ o dugu koji se u to vrijeme potraživao od HTV-a? Pokušajte nam pojasniti...

Nema dostupnih podataka ni javnih objava, nema ni javne rasprave. Mogu gatati pa ću reći da mislim kako je posrijedi, na jednoj strani, problematična prvobitna bilanca HAVC-a i teškoće koje se vuku iz prve dvije godine institucije, a na to se onda, čini mi se, nastavlja neznanje iz računa, nepoznavanje filmskih financija, te neka oblomovska, bezobrazna neosjetljivost za Nacionalni program i stvarne godišnje potrebe Republike Hrvatske. Ili kraće: Ministarstvo kulture je od osnutka dužno HAVC-u golemi novac, što bi bilo bezbolno zataškano da se HRT nije dodatno pridružio svojim dugom. HRT, čija godišnja obveza spram HAVC-a iznosi oko 20 milijuna kuna, tijekom prve dvije godine osigurao je samo 12 od zakonom predviđenih 40. Nadležno ministarstvo, odnosno Vlada, bez velike drame imaju priliku razriješiti ovu situaciju, ali jednostavno moraju zaposliti nekoga tko će biti u stanju voditi ovaj posao. Financijskog i filmskog stručnjaka, naprimjer. Javnost, stručnost, neovisnost. Bez toga nikad više niš' od svega toga.

U slučaju HTV-a, koji je oduvijek epicentar 'nesporazuma' oko autorsko-pravnog i svakog drugog tretmana domaćeg filma - znamo za nedavni polujavni slučaj u kojemu ste 'skoro nastupili' na HTV-u?! HTV je 'trebao izjavu' za televizijski format jedne teme i tražio profesionalca unutar Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) a to ste, po službenoj dužnosti unutar društva, bili baš vi. Ali s HTV-a je DHFR-u promptno javljeno da 'nitko ne treba doći'. U nekoj bi kulturi to bio skandalozan čin, ali se nije 'pročuo'. Zato ga navodimo. Iz pedagoških, a ne moralizatorskih razloga... Komentar?


Očito znate za anegdotu. HRT je, poslovično u zadnji tren, tražio eksperta iz Društva redatelja koji bi u nekoj emisiji objasnio okolnosti oko Direktive o autorskom pravu pa su me kolege zamolile da odem na Prisavlje, jer je Direktiva moje područje. Zaustavljen sam takoreći na porti. Gospođa Milić, inače majka glasnogovornika HDZ-a, zabranila je moj ulazak na sveto tlo HRT-a. Zgoda je zanimljiva u kontekstu pitanja o mojem profesionalnom životu. Zamislite kako bi tek reagirali da nešto želim režirati, a ne samo pričati o europskim poslovima.

HAVC je u vaše vrijeme poticao suradnju s HRT-om, modelom 'kuna za kunu' ili tome slično. Znate li što je s tom ili suradnjom sličnoga tipa danas?


Najbogatija, da ne rečem najvrednija ustanova hrvatske kulture, s velikih 150 milijuna eura godišnje, propada. Profesionalno, tehnološki, civilizacijski, moralno i materijalno. Država, ali ni javnost, ne namjeravaju preuzeti odgovornost. Svi su navikli na eutanazije i kastracije. Zamislite što bi se dogodilo u Italiji da RAI prekine emitiranje na 70 minuta? Koliko bi ljudi odletjelo iz uprave u Francuskoj? BBC bi vjerojatno bio ukinut da mu se tako nešto dogodi. HRT u ovoj državi, međutim, može baš sve - pa zašto bi onda plaćao dugove, poštovao autorsko pravo, zanimao se za potrebe publike ili, općenito, slijedio zakone i propise?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Što su prednosti, a što mane novog Zakona o filmu? I gdje su 'mine'? Koliko vidimo, nov je sastav upravnog odbora HAVC-a u kojemu radi izmjene Zakona više ne mogu zalutati oni koji ni veze ni pojma s AV-industrijom nemaju? Je li to ta 'nada u optimizam' stabilnosti sistema? To je sve?

Hrvatski kulturni zakoni ostvaruju dva nadvrhunska zadatka: štite vladajuću partiju i glazbenu industriju. I ne nužno tim redoslijedom. Svi ostali, jadna im majka! Audiovizualna zajednica je u tom poretku parija, margina, otirač za cipele. Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o HRT-u, Ugovor između Vlade i HRT-a, svi su ti akti slično štetni po kinematografiju. I uglavnom su nečitki, vjerolomni i manipulativni. Zakon o filmu se razlikuje od navedenih po tome što je pismenije i artikuliranije sastavljen, jasnije se čita, pa se filmska struka protivi tom Zakonu na jasniji način. Mislim da još negdje na webu stoje analize i molbe za izmjene prijedloga Zakona, koje su uzalud podnijele udruge producenata, scenarista, djelatnika i redatelja. Struka, i to ne samo filmska, očekuje da Vlada počne uvažavati interese hrvatske kulturne proizvodnje u cjelini, a ne samo odabranih grupa. Nadam se da će doći do izmjena propisa koje sam spomenuo.

Što je s Nacionalnim programom domaće AV-zajednice koji ste radili i po kojemu ste 'vozili' u vrijeme uzleta domaćeg filma na međunarodnoj sceni? Taj je program, očito, negdje u ladici Ministarstva kulture, što znači da se više po njegovim smjernicama uopće 'ne vozi'?


Mogu se samo pridružiti vašem pitanju: gdje je nestao Program? 
Ako čitate Zakon o filmu iz 2007., ili ovaj novi, svejedno, vidjet ćete da je Nacionalni program glavna ideja. A ne HAVC. Program je software, a HAVC je samo alat. Sve što se prema tom Zakonu poduzima definirano je kao ostvarivanje Programa. Program je stvarna norma, glavna radnja, meritum. Osim opsega i količine potrebne proizvodnje, Program locira bitne ciljeve. Na prvome mjestu je hrvatski kaos na području filmske baštine: vlasnički, tehnički, prikazivački. Zatim, utvrđuju se politika javnih medija, sustav obrazovanja, plan daljnjega razvoja komercijalnog dijela industrije... Četverogodišnji Nacionalni program koji je na snazi već gotovo dvije godine realizira se u tajnosti. Ili sam izvalio lošu foru? Uskoro je datum kad se javnosti predaje izvještaj o polovici realizacije pa će se moći razgovarati na temelju podataka.

Počeli ste, ispred cehovskog DHFR-a, raditi online platformu za domaće filmove, u suradnji sa slovenskim partnerom. Gdje je zapelo, znamo samo za to skromno porinuće?

Taj projekt je mali doprinos velikoj temi. A to je što ćemo sa sobom, u uvjetima digitalnog tržišta, i uopće, digitalnog društva. Hrvatska kulturna publika je otišla na internet, a hrvatski kulturni proizvodi je nisu slijedili. Istodobno, na našem području se ovaj čas uspostavlja nešto kao jugoslavenski audiovizualni monopol kojemu ne znamo predvidjeti ishod. Uzde svakako neće biti u našoj zemlji niti u Sloveniji, nego drugdje, izvan područja EU. Je li taj proces u svojoj osnovi integracija, koordinacija ili prosta dominacija? Komercijalizacija svakako jest.

A u svjetlu čišće budućnosti, ponajprije autorsko-pravne, bilo bi zanimljivo znati i kako stoje stvari s Jadran filmom? Znamo, Vinko Grubišić tu čudnovatu instituciju, pravno nečistu do granice zdravog razuma, naočigled struke i nadležnog ministarstva, i dalje tretira kao 'vlastiti Xanadu'. Bizarno? HAVC je, naime, u vaše vrijeme podnio tužbu protiv Grubišića koji je od HAVC-a dobio sredstva za film (ili dva?) i potrošio, očito, na 'svoj način', a ne u one svrhe za koje su bile namijenjene?

Grubišić, nadam se, posjeduje nešto vrednije od Jadran filma, a to je putovnica Bosne i Hercegovine. Posjedovati taj predmet može biti neizmjerno korisno kad krene finale. Reči ću vam što Grubišić sasvim sigurno ne posjeduje. Klasičnu hrvatsku kinematografiju i njezina djela, koja nikad nisu prodana takozvanim kupcima nekadašnjeg Jadran filma niti su popisana kao preuzeta imovina. Ministar državne imovine, inače Grubišićev zemljak i krv rođena, teško će se motivirati za ovaj slučaj, no nadam se da će se u Vladi pronaći netko tko će se konačno zainteresirati. U novinama ste mogli pročitati da se Tanhoferov 'H-8' pretvara u ocat. Ako Grubišić smatra da je vlasnik tog filma - neka plati, prema važećem Zakonu, troškove obnove, kao i prethodno nagomilane račune za obnovu drugih filmova iz kataloga nekadašnjeg Jadran filma. U protivnom, bilo bi lijepo da vrati što je zabunom posudio - kako bi se reklo na Odjelu za omladinsku delinkvenciju.

Filmskim profesionalcima u Hrvatskoj nužan je filmski studio. Za proizvodnju i strane koprodukcije, svakovrsnu dinamiku AV-industrije na tlu Hrvatske, od čega se može (a već i jest) odlično utržiti. Je li realno očekivati da se studio konačno sagradi? Što su pretpostavke za taj događaj?


Jedina pretpostavka koju znam bila je propisano provođenje Nacionalnog programa gdje je taj cilj posebno istaknut. Bez filmskog studija čitav projekt poticaja polako postaje besmislen. Imamo konkurenciju u vlastitom dvorištu, naše lokacije postaju benefit susjednih država, a naš 'rebate' ponekad postaje, manipulativno, ali zakonito - prihod drugih. Sve skupa polako gubi logiku javne fiskalne zarade. Zastoj nas u ovom trenutku košta, jer nas konkurencija ne pretiče, nego gazi na dnevnoj bazi. Pretpostavka je da će sljedeća politika imati u rukama posljedice.

Rezimirajmo banalno. Ispada da su se u domaćoj filmskoj industriji profesionalci prema HAVC-u tijekom vašega mandata određivali isključivo po tome jesu li ili nisu za svoj film dobili sredstva. Ako netko nije 'dobio lovu za film', bilo je to zbog 'hribarovskog klijentelizma'. Sad, međutim, nitko od 'odbijenih' filmskih autora javno ne negoduje, ali više nitko i ne gleda u tanjur te institucije što, po identičnom ključu kao u vrijeme vašega mandata, projektno dodjeljuje sredstva? Kako to?

Takozvani 'naš čovjek u Vatikanu', poljski klasik Kristof Zanussi bio je godinama član papinske komisije za kulturu. Pričao sam mu neki dan, dok smo ručali u Jihlavi - kako se Hrvatska danas svela na sukob između konzervativaca na jednoj i desnice na drugoj strani. Njega ta churchilovska, degaulovska situacija, konzervativci protiv fašista, silno raduje jer je sam neka gorljiva vrsta konzervativca. 'Naravno, to je prirodno. Desnica živi od rušenja, desnica ne može biti konzervativna, ništa oni nisu u stanju sačuvati', odgovorio mi je. Ne znam postoji li među svim desnicama svijeta nešto toliko nehigijenski, dementno i krvoločno kao što je ustaštvo? A naši kulturni stvaraoci i pregaoci isprepadani su pa šute. Prave se mrtvi. Nisu baš sigurni tko će na kraju pobijediti. Zato sve stoji u mjestu.

Kažete da smo 'sad šest mjeseci dublje u lošoj budućnosti'. To osjećamo, ako i ne vidimo. Ali kakvo je 'to' stanje, kakav je horizont očekivanja u toj lošoj budućnosti? Rezignacija? Lijeva melankolija? I zbog čega se sve češće oslanjamo na vlastitu sinesteziju umjesto na politički razum?


Treba se odseliti u civilizaciju pa se tamo baviti stvaranjem ili ostati u Hrvatskoj pa se baviti nečim drugim. Postoji treća varijanta, koju baš od srca preporučujem: ostati ovdje i izdržati. Okusiti cijenu što smo se rodili baš ovdje i zatim nastaviti svoj posao pa što bude.


I što bi onda bila ključna kvaliteta, makar temeljna pretpostavka, kulturne politike kao javne politike?

Umjesto pretpostavki, sljedeća politika imat će u rukama posljedice. Razoreno naslijeđe. Potrgane institucije. Disfunkcionalni Studentski centar, Hrvatski radio, Hrvatsku televiziju, Muzej suvremene umjetnosti, HAVC... Dobit će na brigu zemlju bez knjiga, digitalnu kolonizaciju, šogorovanje i bratićevanje u Uredu za kulturu Grada Zagreba. Manjak ljudi i novca. Višak činovnika i komesara. Umjesto politike, trebat će njezin nastavak drugim sredstvima. Nešto poput borbe ili gradnje, nešto što se zbiva na čistom zraku.