I premda je o djelu češko-francuskog pisca Milana Kundere (Brno, 1929.) toliko toga napisano, ponovno čitanje romana "Nepodnošljiva lakoća postojanja", njegova najpoznatijeg ostvarenja izvorno objavljenog 1984., treba uzeti kao realizaciju prava na nepatvoreni užitak, ali i kao poštovanje obveze prema očuvanju vlastite te društvene mentalne higijene. Za stanje potonje nisam siguran, ali ličnom se higijenom, čitajući ovaj klasik, pozabaviti možemo i zahvaljujući Meandrovu izdanju u prijevodu Nikole Kršića, uz opasku da je posrijedi jedan od naslova iz biblioteke "Djela Milana Kundere". Dojmljiva je to posveta literarnom kolosu koji, koliko se god iracionalnim činilo, nije dobio Nobelovu nagradu. Nekoć sam se tome čudio, danas, međutim, priznajem da za takvo što imam objašnjenje koje ne ohrabruje. Dovoljno je u tom smislu koncentrirati se na ideološke ekstremizme koje Kundera podvrgava pedantnoj kritici. Ideološki ekstremizmi te kič koji omogućuje njihovu egzistenciju utjecali su i utjecat će ne samo na opći ukus, nego i na profinjenost laureatskih nizova. Neknjiževni argumenti, nasreću, ne prolaze uvijek. Mnogima omraženi Handke, prije svega neupitni književni genij, zasluženo je došao na red, koliko se god bunile žrtve Miloševićeva režima. Nemojte misliti da Kunderu povezujem s diktatorima. Možda je za ovu prigodu bilo dovoljno ne povezati ga s liderima tzv. slobodnog svijeta. Upravo stoga što je o njegovu najpoznatijem djelu gotovo nemoguće napisati štogod novo, za one koji se do sada nisu odvažili čitati ga upozorit ću na neke od ključnih karakteristika romana koji možemo nazvati ljubavnim, mada jednoobrazna klasifikacija u tom slučaju znači krajnje interpretativno pojednostavljenje. Osim toga, Srđan Sandić je o "Nepodnošljivoj lakoći postojanja" onomad pisao kao o "romanu o ljubavi", a ne o "ljubavnom romanu". Sklon sam zaključiti da je u pravu.

Vodeći se ličnim preferencijama, za početak bih se osvrnuo na političku dimenziju knjige, smatrajući da je ista mogući, čak izvjesni razlog Kunderine dosadašnje nobelovske diskvalifikacije. Nepodnošljiva lakoća postojanja snažno kritizira totalitaristički duh istočnog hladnoratovskog pola, no kritike ne ostaje pošteđen niti zapad: kako onaj politički, tako i kulturološki. To se ponajbolje može primijetiti u šestom od ukupno sedam dijelova romana naslovljenom "Veliki marš", u kojem Kundera u romaneskni kontekst integrira esej o kiču koji, pored ostalog, definira i kao "apsolutnu definiciju govna", pritom polazeći od anegdotalnog prikaza smrti Staljinova sina u njemačkom koncentracijskom logoru. O "smrti zbog govana", piše Kundera, doznajemo tek putem Sunday Timesa 1980., četiri godine prije izlaska prvog izdanja romana. Tu smrt, što može zazvučati uvredljivo apologetima zapadne nepogrešivosti, Kundera opisuje kao "jedinu metafizičku smrt usred općeg bezumlja rata". Kundera se na to nadovezuje razmatranjima katabolizma kao teološkog problema i božje odgovornosti, spominjući pritom Valentina (oko 100. - 160.), najpoznatijeg gnostika ranokršćanske faze, te njegovu interpretaciju Kristova metabolizma koja podrazumijeva input, a isključuje output. Drugim riječima, Isus prema Valentinovu shvaćanju izvjesno nikad nije vršio nuždu. Dalje piše o irskom neoplatonistu Eriugeni (815. - 877.) i njegovu shvaćanju raja kao medija u kojem je užitak lišen uzbuđenja. Erekcija je u Edenskom vrtu bila moguća, no ona se mogla dogoditi isključivo na Adamovu zapovijed. Sve navedeno naposljetku treba razmatrati kao uvod u analizu kiča, estetičkog ideala svih političara, stranaka i pokreta podvučenu po mnogima Kunderinom najpoznatijom rečenicom: "U carstvu kiča vlada diktatura srca". Zatim piše o neuspjeloj, pa i tragikomičnoj povorci intelektualaca prema granici s Kambodžom koju je, više od svega, obilježio kič – od američkog (glumica koja osuđuje barbarski komunistički režim i slavi predsjednika Cartera) do ljevičarskog (reakcija francuskih sudionika na glumičine tvrdnje koje Kundera daje naznačiti i kao identitetski problem).

Roman polazi od heraklitovskog egzistencijalnog dualizma lakoća/težina. Na "strani lakoće" su, među protagonistima djela, kirurg Tomáš i slikarica Sabina, jedno vrijeme njegova ljubavnica. Na "strani težine" su švicarski znanstvenik Franz i Tereza, Tomášova žena. Moram naglasiti da takva podjela poslužiti može tek kao okvir za temeljito čitanje romana. Kundera, iako takvo što izrijekom ne tvrdi, dozvoljava mogućnost djelomične transformacije prirode svojih likova. Tomáš, koji je sa suprugom Terezom nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku 1968. emigrirao u Zürich, praktički će odbaciti liječničku karijeru ne bi li očuvao suživot sa ženom koja se vratila u Prag. Tomáš je erotoman nespreman odustati od poligamije, usprkos Terezinoj patnji koje je čitavo vrijeme svjestan. No njegovo odbacivanje liječničke karijere, uvjetovano Terezinim povratkom u Prag, potom i dosljednom obranom stavova prema komunističkom režimu, upućuje na nužnost isključenja jednoobrazne definicije njegove prirode. Vjerujem da se u tome krije razlog Kunderine suzdržanosti onda kad je u pitanju osuda Tomášova odnosa prema ženi koju, svemu usprkos, voli dovoljno da za njom pođe i na selo, a zatim i pogine kao vozač kamiona. Sličnu, no nipošto istu relaciju treba uvidjeti između Franza i Sabine, s opaskom da je u Sabininu slučaju izdaja po sebi ono što je Tomášu poligamija - slikarica je ovisna o izdaji koliko Tomáš o seksu s drugim ženama. "Zlatne trube izdaje", kako piše Kundera, pokretačka su sila svih njenih odluka koje se pretežno tiču odlazaka. Slučajno ili ne, sve dalje od domovine čiji je socijalistički lider po slomu revolucije naprasno ponižen. Ne znam možemo li reći da je Tomáševo apriorno ponavljanje Beethovenova "Es muss sein!" ujedno sugestija kozmičke zadanosti uloga koje (ne)svjesno igramo.

Pored brojnih referenci (manifest "2000 riječi" iz 1968. Ludvíka Vaculíka, Jan Procházka, František Hrubín, zatim Gustav Doré, Fielding, Mann, ili političke ličnosti poput Dubčeka, Nagyja ili Novotnýja) i brojnih, ovdje neotvorenih pitanja (golotinja, glazba, ženski odgovor na rusku invaziju ili pripovjedačev intervencionizam), iz posve sentimentalnih razloga spomenut ću još odnos čovjeka i psa koji kulminira u završnom dijelu knjige ("Karenjinov osmijeh"). Eutanazija bolesne Tomášove i Terezine kujice lično doživljavam kao jedan od najemotivnijih trenutaka zabilježenih u literaturi. Sve to u duhu je jednog od polazišnih točaka djela, Nietzscheova mita o vječnom vraćanju zaokruženog spomenom 1889. i njegove nadaleko poznate epizode s konjem - one koja je mađarskom filmašu Béli Tarru poslužila za zatvaranje stvaralačkog kruga. Kad smo kod filma, spomenut ću i ekranizaciju romana iz 1988. u režiji Philipa Kaufmana. Tomáša je za tu prigodu glumio oskarovac Daniel Day-Lewis.