Milan Kundera (1929. - 2023.): Zlatne trube izdaje

I premda je o djelu češko-francuskog pisca Milana Kundere (Brno, 1929.) toliko toga napisano, ponovno čitanje romana "Nepodnošljiva lakoća postojanja", njegova najpoznatijeg ostvarenja izvorno objavljenog 1984., treba uzeti kao realizaciju prava na nepatvoreni užitak, ali i kao poštovanje obveze prema očuvanju vlastite te društvene mentalne higijene. Za stanje potonje nisam siguran, ali ličnom se higijenom, čitajući ovaj klasik, pozabaviti možemo i zahvaljujući Meandrovu izdanju u prijevodu Nikole Kršića, uz opasku da je posrijedi jedan od naslova iz biblioteke "Djela Milana Kundere". Dojmljiva je to posveta literarnom kolosu koji, koliko se god iracionalnim činilo, nije dobio Nobelovu nagradu. Nekoć sam se tome čudio, danas, međutim, priznajem da za takvo što imam objašnjenje koje ne ohrabruje. Dovoljno je u tom smislu koncentrirati se na ideološke ekstremizme koje Kundera podvrgava pedantnoj kritici. Ideološki ekstremizmi te kič koji omogućuje njihovu egzistenciju utjecali su i utjecat će ne samo na opći ukus, nego i na profinjenost laureatskih nizova. Neknjiževni argumenti, nasreću, ne prolaze uvijek. Mnogima omraženi Handke, prije svega neupitni književni genij, zasluženo je došao na red, koliko se god bunile žrtve Miloševićeva režima. Nemojte misliti da Kunderu povezujem s diktatorima. Možda je za ovu prigodu bilo dovoljno ne povezati ga s liderima tzv. slobodnog svijeta. Upravo stoga što je o njegovu najpoznatijem djelu gotovo nemoguće napisati štogod novo, za one koji se do sada nisu odvažili čitati ga upozorit ću na neke od ključnih karakteristika romana koji možemo nazvati ljubavnim, mada jednoobrazna klasifikacija u tom slučaju znači krajnje interpretativno pojednostavljenje. Osim toga, Srđan Sandić je o "Nepodnošljivoj lakoći postojanja" onomad pisao kao o "romanu o ljubavi", a ne o "ljubavnom romanu". Sklon sam zaključiti da je u pravu.