Kao što sam već ispričao, istoga dana kada su izašle novine u kojima je slika umnožena u nekoliko desetina tisuća primjeraka, telefonirao sam Alemu i dogovorio kupnju slike. Tisuću eura, rekao je. Dogovoreno, odgovorio sam. Nije to bilo malo, ali nitko nije pomislio ni da je mnogo. Dva dana nakon toga, umjetniku je zvonio telefon, kustos iz njujorške MoMe, koji je nekim slučajem upravo bio na proputovanju, preko splitskog je povjesničara umjetnosti, zajedničkog našeg prijatelja, poželio da otkupi sliku. E šteta!, odgovorio je na ponudu Alem, sliku sam već prodao. Nije mu na um palo da se predomisli, pa ni da me nazove i ispriča mi što se dogodilo, nakon čega bih mu ja sam rekao da je svakako bolje da slika ode u MoMu, makar tamo i ne ugledala svjetlo dana, nego da visi na mom zidu, gdje ću je samo ja svakodnevno gledati. Ne znam, niti ću ikad doznati je li ga grizlo u duši, je li barem malo posumnjao u ono što čini, dok je preuzimao slike kod uramljivača i slao mi ih u Zagreb. Da sam ga o tome ispitivao, ne bi mi rekao istinu. Jer o tome se istina i ne može reći.

I dok te dvije slike vise na mojim zagrebačkim i hrvatskim zidovima, najprije na jednom, a onda na drugom - ali samo mojem! - zidu, one gotovo nemogućim čine moj odlazak. Te dvije slike Alema Ćurina moje su ukorjenjenje. O čavlićima o kojima one vise, visim i ja. Njihovo preseljenje teško je izvedivo zato što se s premještanjem ljudi i stvari mijenja njihov kontekst. Mijenjaju im se pripovijesti, a samim tim se mijenjaju i sjećanja.

Jedanaestoga rujna 1973. bio je utorak, i ja sam već deveti dan bio učenik drugoga dva razreda Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, kod učiteljice Aide Alibegović. Prvi sam razred završio u Drveniku, a ovo je bilo moje prvo veliko životno preseljenje. Jezik koji sam učio kod učiteljice Nade Kostanić, u maloj područnoj školi u Donjoj vali, nije bio jezik kojim se govorilo i pisalo u velikoj školi u Sarajevu. U Drveniku bi nas u učionici bivalo osam: četvero nas iz prvog razreda u dvije klupe do zida, i četvero starijih iz drugog razreda u dvije klupe do prozora. U novoj nas je školi, u drugome dva razredu, bilo trideset i pet. Osim jezika, čije su male razlike ostavljale krupne posljedice, razlika je bila i u slovima. Neka su pisana slova u Sarajevu, naprimjer velika pisana K, L, N, a naročito malo pisano r, razlikovala su se od pisanih slova u Drveniku. Ono što sam već bio naučio kao ispravno, učiteljica je crvenom kemijskom olovkom podvlačila kao pogrešno. Riječi koje sam izgovarao - rajčica, vrhnje, općina - izazvale bi smijeh cijeloga razreda. Djeca se vole, onako svi zajedno, smijati pojedincu. Tako se osjećaju sigurnije i to im koristi u životu. Riječi koje sam izgovarao nisu bile pogrešne, kao što su pogrešna bila slova koja sam pisao. Ali bile su neuobičajene, što je gore nego da su pogrešne.

JERGOVIĆ: MOJE STVARI (1) Priča o crnoj punkerskoj kožnoj jakni: Kupljena je 1991., a nosim je i danas

Neuobičajene riječi pojedinca izdvajaju iz grupe, a ja se u rujnu 1973, s navršenih sedam godina, nisam želio izdvajati. Takve riječi uzrokuju cjeloživotne probleme, česte selidbe, reviziju sjećanja i gubitak stvari. Zbog takvih riječi u životu tako važna biva crna punkerska kožna jakna i na njoj maleni oltarski džep na šuštu, u kojem zajedno s tobom seli tih nekoliko uvijek istih stvarčice. Takve riječi, neuobičajene riječi, čovjeka predodređuju za nešto što u početku nije bio njegov izbor, a što mu na kraju biva sudbina. Takve riječi, neubičajene riječi, stvarni su uzrok onoga što ljubazni zagrebački pjesnik slaže u svoj hrvatski dvanaesterac: “Jerga, Jerga, daleko ti lijepa čerga”.

Što mi se sve dogodilo u tom prvom tjednu - ili, kako se to u ovoj školi kaže: u toj prvoj sedmici! - škole, kako je prošao prvi vikend, i kakav mi je u školi bio novi ponedjeljak, ja to, na žalost, više ne znam. Muka s pamćenjem je u tome što ne samo da ne pamtimo životne trenutke po njihovoj važnosti, nego ni ne znamo što će nam jednom postati važno. A taj prvi tjedan moga sarajevskog školovanja važan je jer nakon njega, već sljedećeg utorka, slijedi 11. rujna 1973. I važan je zato što je ta selidba iz Drvenika u Sarajevo, i iz drveničke u sarajevsku školu, model budućih mojih selidbi. Trag crvene kemijske na mojim prvim domaćim zadaćama - i to je razlika: u Drveniku bih na sredini reda, pisanim slovima, počevši s velikim pisanim D, trebao napisati “Domaći rad”, a u Sarajevu trebam napisati “Domaća zadaća” - crveno podvučena moja u Drveniku naučena slova, crveno podvučeno i moje “Domaći rad”, najava su onog što će nastupiti kad u Zagrebu kupim svoj stan i kada povjerujem da je ovo tu sad moje. Već sam kao sedmogodišnji dječak znao da je sve to oko mene pogrešno, da ne može biti da su neispravna slova koja sam naučio u Drveniku, a da su rajčica i vrhnje smiješni u odnosu na paradajz i pavlaku. Ali tada sam bio u strahu, nikoga nije bilo da me zaštiti, osjećao sam se kao ilegalac, ili kao netko za koga svi vjeruju da svjesno griješi, a on to ne čini svjesno, nego je naprosto takav, i sve sam činio da se prilagodim i da se što prije izjednačim s okolinom i da se pretvorim u druge.

Ali to nije išlo: njima je, toj bezobličnoj skupini od trideset i pet đaka drugoga dva razreda - bilo ih je više nego što je bilo učenika u cijeloj našoj drveničkoj školi - trebao netko čijim će se pogrešnim riječima smijati. Mnogo godina kasnije, po preseljenju sa Sepetarevca u Zagreb, a onda i po useljenju u moj vlastiti stan, moj gnjev i otpor, primjerice prema onima koji će povesti hajku na “Rutu Tannenbaum”, ustvari će se ticati nečega što sam prešućivao svojim drugaricama i drugovima u drugome dva razredu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, na Mejtašu, ticat će se moga očajničkog i na kraju posve neuspjelog pokušaja da im se prilagodim. Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću, nesumnjivome zaslužniku i besmrtniku hrvatske kulture i književnosti, tiče se one nepregledne razredne mase koja se smije mojim riječima i izgovoru. U njemu sam, onako starom i vekivečnom, gospodstvenom i uznositom, uvjerenom Hrvatu spremnom da se istoga časa proglasi za Židova čim mu netko opsuje majku, i da tom huliganu uzvrati optužbom za antisemitizam, prepoznavao to nepregledno more svojih vršnjaka, predvođenih učiteljicom Aidom Alibegović, pred kojima sam bio nemoćan, poražen i u baš svakoj prilici ponižen, jer im se nisam umio prilagoditi, pa koliko god bih govorio i pisao paradajz i pavlaka, u mojim se riječima čulo rajčica i vrhnje. Nevjerojatno je, zapravo, koliko sam kao zreo čovjek bio nesposoban da u tome što mi se događalo vidim išta osim onoga što sam doživio kada sam u Sarajevu polazio u školu. A opet sam se trudio, pokušavao sam da u sebi pronađen neku odraslu grešku, ili da u tim ljudima koji su mi naokolo prijetili i zapitkivali me javno ili onako huljski - u pismima i elektronskim porukama, kada ću već jednom prestati da svojom prisutnošću prljam Zagreb i Hrvatsku, vidim nešto sasvim novo, nekoga tko neće biti poput trideset i četvero mojih razrednih drugarica i drugova. Ali uzalud, kao da mi se mašta zakovala na to jedno vrijeme i u jednu, istina dugu i mučnu situaciju, u kojoj mi se glasno smiju zbog rajčice i vrhnja, i u kojoj su moji K, L, N, r pogrešni, tako da ih učiteljica podvlači crvenom kemijskom, i zbog njih smanjuje ocjenu mom sastavu iz predmeta koji više nije hrvatski ili srpski jezik, nego se sad zove srpskohrvatsko/hrvatskosrpski.