Miljenko Jergović: Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću

Kao što sam već ispričao, istoga dana kada su izašle novine u kojima je slika umnožena u nekoliko desetina tisuća primjeraka, telefonirao sam Alemu i dogovorio kupnju slike. Tisuću eura, rekao je. Dogovoreno, odgovorio sam. Nije to bilo malo, ali nitko nije pomislio ni da je mnogo. Dva dana nakon toga, umjetniku je zvonio telefon, kustos iz njujorške MoMe, koji je nekim slučajem upravo bio na proputovanju, preko splitskog je povjesničara umjetnosti, zajedničkog našeg prijatelja, poželio da otkupi sliku. E šteta!, odgovorio je na ponudu Alem, sliku sam već prodao. Nije mu na um palo da se predomisli, pa ni da me nazove i ispriča mi što se dogodilo, nakon čega bih mu ja sam rekao da je svakako bolje da slika ode u MoMu, makar tamo i ne ugledala svjetlo dana, nego da visi na mom zidu, gdje ću je samo ja svakodnevno gledati. Ne znam, niti ću ikad doznati je li ga grizlo u duši, je li barem malo posumnjao u ono što čini, dok je preuzimao slike kod uramljivača i slao mi ih u Zagreb. Da sam ga o tome ispitivao, ne bi mi rekao istinu. Jer o tome se istina i ne može reći.