Nakon te prve velike hajke na moj zagrebački roman, povedene u jednome zagrebačkom lijevo-mafijaškom tjedniku, a zatim vođene na HRT-u i drugdje, slijedi u sljedećih dvadesetak godina desetak većih i veći broj manjih potjera, kao i koju tisuću stranica novinskih i esejističkih napisa prvaka hrvatske javne riječi, od one moralne vertikale iz Feral Tribunea do kulturnih i književnih autoriteta iz Hrvatskog slova i Književne republike. I naravno da mi je odmah na um palo da se selim i da, dok sam još relativno mlad, tražim mjesto na kojemu ću se u miru i relativnoj anonimnosti baviti sobom i svojim poslovima.
Priječio me je strah od selidbe. A s tim strahom i osjećaj da je, koliko god neugodno i prljavo bilo, ovo moj svijet, i da je tim više moj što je prljaviji i što se ja u njemu više osjećam kao tuđin. Ali me je od tog straha i osjećaja za mjesto na kojem sam se zatekao, dakle za Zagreb, čvršće držalo to što su u mom stanu već bile moje stvari. Brlog i leglo, zaštićeni predmetima svih vrsta i veličina, različitim po namjeni, prikupljenim uglavnom bez svijesti o onom što ti predmeti predstavljaju. Godinama kasnije ću, gledajući vrane po krošnjama oko tri Jelinekova tornja kako upliću i zidaju gnijezda i kako u kljunovima u ta gnijezda donose svega i svačega, pomalo razumijevati i te vrane i sebe. Grančice odsvakuda pokupljene, sjajni ostaci božićnih ukrasa, skupljeni krajem siječnja i za veljače po sasipajućim mrtvim borićima položenim pokraj kontejnera za smeće, plastični čep s boce za biljno ulje, slamčice za sok, neopisivi fragmenti tuđega svijeta u kojima je vrana prepoznala nešto svoje, sve to u nama budi osjećaj nadmoći nad ovim pticama, premda između njih i nas, između njih i mene, koji živim u jednome od tih Jelinekovih tornjeva, velike razlike nema. Jer i ja gore, na šesnaesti kat, od prvoga dana svog useljenja unosim predmete koji me na jednak način određuju i upojedinjuju, čine me čovjekom među ljudima, kao što vranu među vranama izdvajaju sve te stvarčice koje upliće u svoje gnijezdo. Prije nekoliko sam se godina grdno potresao kada su radnici gradskog zelenila došli s kranovima i motornim pilama, pa se vinuli u krošnje da režu grane i ruše gnijezda vranama.
Odazvali su se pozivima stanara našega naselja, kojima je dosta bilo da im vrane odozgor seru po automobilima na parkiralištu, i sad su se, skupa s djecom, oduševljeno okupili na igralištu, da gledaju to uništavanje ptičjih zavičaja. Očaj mi je zastao u grlu, htio sam da vičem, da sprečavam ljude u njihovom bezumnom poslu, htio sam im reći da je to što čine zločin, ali ne iz nekih naročito uzvišenih humanističkih, franciskansko-kršćanskih, ekoloških razloga, nego je to zločin protiv nas koji nismo vrane, ubojstvo koje ti radnici provode nad samima sobom, htio sam okupljenim ljudima reći da djeci svojoj zaklone oči, da ne gledaju jer bi mogla vrlo ružno sanjati i nikad se ne izvući iz svojih snova, ali umjesto da išta kažem, ja sam pobjegao, u strahu od prevelikog isticanja, a onda i od toga da netko ne pomisli da sam lud. A zapravo se tu radilo samo o nedostatku imaginacije kod tih ljudi. Ili o neosviještenom šovinizmu, proizašlom iz uvjerenja da su vrane niža bića od nas? Kako niže biće može biti netko čiji dom biva stvaran na isti način na koji su stvarani naši domovi? Kada bića protjerujete iz njihovih domovina i zavičaja, kada im rušite domove i pustošite brloge i legla, kada uništavate te sitne predmete koje su oko sebe rasporedili da ih štite i da ih kao pojedince čine drukčijim od ostalih bića njihove vrste, vi činite strašan zločin, a ta bića okrećete protiv sebe, dovodite ih do krajnjih konsekvenci njihova očaja, pretvarate ih u teroriste, u bombaše samoubojice. I dosta, nije prošlo mjesec-dva, kada su se po naselju raširile priče, koje su na kraju dospjele i do novina, o tome kako su vrane počele napadati ljude.
Iz čista mira, govorili su svjedoci, bez ikakva razloga, pisali su novinari, dok je ornitolog u televizijskoj emisiji nešto razložnije primijetio da su ptice vjerojatno nečim uznemirene, nakon čega je iznio nekoliko uglavnom krivih pretpostavki. Poželio sam tada napisati novinsku kolumnu o onom što se doista zbivalo, htio sam posvjedočiti u korist vrana, ali ni to na kraju nisam učinio. Ljudi su uglavnom nedokazivi. Ali da, ti predmeti koje sam dovlačio u svoj stan sprečavali su me da odem kada je otpočela hajka na moj zagrebački roman, koja se, naravno, istoga časa prevara u hajku na moj zagrebački dom. Najupečatljivijim mi u tom smislu ostaje prilog hajci čuvenog urednika i prevoditelja Zlatka Crnkovića. “Jerga, Jerga, daleko ti lijepa čerga” sročio je, sve sa rimom, svoj dvanaesterac taj ljepoduh hrvatske kulture.
Ali stvari, ali stvari… Šta radimo sa stvarima kada ih selimo? Trebali bismo razmontirati brlog i onda ga, predmet po predmet, montirati na drugome mjestu. A to ne ide tako, jer i mrtvi predmeti ovise o kontekstu, pa ih nije lako premještati.
U to vrijeme kada se moj roman o Zagrebu pretvara u roman o romanu, pa u roman romana o romanu i roman o romanu romana o romanu, na krajnjem zapadnome zidu stana, iznad televizora, slika je Alema Ćurina. Objavljena u rujnu 2023, kao ilustracija u Feral Tribuneu, slika prikazuje Manhattan i Blizance, srušene u terorističkom napadu 11. rujna 2001. Iza, na nebu je golemi natpis Allende. A ll u Allendeovom prezimenu ta su dva nebodera. Dana 11. rujna 1973. general naci-fašističkih svjetonazora Augusto Pinochet je, uz američku logističku pomoć i pod rukovodstvom CIA-e, u vojnom udaru s vlasti zbacio i likvidirao demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea.
U središtu jednostavne grafičke igre, nastale u poetici agitacijskog dizajna i novinske ilustracije, dosjetka je koja se od tolikih drugih dosjetki, kojih su u to vrijeme bile pune novine i na kojima se, recimo, zasniva advertajzing industrija, razlikuje po tome što djeluje savršeno logično i sveprisutno, kao da je postojala i prije nego što je se Ćurin dosjetio. To onda više i nije dosjetka, nego je istina o riječima i stvarima, koja biva u oku i glavi promatrača, ali je on nije osvijestio. Kao savršena rima, koja je na vrh jezika još od nastanka riječi, ali nikoga, sve do genijalnog pjesnika, tko bi je s tog vrha spustio u govor i u stih.
Istog dana Alemu sam poslao sms poruku da želim kupiti tu sliku. Odmah se javio: može, govori mi, cijena 1000 eura. Nije to 2003. bilo malo novca, a možda nije ni danas, ali cijena je bila prijateljska. Nekoliko tjedana kasnije isporučio mi je dvije slike, obje na isti način uokvirene, pod staklom i s propisnim bijelim obrubom - ili, kako se ono kaže, paspartuom - uz tog Allendea i sliku koja je deset godina ranije u Nedjeljnoj Dalmaciji objavljena kao ilustracija uz moju priču “Saksofonist”. Saksofon s kokošjim nogama, ili nogama neke prethistorijske čaplje i piskom koji se pretvara u kljun, trči niz nekakav postapokaliptični predio, u čijoj se pozadini, tamo negdje daleko, vide obrisi gradića koji podsjeća na Motovun, a nebom, u pravilnoj formaciji, leti jato divljih gusaka.
Te dvije slike u vrijeme sveopće hajke na roman “Ruta Tannenbaum”, tokom koje sam od hajkača u tjedniku Nacional i na Hrvatskoj radioteleviziji oglašen kao antisemit, protuhrvat, sarajevska pobjegulja, nezahvalnik koji sere po zemlji koja ga je prihvatila i - kako je to suptilno pjesnički iznio Zlatko Crnković - crni Ciganin, čijoj čergi želimo da pođe što dalje od nas, vise na bijelom zidu na vrh Jelinekova tornja, u stanu s pogledom na panonsku ravnicu i na brijeg jakuševačkog gradskog deponija.
Njihovo mjesto na tom zidu moje je mjesto u Zagrebu, koje ne mogu zamijeniti za neko drugo mjesto u Bankoku i Santiago de Chileu, onako kako sam Sepetarevac zamijenio Novim Zagrebom. Premda, možda, postoji vjerovanje da bi onaj tko je jednom otišao mogao otići i drugi put, i da bi se lakše razvezao, oslobodio balasta i otišao nego netko tko prvi put odlazi, istina je malo drukčija. Ni sa Sepetarevca nikad ne bih otišao da sam u trenutku odlaska imao svijest o tome da odlazim. A odavde ne mogu ići, jer znam kako to biva i u što se to pretvaramo kada idemo.
