Priča o crnoj punkerskoj kožnoj jakni: Kupljena je 1991., a nosim je i danas

Po ulicama i trgovima srećem te odrpane i neuredne ljude, što za sobom vuku kolica pre-puna kojekakvog smeća, sve samih životnih dragocjenosti i stvarčica koje će im tokom njihova putovanja zatrebati. Ako im već nisu na kolicima, natrpali su ih na bicikl koji guraju uza se, ili ih imaju u dva divovska kovčega na kotačiće, od kojih se ni jednog časa ne odvajaju i koji dodatno otežavaju njihov ionako turoban i težak put. Oni su beskućnici, jurodivi luđaci, s uma sišavši profesori filozofije, obiteljski ljudi kojima se nešto jednom dogodilo pa su postali ovakvi; oni su građani lišeni razuma i svoga građanskog položaja, obilazi ih se u širokom luku, jer ne samo da postoji vjerovanje da ti ljudi nezgodno vonjaju, nego je među pristojnim svijetom prisutan i strah da su ti zlosretnici infektivni. Dok se tako sporo kreću i sapliću o sve svoje, oni sami sa sobom polemiziraju, svađaju se s nevidljivim protivnicima, obavljaju teške i dramatične razgovore koji su često izvan sadašnjosti, traju u nekom za nas davno prošlom vremenu ili u vremenu koje će tek doći. Ako malo poslušate što govore ti ljudi, možda ćete se ražalostiti, stići će vas nemir i strah; strah od vlastite nesreće, i od toga da su sve te riječi, što ih oni izvan razuma kazuju, ustvari i vaše riječi, koje vi, makar tako mislite, samo malo tačnije u rečenici rasporedite. Ali nije u riječima i njihovom rasporedu stvarna nesreća tih gradskih nesretnika i odmetnika od pameti. Stvarna njihova nesreća je u stvarima koje nose, vuku, voze i guraju uza se, i koje im otežavaju put.