Po ulicama i trgovima srećem te odrpane i neuredne ljude, što za sobom vuku kolica pre-puna kojekakvog smeća, sve samih životnih dragocjenosti i stvarčica koje će im tokom njihova putovanja zatrebati. Ako im već nisu na kolicima, natrpali su ih na bicikl koji guraju uza se, ili ih imaju u dva divovska kovčega na kotačiće, od kojih se ni jednog časa ne odvajaju i koji dodatno otežavaju njihov ionako turoban i težak put. Oni su beskućnici, jurodivi luđaci, s uma sišavši profesori filozofije, obiteljski ljudi kojima se nešto jednom dogodilo pa su postali ovakvi; oni su građani lišeni razuma i svoga građanskog položaja, obilazi ih se u širokom luku, jer ne samo da postoji vjerovanje da ti ljudi nezgodno vonjaju, nego je među pristojnim svijetom prisutan i strah da su ti zlosretnici infektivni. Dok se tako sporo kreću i sapliću o sve svoje, oni sami sa sobom polemiziraju, svađaju se s nevidljivim protivnicima, obavljaju teške i dramatične razgovore koji su često izvan sadašnjosti, traju u nekom za nas davno prošlom vremenu ili u vremenu koje će tek doći. Ako malo poslušate što govore ti ljudi, možda ćete se ražalostiti, stići će vas nemir i strah; strah od vlastite nesreće, i od toga da su sve te riječi, što ih oni izvan razuma kazuju, ustvari i vaše riječi, koje vi, makar tako mislite, samo malo tačnije u rečenici rasporedite. Ali nije u riječima i njihovom rasporedu stvarna nesreća tih gradskih nesretnika i odmetnika od pameti. Stvarna njihova nesreća je u stvarima koje nose, vuku, voze i guraju uza se, i koje im otežavaju put.
Već trideset i koju godinu, što će reći duže od polovice života, ja sam poput njih. I vrlo precizno mogu reći kad sam postao takav, i što me je, možda, navelo da se promijenim. Premda ne razgovaram sam sa sobom, vladam rasporedom riječi u rečenici i živim s jasnom sviješću o razlici između prošlosti i budućnosti, i o tome da je sadašnjost upravo ovaj trenutak kada se na bjelini papira/ekrana pojavljuje crno slovo koje na kraju čini riječ, koja će u budućnosti postati rečenica, ja za sobom, kao i oni, vučem svoje stvari, i to mi otežava hod.
Premda je već bilo ljeto, temperatura zraka bila je blizu trideset, u teretnom avionu međunarodnih mirovnih snaga bilo je još i toplije, u Zagreb sam krenuo obučen kao usred zime. Uza se od prtljaga imao sam platneni zeleni ranac, kupljen 1978, s kojim sam kao dječarac nekoliko godina išao na izviđačka logorovanja na Boračko jezero i u Dretelj. U njemu je, osim malo rublja, po jedne majice i košulje, bila prazna bilježnica, pernica s nekoliko najboljih olovaka i nalivperom, temeljito ispisan rokovnik, dva mala, od dlana manja, telefonska imeničića. U jednom su bili zapisani brojevi telefona i adrese ljudi među kojima sam živio i kojima sam se nadao, a u drugom su bile neke moje bilješke, započete još kad sam stigao na odsluženje vojnog roka, u kolovozu 1984.
Dva su razloga zašto nisam imao više stvari: vjerovao sam da ću se nakon dva-tri tjedna vratiti u Sarajevo i nastaviti sa životom u opsađenom gradu, a drugi razlog ticao se pravila koja su međunarodne snage odredile lokalnim novinarima kojima su, nakon ishođenja svih uvjerenja i dozvola, dopustili ukrcavanje u njihov Hercules.
Veliki umjetnik Milomir Kovačević Strašni fotografirao je Miljenka Jergovića u punkerskoj kožnoj jakni 1993. u Sarajevu. Expressova fotoreporterka Sandra Šimunović fotografirala je Miljenka Jergovića u punkerskoj kožnoj jakni 2025. u Zagrebu
Ali dok mi se lako bilo pomiriti da za sobom ne vučem sve što imam, nisam mogao krenuti na put, općenito nisam iz kuće mogao izaći, a da na sebe ne navučem pola garderobe: potkošulju, majicu kratkih rukava, plavu kariranu košulju, traperice na tirake - kako ih je pokojna Nona zvala - i crnu, dobro postavljenu kožnu jaknu. Ta jakna, od koje zapravo kreće ova priča, najtrajniji je odjevni - možda i ne samo odjevni, predmet u mom životu. Kupljena je 1991, a nosim je i danas.
Priča o njoj traži priču koja joj prethodi. Išao sam u osmi razred Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević kada sam prvi put ušao u Kuk, klub studenata Medicinskog fakulteta, i naručio Stock. Imao sam četrnaest godina, i htio sam izgledati zajebano. Iz zvučnika je zagrmila pjesma “Safe European Home”, ili “Rudie come from Jamaica, Rudie can’t fail…”, i ja sam se, poput vrelog voska, sav u nju izlio. Tih dana, u siječnju 1981, za posljednjega osmoškolskog zimskog raspusta, postao sam punker. Kako se to postajalo? Isto onako kako se u tim osjetljivim godinama, kada dodir sa svijetom još uvijek izaziva onaj djetinji bol, postaje vjernik. Onako kako se u tim godinama postaje skojevac, atentator, terorist. Dovoljan je jedan stih, hipnotičan i sveobuzimajući refren, i već će vrelina adolescentskog fanatizma i golema potreba za saznavanjem konačnih i neporecivih istina, preobraziti dječaka.
Te zime počeo sam kupovati ploče, drukčije se šišati i oblačiti. Ono što mi je nedostajalo bila je crna punkerska kožnu jakna. Kako nisam svirao, pa nisam čeznuo za fenderima, stratocasterima i marshallima, ta jakna bila je izraz mog stilsko-ideološkog samoostvarenja, znak pripadanja. Međutim, u nas se nije mogla nabaviti. Nigdje u Sarajevu, u Bosni, ni u Jugoslaviji nije postojao dućan u kojem bi je bilo. Morao si po nju ići u London, Berlin, Beč, ili si nekoga trebao imati u tim gradovima. Sarajevo je tada bilo daleko od Londona, mnogo dalje nego danas. A ja nisam imao nikog.
Ali, ruku na srce, izgleda da ni drugi nisu imali nikog. Pravih punkerskih jakni, onih s kosim rajsferšlusom, s tri džepa i jednim džepićem, nastalih prema jednom modelu bajkerske jakne, u Sarajevu jedva da se moglo vidjeti. Sarajevska punk i alternativna scena je kroz cijele osamdesete bila u crnom i modrom ispranom džinsu, u majicama s logotipom britanskih bandova, u vojničkim JNA čizmama ili u platnenim tenisicama, u blijedim sivomaslinastim košuljama bez kragne, koje su se mogle kupiti na vojnom otpadu na Ilidži, a koštale su manje od jedne pive u birtiji. Dok ih iz današnje perspektive promatram kroz maglu nesigurnih sjećanja, zapravo mi se čini da su jako do-bro bili dizajnirani ti moji drugovi i drugarice, vjerojatno mnogo bolje nego njihovi sudrugovi po stilu iz dobro stojećih zemalja Zapada. Nije u tom maglenom Sarajevu bilo ekscentričnog šarenila ni sjaja nove mode, koju sa strane prati manufaktura i industrija kapitalizma. Naš punk kao da je bio zbiljski, potekao iz podzemlja i podruma socijalizma, iz moljcima izjedenih obiteljskih garderobi, iz kojih su najednom bili na svjetlo dana izneseni demodirani krombi kaputi i dijelovi prastarih radničkih odijela i uniformi, sakoi kancelarijskih činovnika iz pedesetih i kožni kaput nekog strica, koji je po priči emigrirao u Ameriku, a bio je avijatičar, i taj je kaput dio avijatičarske uniforme, premda se po njemu čini da je stric, ipak, bio udbaš. Dok ih zamišljam, to moje društvo, čija su godišta između 1960. i 1966, s koncerata Pankrta, Parafa, SCH u Trasi, Slozi, Kuku, učini mi se da je njihov stil nastajao iz istog onog na čemu je svoj stil gradio Yohji Yamamoto.
U tom bogatstvu oskudice, i u ideji da je punk sve ono što je u globalnoj garderobi na ulici nenosivo, od starinskih pidžama, zidarskih i varilačkih hlača i kombinezona do rumunjskih bundi od umjetnog krzna, rađao se stil. Ali ja nisam mogao preboljeti crnu punkersku kožnu jaknu. Taj predmet postao mi je tako važan da više i ne mogu rekonstruirati samu povijest žudnje. Najprije sam stajao u uglu Kuka, mrgodio se da izgledam starije, i slušao “Safe European Home”, pjesmu o Rudiju koji je stigao s Jamajke. Onda sam, nošen pjesmom, njezinim upijajućim refrenom, u magazinu Džuboks vidio sliku na kojoj je Joe Strummer u toj jakni. Imao sam četrnaest, i već sam pročitao kompletnog Hessea, čitao sam Dostojevskog, i imao sam ambiciju, veću i nedohvatljiviju od svih drugih ambicija, da budem pisac, pjesnik da budem, imao sam strahovitu glad za svijetom, upijao sam ga i pamtio sve, bivajući stalno na rubu provalije, u opasnosti da se pretvorim u ono u što sam se zagledao, i u svoju posljednju fascinaciju. Tako sam vidio tu jaknu.
