Ivan fotografira, Petra sama sebi šije haljine, a Sanae izrađuje nakit. Ali na ulici ih nećete vidjeti s kamerom, iglom i ljepilom, nego s kovčezima i futrolama u kojima se skrivaju skupocjeni instrumenti. Tako Petra Kušan na leđima tegli golemo violončelo, Ivan Jakšeković manju futrolu s violinom, a Sunae ima najlakši “teret” jer je uz nju uvijek oboa. A ako ih ne vidite na ulici, možete ih vidjeti, možda – ako se malo bolje nagnete – kako sviraju ispod pozornice zagrebačkog HNK u takozvanoj “Rupi”.

Jer Petra, Ivan i Sunae su članovi orkestra Opere zagrebačkog HNK. I svoj posao (koji im nije samo posao!) odrađuju vraški, predano i nadahnuto.To potvrđuju “La Boheme”, “Ero s onoga svijeta”, “Ukleti Holandez”, “Nikola Šubić Zrinjski”, “Sicilijanske večernje”, redom sve opere koje ste imali prilike pogledati, a ove mlade ljude poslušati dok u zanosu interpretiraju Verdija, Puccinija, Zajca i Gotovca. Trenutačno pripremaju “Elizabetu Austrijsku Sissi” uz slavnog dirigenta, Talijana Ermanna Florija, i kažu mi da je rad u nacionalnom orkestru sve samo ne dosadan.

“Svima nam je drago da smo dobili priliku zaposliti se”, govori Petra Kušan, meštra od violončela, koja je pobrala gomilu glazbenih nagrada za svoje muziciranje, “jer danas je teško zaposliti se u orkestru, kako u svijetu, tako i kod nas”. Govori mi kako u kazalištu imaju priliku svjedočiti raznim momentima, jer ipak je riječ o velikoj kazališnoj kući u kojoj se uvijek zbiva nekakva drama, euforija ili metež.

“Uvijek postoji neki stres pred premijeru, a vrijeme neumoljivo prolazi”, ubacuje se Ivan Jakšeković, 29-godišnja prva violina orkestra Opere HNK, koji svira i komornu i baroknu glazbu izvan matične kuće. “Primjerice, nedavno nam se pred premijeru, dva dana prije izvedbe, razboljela sopranistica pa smo praktički morali otkazati cijeli projekt”. Koliko god bio težak i stresan, slažu se glazbenici da je posao lijep i nikad dosadan.

“Radimo i Badnjake i Stare godine, sve subote, vikende”, nadovezuje se Petra Kušan i usput komentira koliko joj je smiješno kad je netko pita čime se bavi, a ona kaže da je muzičar: da, ali što radiš u životu?, tako to nekako ide kad se sudare umjetnički i neumjetnički svijet.

Za razliku od brbljavih i prpošnih mladih Zagrepčana, koji su, usput rečeno, tijekom fotografiranja pristali na sve poze i uvjete kako bi ih se dočaralo u njihovu svijetu nota, Sanae Mizukami, Japanka koja je 2011. došla na studij u Njemačku, Hamburg, a onda prije koju godinu prešla u Zagreb, pomalo se suzdržano čuvala postrani. Priča mi kako je do 17. godine svirala trubu, a onda je prešla na obou. Ali da je svakako doživjela šok po prelasku iz Japana na europski teritorij.

Orkestar HNK 'Sviramo u rupi, ruže ne dobivamo, a naša greška ruši predstavu'

“Ljudi u orkestru su vrlo dragi i topli, uvijek nam se događaju zanimljive stvari dok sviramo zajedno. Sretna sam, a posebno sam zadovoljna svojom skupinom oboista jer sviraju fantastično”, pokušala je Sunae Mizukami prikriti uzbuđenje zato što je u Zagrebu iza pristojnog osmijeha, ali njezina upornost i dug put s Istoka svjedoče o velikoj želji i ambiciji. “Orkestar je samo jedan kotačić u cijeloj kazališnoj priči i to je jedna uzbudljiva uloga”, zanesen je Jakšeković, koji nikad nije ni pomislio da bi odustao od karijere glazbenika.

Pitam ih jesu li se susreli s onom glupavom predrasudom da su klasičari ozbiljni ljudi cijepljeni od humora, ali oni samo odmahuju rukom. “Kad nam dođu kolege iz Simfonijskog orkestra ili Filharmonije, oni su u šoku”, uvjerava me Petra, “njihov jedan koncert traje kao jedan naš čin! Osim što simfoniju spremaju jedan tjedan i uglavnom imaju samo jednog solista u koncertu, a mi smo tu i da pratimo pjevače, i da pratimo zbor, i balerinu. Osim što dugo traje i naporno je, moramo biti izuzetno fleksibilni”.

Ono što je ne upitno je da cijeli orkestar Opere funkcionira kao velika i čvrsta zajednica. Svaka dionica za sebe je kao mala obitelj jer sate i sate provode zajedno. “Vrlo je bitno da se dobro slažemo”, govori mi Jakšeković, “iako i kod nas ima raznih faza i dana, sve u svemu me veseli doći svaki dan iznova među te ljude”. Ono što im se nikad ne bi možda dogodilo u svakodnevnom životu, u jednom orkestru je prirodna stvar – premošćivanje generacijskih jazova. I to sve u svrhu umjetnosti.

“Kad sviraš u orkestru sa 70 ljudi, s ljudima s kojima generacijski nikad ne bi sklopio prijateljstva, družiš se i s ljudima od 50 godina i s vršnjacima. Zanimljivo je to kako nema dobne granice”, priča mi violončelistica Kušan, koja svoj instrument ispušta iz ruku samo kad mora. I evo jedne zanimljivosti: Petrine jagodice na prstima tvrde su kao koža na petama. Pa ako ste ikad mislili pitati nekog čelista kako održava mekoću jagodica, bolje nemojte. Jer, govori mi Ivan, tvrde jagodice, zbog izrazito čvrstih žica na instrumentu, prirodna su tjelesna prilagodba na muziciranje takve vrste.

Međutim, ono čemu se veliki glazbenici poput njih nikako neće moći prilagoditi upravo je financijska crta njihova “sporta”. Ti su instrumenti skupi k’o sam vrag! I mole se da im ne puknu, da ih netko ne nagazi, da nekome ne ispadnu... A bilo je i toga. Međutim, i violina i violončelo mogu se raspuknuti i sami od sebe. A kažu također da nikad ne bacaju gudala na dirigenta jer je fizičko nasilje zabranjeno. Ne, ozbiljno, preskupe su te stvarčice. Petra čak ne želi, po uzoru na 2Cellos, udariti neki crossover na violončelu jer ima “previše grebanja”.

“Jedno gudalo košta od 600 pa sve do 20.000 tisuća eura”, priznaje mi violinist. To je skoro kao jedan solidan automobil – bila je moja intimna misao, ali Petra me je pročitala. “Jedno gudalo je auto, jedan instrument je auto, ni kutija nije daleko...”, smije se, a Ivan se šali kako u jednoj ruci imaju zapravo cijeli vozni park. “Imala sam jedan vrlo skup instrument za koji sam dugo štedjela, a najveći problem je u Zagrebu što ga nemaš gdje popraviti jer nema dovoljno majstora i onda se to mora nositi u Beč”, pa sve skupa košta jako puno, dovršim joj rečenicu. Riječ je o tisućama eura koje glazbenici moraju plaćati iz vlastitih džepova.

Spektakl u HNK 'Režirala sam operu čiji je autor ubio tenora na bini'

“Instrument je živ”, upućuje me Ivan u anatomiju violine, “violina je izvana zaštićena lakom od vanjskih utjecaja, međutim iznutra nije i podložna je promjenama u vlazi i temperaturi. Ako je zrak presuh, instrument se može odlijepiti ili puknuti”. Sezona grijanja je kritično doba za njih, odaju mi tajne iz gudačkog svijeta. Međutim, ako se tijekom izvedbe ili premijere dogodi neki “unfal” s instrumentima, oni se neprimjetno iskradu iz orkestra, negdje u onoj “Rupi”, i pokušaju sanirati štetu.

Osim ako rekvizit iz predstave ne padne na glavu nekome od njih, kao što se dogodilo Petri, tad mogu samo stisnuti zube i nastaviti svirati. Pitam ih gdje vide vrhunce svojih karijera, ali dug je put pred njima, ne razmišljaju još o tome. Osim Sanae, ona bi se kasnije htjela vratiti u Japan i podučavati japanske klasičare o europskoj glazbi. “Glazba u Japanu je ‘planarna’, puno razmišljaju o tehničkim stvarima i kako ne pogriješiti.

Europljani sviraju muzikalnije i trodimenzionalnije”, opisuje mi Sanae te usput spominje kako i japanski zborovi pjevaju onu poznatu “U boj, u boj” iz opere “N. Šubić Zrinjski”. Nije Japan onda baš toliko daleko od Zagreba, a nije ni HNK od mjesta gdje sad sjedite, pa otiđite na novu premijeru baleta “Sissi” i poslušajte kako ove mlade nade čarobiraju na svojim “glazbenim automobilima”.