Kultura
1291 prikaza

'Sviramo u rupi, ruže ne dobivamo, a naša greška ruši predstavu'

Orkestar HNK
1/6
Tomislav Miletić/PIXSELL
Ekskluzivna reportaža: 'Nismo u prvom planu, stalno smo u orkestralnoj rupi. Ali, bez nas nema ni baleta ni opere'

Nakon maestralne premijere "Labuđeg jezera" u zagrebačkom HNK svi su hvalili balerinu Mirunu Miciu i koreografa Vladimira Malahova. Neki su bili oduševljeni baletnim solistima, rijetki su spomenuli dirigenta Diana Čobanova. Zna li itko tko je savršeno odsvirao solo dionice na oboi ili violončelu? Tko je bio prva violina, a tko je svirao harfu?

Bez orkestra nema predstave; nema baleta i nema opere. Ipak, 75 članova orkestra HNK nikad nisu u prvom planu. Nikad se ne poklanjaju publici, ne daju intervjue, u njihovu orkestralnu rupu ne ulazi nitko osim njih.

"Nikad nisam dobila cvijeće nakon premijere. Jednom mi je operni pjevač dobacio ružu, ali to je bila njegova ruža. Zbor, primjerice, dobije košaru cvijeća, mi ne. Naravno da nije stvar u cvijeću, ne treba meni ruža, ali to je tako. Bez nas nema ništa. Ako je orkestar loš, ni pjevači u operi ne mogu dobro pjevati", rekla nam je Branka Janjanin Magdalenić, harfistica, koja u orkestru Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu svira 18 godina.

Balet, prizor s probe "Labuđeg jezera"  u HNK Zagreb Ekskluzivno Kultura 'Znate li cijenu naše želje za savršenim baletom?'

Većina je članova orkestra jednako samozatajna. Ne smeta im njihova "rupa", ne smeta im što nisu na pozornici. Rade svoj posao i to im je dovoljna nagrada. "Mi smo privilegirani", kaže Janjanin Magdalenić. Pojašnava da glazba obogaćuje i samo sviranje za njih je nagrada. To potvrđuje i solist violončela Adam Chelfi.

"Ovo je moj posao iz snova. Zapravo, to nije posao nego poziv. Ja sam počeo svirati violončelo sa šest godina i svirat ću ga do smrti. Uvijek ima boljih i lošijih dana, zna biti naporno, ali ako gledamo što smo sve dobili kroz ovo, ništa nije teško. Ako je nekome ovo samo posao, onda mu je sigurno jako teško i naporno", kaže Chelfi. Oboistica Jelena Ilčić dodaje kako je njihov posao psihički naporan jer svaki put kad sviraju, daju dio sebe.

"Emocionalno se dajemo u glazbu, ali koliko god dali, sve nam se vrati. Nekako sve ima smisla", kaže Ilčić. A sam posao glazbenika u ovom orkestru podrazumijeva svakodnevno vježbanje kod kuće od minimalno dva do tri sata, a zatim probe u kazalištu, koje traju od tri do četiri sata, ponekad i više kad se priprema važna predstava.

Orkestar vježba u tzv. orkestralnoj rupi, koja je smještena na ispod razine pozornice. Radi se o akustici. Naime, kako nam pojašnjavaju, da su orkestar i operni ansambl na istoj razini, instrumenti bi nadglasali pjevače i cijela bi akustika bila poremećena. "Neki je zovu rupa, a neki vele da je to pakao. Nije ni jedno ni drugo, to je jednostavno naš radni prostor", kroz smijeh kaže harfistica Branka Janjanin Magdalenić.

Da biste došli do rupe, ulazite u veliku prostoriju niskog stropa koja je prekrcana stvarima, među kojima su uski prolazi. Izgleda kao golemo skladište. Posvuda su stari ormari, drveni, bijeli, zatvoreni ili poluotvoreni. Sa strane su smotani linoleumi, drvene škrinje na kojima su otisnuti natpisi poput "HNK Pozornica alat" ili "Rasvjeta", a tko zna što se skriva pod teškim crnim platnima koja su kao nabacana posvuda.

Vladimir Malahov, po mnogima najveći baletan 20. stoljeća Životna priča Kultura 'Ukrajinci su me umalo odvukli u građanski rat'

Pored su i kutije za instrumente, kao nemarno odbačene, svakih nekoliko koraka vidite po jednu ili dvije. Izgleda da ovaj prostor glazbenici koriste kao svojevrsnu svlačionicu. U pozadini se čuje poznata tema "Labuđeg jezera", a nad glavom nešto udara. Ispod pozornice smo, iznad upravo traje proba baletnog ansambla. Svaki put kad balerina poskoči, žarulje na trenutak zatrepere.

Zidovi rupe crne su boje, što neupadljivije, to bolje. U samoj sredini postolje je za dirigenta, a oko njega su u redovima poslagani stalci s partiturama, po jedna na dva glazbenika. Od dirigenta širi se krug, violine s obje strane u prvim redovima, zatim violončela s jedne i viole s druge strane, puhački instrumenti te udaraljke i bubnjevi u kutovima. Neznalcima partiture na prvi pogled izgledaju kao vilenjačko pismo, a listovi su pritom na dijelovima išarani, zaokruženi su naglasci i skokovi, prijelazi.

Ovdje se nalazi cijela predstava. Za vrijeme probe stalno se čuje dirigent, koji pokušava nadglasati vlastiti orkestar. "Ne! Brže to mora. Pazi sad, uspori ovdje...", stalno im daje upute. Dirigentski je posao puno više od toga što pazi da svatko odradi svoju dionicu i da sve to dobro zvuči.

"Na probu moram doći savršeno pripremljen, tako da se 90 posto dirigentskog posla obavlja kod kuće. Balet i opera su drukčiji, ali zahtjevni svaki na svoj način. Evo, sad za 'Labuđe jezero' nosio sam partiture kući mjesec dana, svaki dan sam ih učio. Mislim da su teške oko pet kilograma", smije se bugarski dirigent Dian Čobanov, koji je od početka ove sezone stalno angažiran kao baletni dirigent u HNK Zagreb, a povremeno je radio za ovu kazališnu kuću još od 2003. godine.

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.