Književnik Peter Nadas, bez svake sumnje, klasik je mađarske, ali i europske književnosti. Odlično je zastupljen na hrvatskom tržištu knjiga, pa i ne čudi da je baš on postao glavna zvijezda na Interliberu koji je ove godine posvećen iznimno vitalnoj i energičnoj mađarskoj književnosti.
Iako ga je u Hrvatskoj objavio i Disput ("Kraj jednog obiteljskog romana" u prijevodu Kristine Peternai Andrić), najzaslužnija za hrvatsku promociju ovog jedinstveno autora svakako su Fraktura i nezamjenjiva prevoditeljica Xenia Detoni koji Nadaseva djela objavljuju i prevode sustavno i više nego profesionalno. Tako je upravo u studenom svijetlo dana ugledala i Nadaseva knjižica "Pisanje kao profesija" koju je uredio Seid Serdarević, a prevela Xenia Detoni. Napisao sam knjižica jer njenih stotinjak stranica doista izgleda krhko naspram Nadasevih slavnih i opsežnih romana kao što su to znamenite "Paralelne pripovijesti" čije hrvatsko izdanje ima čak 1564 stranice!
"Pisanje kao profesija" skup je nekoliko Nadasevih aktualnih eseja, tekstova i prigodnih govora u kojima ovaj književnik govori o vlastitom poimanju pisanja, a zainteresiranoj javnosti nudi i nekoliko biografskih činjenica, ali na kapaljku. Tako na više mjesta spominje velikog prijatelja i kolegu, prerano preminulog, živopisnog nesuđenog nogometaša Petera Esterhazyja koji je bio omiljen i u Hrvatskoj i to napose u Puli čiji je sajam knjiga rado posjećivao.
U završnom tekstu u knjizi, a zapravo govoru na otvaranju 93. svečanog budimpeštanskog tjedna knjige, Nadas u apoteozi korisnim kišnim glistama koje često posjećuju njegov vrt na imanju u zapadnoj Mađarskoj na kojem živi veći dio godine, ističe da ga je baš Esterhazy nazvao 'posljednjim mađarskim seljačkim piscem'. Pa se onda Nadas hvali da uz pomoć, kako je poentirao, jedine supruge, zajednički uzgaja salatu, špinat, kelj pupčar, rikolu, brokulu, komorač, estragon, kiseli šiljasti kupus, krumpir, kopar, grahorice, pitomi bosiljak, repu, tikvice, ciklu, celer, rajčice, paprike, češnjak, hren, medvjeđi luk...
Pišući hvalospjev kišnim glistama koje imaju brojne neprijatelje, iako samozatajno u vrtovima diljem svijeta imaju važnu ulogu, Nadas britko izjavljuje da je čovjek čovjeku najveći prirodni neprijatelj. Da bi u jednom tekstu iz ove knjižice otvoreno današnju demokraciju nazvao "prokleto jebenom". Dokaz je to da i svojim protokolarnim ili akademskim tekstovima Nadas piše krajnje otvoreno i provokativno, potpuno u raskoraku sa profesorskim i pomalo uštogljenim, građanskim izgledom.
Britak je Nadas i kada u eseju "Na bojama tmine" iz 2021. žali što je morao doživjeti smrt klasične fotografije i procvat digitalne ere s kojom se nikako ne može pomiriti. Uostalom, Nadas je i priznati fotograf koji je dio života proveo i u novinarskim redakcijama, te je uživao kada je u tamnoj komori razvijao fotografije, sve dok se to moglo. No, napretkom tehnologije, manji dio opreme iz tamne komore bacio je u smeće, a veći dio s kamerama i svjetlomjerom darovao nekom muzeju.
Da ova knjiga i nije samo o pisanju, kojeg Nadas nimalo ne mistificira, svjedoči i uvodni tekst "Haydn u neboderu". Riječ je o eseju nastalom na poziv Zaklade Joseph Haydn u kojem Nadas promišlja glazbu, samog Haydna (ali i druge skladatelje), a onda i taj srednjoeuropski milje kojem ponosno pripada. Tekst "Naše budne tišine" posveta je prevoditeljima i njihovoj umjetnosti bez koje ne bi bilo moguće djelo jednog pisca posredovati čitateljima koji ne znaju jezik na kojem piše.
Iako u knjizi "Pisanje kao profesija" ima i trpkih rečenica, ovo je ipak mudro djelo koje veliča umjetnost i snagu pojedinca da se umjetnošću nametne nepravednom i materijalističkom svijetu, kako u prošlosti, tako i danas i u vijeke vjekova. Amen.
