Kada čitamo Hannu Arendt kao da - jednostavnim, djetinjim govorom rečeno - čitamo knjige o sebi i svojim malim životnim iskustvima i sjećanjima, piše Miljenko Jergović
Godina je 1962. i Hannah Arendt piše privatno pismo Jamesu Baldwinu, u povodu njegova eseja "Letter from a Region of My Mind", objavljenom u New Yorkeru. Baldwin je, kako nam je to šezdesetak godina kasnije poznato, američki crnački romanopisac, esejist i dramatičar, vatreni je aktivist u rasnoemancipatorskom pokretu za ljudska prava i homoseksualac. Arendt se za njega zainteresirala najprije zato što je pomna čitateljica, a onda i zato što ona osjeća živu potrebu da sudjeluje u mukama i nevoljama ovoga svijeta, bez apsolutiziranja vlastite židovske muke. Ovako ona piše Baldwinu, kojega, čini se, osobno ne poznaje:
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
