Godina je 1962. i Hannah Arendt piše privatno pismo Jamesu Baldwinu, u povodu njegova eseja "Letter from a Region of My Mind", objavljenom u New Yorkeru. Baldwin je, kako nam je to šezdesetak godina kasnije poznato, američki crnački romanopisac, esejist i dramatičar, vatreni je aktivist u rasnoemancipatorskom pokretu za ljudska prava i homoseksualac. Arendt se za njega zainteresirala najprije zato što je pomna čitateljica, a onda i zato što ona osjeća živu potrebu da sudjeluje u mukama i nevoljama ovoga svijeta, bez apsolutiziranja vlastite židovske muke. Ovako ona piše Baldwinu, kojega, čini se, osobno ne poznaje:
"Dragi g. Baldwin,
Vaš je članak politički događaj od najveće važnosti, u najmanju ruku prema mojemu shvaćanju onoga o čemu je riječ glede crnačkog pitanja. S obzirom na to da je to pitanje koje se tiče svih nas, osjećam da imam pravo staviti neke primjedbe.
Ono što me u Vašem eseju uplašilo bila je visokoparna ljubavna pjesma na kraju Vašega teksta. U politici je ljubav strankinja i ako se uspije onamo ugurati, ne nastaje ništa osim licemjerja. Ljepota, ljudskost i sposobnost za radost koje tako ističete kod crnaca dobro su poznate kao karakteristike potlačenih naroda. One proizlaze iz zajedničke patnje i najdragocjenije su vlasništvo svih izopćenika. Na nesreću, trenutak oslobođenja ne preživljavaju ni pet minuta. Mržnja i ljubav idu zajedno i obje su razorne; čovjek ih sebi može priuštiti jedino u privatnome životu - a narod samo tako dugo dok nije slobodan."
Baldwin na pismo nije odgovorio, i tko zna kako ga je uopće doživio i što je u njemu pročitao. Imao je trideset i osam godina, njegovoj korespondentici je pedeset i šest. Židovsko pitanje se, uglavnom, smatra riješenim jer je četrnaest godina ranije formirana država Izrael, Crnačko pitanje - koje će se u jednoj od mnogobrojnih estetskih operacija nad jezikom preimenovati u afroameričko pitanje - još uvijek je pri početku, i Baldwin vjerojatno misli da mu ta žena bespotrebno soli pamet. Općenito, trenutak je u povijesti, kako velikoj tako i maloj, trenutak je u kulturi i književnosti, godina 1962, u kojem jedva da ima onih koji bi, da je pismo njima upućeno, razumjeli što im to Hannah Arendt govori.
Šezdeset godina kasnije, na korak od Gaze i na pola koraka od pakla koji se pred nama rastvara totalnim zaboravom Drugoga svjetskog rata, hitlerizma i Holokausta, te riječi iz privatnog pisma zvuče samorazumljivo. One su mjera pristojnosti, dobrog stila i razuma. Moralo bi biti tako da mržnju i ljubav čovjek sebi može priuštiti jedino u privatnome životu. A što biva kad nije tako, vidimo svud oko sebe. To vidimo kako u Izraelu i njegovu postupanju prema Palestincima, tako i u onom dijelu svijeta koji je ogorčen tim postupanjem, pa cionizam izjednačava s nacizmom, a Izrael uspoređuje s nacističkom Njemačkom. Dvije strane nisu iste, jer nikad i nigdje dvije strane nisu iste, ali veliko zlo na jednoj strani ne kreditira manje zlo na drugoj strani. Niti se ljubavlju i mržnjom gdje im nije mjesto ima prava odgovarati mržnjom i ljubavlju gdje im također nije mjesto.
Da je samo tog pisma Jamesu Baldwinu, ova bi biografija Hanne Arendt bila vrijedna čitanja. Premda je njezin autor Thomas Meyer filozof i profesor filozofije, premda on slabije vlada pripovjednim strategijama, te kao mnogi filozofi našega doba teško u svojoj pripovijesti nalazi mjeru između života i mišljenja, knjiga je važna jer u njoj nalazimo mnogo toga što nam nije bilo poznato, a izravno nas se tiče, i dolazi nam baš u pravi trenutak naših privatnih i društvenih povijesti. S druge, pak, strane ova knjiga nadopuna je autoričinih životnih i intelektualnih biografija i monografija, kao i svojevrsni pokušaj ispravka fikcionalnih i nonfikcionalnih portreta Hanne Arendt, kakve nalazimo na sve strane, u visokim akademskim i niskim pučko-aktivističkim i polutabloidnim diskursima i diskusijama. Hannah Arendt jedna je od mitskih figura dvadesetog stoljeća, a gdje god se od stvarne osobe stvara mit, biva riječ o dvojakom procesu: poništavanju stvarnog života i biografije, dakle stvarne privatne povijesti, te o svođenju neke ličnosti na (poželjne) mjere i potrebe zajedničke epohe. Pritom, u slučaju Hanne Arendt zlorabi se njezin odnos s Martinom Heideggerom, tako što se prostačkim romantiziranjem pojednostavljuje i na pornografiju javnih poljubaca svodi nešto što je po prirodi stvari neusporedivo kompleksnije i ozbiljnije. Da ne bismo morali previše razmišljati, predajmo se romansama!
Hannah Arendt, rođena je u dobrostojećoj i obrazovanoj liberalnoj, te dijelom asimiliranoj židovskoj obitelji iz Königsberga. Filozofiju je studirala kod Heideggera, pa kod Husserla i Jaspersa, a teologiju kod Rudolfa Bultmanna i Martina Dibeliusa. Sa dvadeset i dvije godine je, 1928, diplomirala kod Karla Jaspersa, u Heidelbergu, na radu s temom o pojmu ljubavi kod Augustina Aurelija. Put kojim je krenula vodio ju je k filozofiji egzistencije. Nemoguće je ljudske živote zamišljati uz izmijenjene pretpostavke velike povijesti, pa tako ni o životu i djelu Hanne Arendt nije moguće misliti mimo sloma Vajmarske republike, Hitlerova preuzimanja vlasti i zakonske kriminalizacije naroda - ili, kako će to nacisti i njihovi saveznici i sumišljenici reći: rase! - kojemu je Arendt pripadala. Vođena velikoj poviješću, te više nuždom nego vlastitim izborima, izbjegla je u Francusku, gdje se godinama, vrlo aktivno i sustavno, bavila radom za židovske ustanove i iseljenjem njemačke židovske djece i mladih u Palestinu. Djelovala je, dakle, na ostvarenju cionističkog ideala i na stvaranju Izraela, ako ćemo govoriti jezikom i govorom 2024. godine, no ostanemo li pri govoru i jeziku njezine suvremenosti, prije će biti da je djelovala na spašavanju ljudskih života. U to vrijeme, naime, sredinom tridesetih, teško da je bilo drugih načina da Židov iz Njemačke ostane živ, mimo toga da se nekim čudom zatekne na brodu koji plovi prema Palestini. Ne bi bilo loše imati i to u vidu kada se 2024. govori o cionizmu, i kada se tobože pokušava stvoriti razlika između ovih i onih Židova, ili kada se o cionizmu govori kao o zločinačkoj ideologiji, čiji je glavni smisao u uništenju palestinskog naroda u Gazi i u stvaranju etnički čistih, židovskih teritorija. Ovakav govor o cionizmu ne bi se mogao, bez viška histeriziranja, nazvati antisemitizmom, ali bi se, recimo, mogao nazvati krvožednim humanizmom. Hannah Arendt svoje je intelektualno, ali i aktivističko djelovanje usmjerila protiv takvih reakcija. Stoga i pismo Jamesu Baldwinu, citirano u Meyerovoj knjizi, može djelovati kao da je danas napisano, u povodu Gaze, Ukrajine, ili organiziranog terorističkog napada malodobnih rasista na strane radnike po Splitu.
Dojam je, koji bi ova knjiga mogla samo potvrditi, da je put Hanne Arendt od filozofije u aktivizam i humanitarni rad, pa u sociologiju, historiografiju, antropologiju i u nešto što bi se moglo nazvati visokostiliziranim novinarstvom, bio snažno obilježen nalogom sudbine. Jedna od najljepših rečenica koju će Thomas Meyer ispisati u svojoj knjizi glasi ovako: "Arendt je takoreći operirala na otvorenom srcu povijesti." (Ovo je dobro mjesto za reći da je knjigu preveo, sigurno i precizno kao i obično, Andy Jelčić.) Kao i svaka precizno pogođena metafora, i ova biva razumljiva samo onome tko razumije jezik koji stvara prenesena značenja, ili jezik koji tek u drugom koraku - i to obično onom što iskorači u bezdan iznad provalije - stvara smisao. Govor metafore pjesnički je govor, tako da ga čeljad bez lirskog odgoja ne mogu razumjeti. Smisao metafore je da se kaže nešto što se drukčije ne može reći, nešto što ne postoji u iskustvu jezika. Metafora je precizan iskaz o neizrecivom. Pa tako i rečenica "Arendt je takoreći operirala na otvorenom srcu povijesti" drukčije nije mogla biti izrečena.
Ono po čemu je Hannah Arendt vjerojatno i najznačajnija upravo je pokušaj govora o onome što prethodno nije postojalo, pa je samim tim neizrecivo. Ona je, prije nego itko drugi, stvarala način govora o Holokaustu, o istrebljivačkom zlu, o sustavnom obezljuđivanju drugoga… U "Izvorima totalitarizma" iz godine 1951. izgradila je i učvrstila jedan od najvažnijih pojmova u pojmovnicima naših života, privatnih i intelektualnih. Pritom, pišući o nacionalsocijalizmu, fašizmu, boljševizmu, vrlo rano je, samo nekoliko godina po završetku Drugog svjetskog rata, dokinula strah od usporedbi, a s njime i osnove tog, među balkanskim turbo-folk antifašistima, tako milog pojma o bivanju na "pravoj strani povijesti". Stvorila je preciznu tipologiju logora: "Had, čistilište i pakao, tako je moguće podijeliti logore: u Had, korišten i u netotalitarnim državama, dovode se ljudi koje se u 'vlastitome' društvu ne viđa rado: 'izbjeglice, osobe bez državljanstva, društveno nepripadne i nezaposlene'. Čistilište, tip uspostavljen u Sovjetskome Savezu, predstavljaju 'radni logori' gdje se 'zapuštenost' kombinira s 'prisilnim radom' u smrtonosnu mješavinu. Preostaje pakao: 'Pakao u pravome smislu te riječi utjelovljuju tipovi logora što su ih usavršili nacisti, gdje se svekoliki život temeljito i sustavno organizira tako da izaziva najveće moguće muke.'
Zajedničko tim trima tipovima jest do da se ljude gazi kao da nisu nikada ni postojali, kao da im se prethodni život nije ni dogodio i kao da nema ničega i nikoga koga bi njihov nestanak brinuo. Kao da su u logore već stigli mrtvi, a neki vražji duh ih umjetno drži između života i smrti prije nego što mogu stupiti u 'vječiti mir'."
Arendt, u skladu s filozofskim učenjem svojih učitelja, stalno insistira na tome da osobno iskustvo prethodi mišljenju i govoru. Iz toga će proizaći niz zanimljivih i krajnje upečatljivih zaključaka. Kada čitamo Hannu Arendt, bilo da čitamo reportažu "Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla", bilo da čitamo "Izvore totalitarizma" ili knjigu "O zlu", kao da doživljavamo niz duhovnih i emocionalnih udara, znanih nam iz čitanja velikih pjesničkih ili beletrističkih djela. Kao da - jednostavnim, djetinjim govorom rečeno - čitamo knjige o sebi i svojim malim životnim iskustvima i sjećanjima. To je, s obzirom na žanrove njezina pisanja, vrlo neobično.
A s druge strane, pak, možda i nije. Thomas Meyer u svojoj knjizi čitatelju osvještava nešto što je kod Arendt doista važno. Osim što je stvarala jezik onoga što je prethodno bilo neizrecivo, i što je na taj način artikulirala i oljudila najstrašnije užase dvadesetog stoljeća, ona je pronalazila uzorke za svoje mišljenje. U stvarnosti ih nije mogla naći, jer je stvarnost bila smrtonosna. I jer su svjedočenja preživjelih, žrtava koliko i krvnika, bila od slabe pomoći. Uzorke je Hannah Arendt pronalazila u književnosti. (Obilje je toga u "Izvorima totalitarizma"…) Primjerice, u "Srcu tame" Josepha Conrada, romanu iz 1899., pronalazi korijene rasnog ludila koje će tek nastupiti: "Rasno ludilo ne može se opravdati, ni teorijski ni politički; želimo li onda shvatiti užas iz kojega je nastalo, nećemo se smjeti obavještavati ni kod etnologa, jer se ne smiju užasavati da bi uopće mogli početi s istraživanjem, ni kod fanatika rase koji su navodno nadvladali užasavanje, a naposljetku ni kod onih koji u pravednoj borbi protiv rasnih predodžbi svake vrste imaju razumljivu tendenciju da im odreknu svaki realni iskustveni temelj. Pripovijest 'Srca tame' Josepha Conrada u svakome je slučaju pogodnija za rasvjetljivanje te iskustvene pozadine od svekolike pripadne povijesne, političke ili etnološke literature."
U posljednjem pismu, koje je poslala prijatelju, prije nego što će se u kolovozu 1940. provući kroz iglene uši na putu na kojemu je zaustavljen Walter Benjamin, napisala je rečenicu: "Sad za bitak bije se boj." Citat je to iz Eshilovih "Perzijanaca", navodno jedine svoje knjige koju je uspjela spasiti na putu u emigraciju. Cjelina citata, u besmrtnom hrvatskom prijevodu Kolomana Raca, glasi: "Hajd 'kren'te, sada, sinovi oj helenski,/ Dom oslobod'te, oslobod'te dječicu/ Pa žene, očinskijem bozim 'spas'te krov,/ Grob djedovima! Sad za bitak bije se boj." I kao da, uklesan u kamen, govori o životnom iskustvu Hanne Arendt.
Knjiga Thomasa Meyera, čiji cijeli naslov glasi "Hannah Arendt: Biografija" kod svoga će čitatelja ponovo izazvati onaj naivni a neotklonjivi zaključak kako je objavljena u pravo vrijeme, upravo u trenutku da spasi svijet.
