Murtićeva trećesiječanjska grafika doživljena je, zahvaljujući moćnim oponentima, kao hohštaplerska gesta, tako da se ovim zapravo privatnim, a ne javnim priznanjem gotovo nitko nije javno kitio ni hvalio. Premda su Murtićevi radovi već u posljednjih pola stoljeća jedan od statusnih simbola građanske Hrvatske, tako da bi se mogao načiniti zanimljiv i bogat katalog znamenitih Hrvatica i Hrvata, koji su se za potrebe ženskih i lajfstajl magazina fotografirali u svojim stanovima, rezidencijama i uredima ispred Murtićevih slika na zidovima, teško da se itko slikao ispred grafike koju je dobio na dar za zasluge u Trećemu siječnju. S jedne strane, to ne bi bilo zgodno u odnosu na stavove i mišljenja koje su propisale lijeve moralne vertikale, a s druge strane, hrvatska će stvarnost poteći u tom smjeru da već nekoliko tjedana nakon 3. I. 2000. nikome od zvijezda nacionalnog lajfstajla, te ujedno i pripadnika jedine zbiljske naše društvene elite, neće biti u interesu da se hvali vlastitom ulogom u rušenju mrtvoga Tuđmana.

Bile su mi nepune trideset i četiri kada sam tu sliku nosio na uokvirenje u radnju kod Vjesnikovog nebodera, koja se i danas nalazi u prizemlju duge stambene zgrade u kojem su se, jedan za drugim, nizali kafići, njih pet-šest, u kojima je tih godina trajno zasjedao cvijet hrvatskoga pisanog novinarstva. Četvrt stoljeća kasnije, većine tih kafića više nema, cvijet je uvenuo i sasuo se u prah, avetinjski pustim Vjesnikovim neboderima i objektima u aneksu tumaraju duhovi, ali ja još uvijek tu, u istoj toj radnji, uokvirujem slike. Vrijeme koje je u međuvremenu proteklo nešto je ostavilo onakvim kakvo je i bilo, a nešto je do neprepoznatljivosti preobrazilo. Tako je postupilo s onim što je u nama, a jednako i s onim što je oko nas. Da nije onog što je ostalo neizmijenjeno, ne bismo imali čime ni kako pamtiti. Da nije onog što je u nama i oko nas sasvim promijenjeno, ne bismo imali što pamtiti. I možda tad ne bismo ni imali dojam da vrijeme prolazi.

Edo Murtić umire dan pred godišnjicu Trećega siječnja, 2. I. 2005. godine. Njegove posljednje slike, a slikao je jednako manijakalno kao i prethodnih desetljeća, slikao je plešući tijelom i rukama oko slikarskog platna, kao plesač tanga, kao Krleža s golemim mokrim, u boje umočenim četkama, posljednje njegove slike bile su crne, tamne su bile i uplašene. Slikao je svoj strah od smrti, na način u kojemu bilo je nekog autentičnog heroizma i tragizma. Ne samo da se nije pripremao za umiranje, nego više nije računao ni na samu mogućnost smrti. Nije računao na to da postoji nešto izvan njega što bi moglo zaustaviti njegov ples po platnu. Pripadao je generaciji koja je Boga ubijala, zagledana u užase vijeka. I ubila ga je vrlo temeljito. Onako kako će njega, plesača bojom po platnu, ubiti njegova smrt. Bio je to smion duhovni i intelektualni poduhvat, vjerojatno najveći na koji se čovjek, uspravivši se i postavši svjestan svoje smrtnosti, uopće i odvažio. Ali što nakon toga slijedi? Nepodnošljiva tama i praznina, nakon duge igre po platnu, kojom je pokušavao nadomjestiti Boga.

SUSRETI SA SLIKAROM Moj Murtić ili misterij nestanka jednog crteža

Družio sam se s njime nakon Trećega siječnja. Odlazio sam mu u atelje i u njegovu i Gorankinu zagrebačku vilu. Išao sam kod njih u Vrsar. Nalazili smo se na ribljim večerama u Dubravkinom putu i u depadansi Baltazara. Razgovarali smo slobodno, svaki iz svoje, vremenski, prostorno i statusno udaljene perspektive. On je pripadao rodu pobjednika, dok sam ja bio od roda poraženih. Bio sam mlad, okasnio sam na ovaj svijet i ni na što izvan svoje rečenice nisam imao utjecaja. Na mladost je, kako mi se činilo, pomalo bio i zavidan. A prema rečenici iskazivao je veće divljenje, čak i neku vrstu strahopoštovanja kakvu ona, moja rečenica, nije zasluživala. On je, naime, vjerovao da se s takvom rečenicom može sve - eto, vidiš Krležu, jebem ti, njega malo gledaj! - a ja sam mu, da ga razgnjevim, govorio da s time ne možeš ništa. Bio je jednako borben kao i kad je s dvadeset odlazio u partizane. I sad bi, činilo mi se, on pošao u neki dobar rat.

Meni je, pak, mnogo značilo što sam 3. I 2000. bio jedan od onih koji su iz perspektive Ede Murtića bili za nešto zaslužni. Nije važno za što. Ionako mi je više stalo do rečenice, moje rečenice, nego do onog o čemu pripovijedam. Pa ću zbog rečenice žrtvovati ono o čemu ona govori. Otići će ona svojim tokom, a život od kojega nastaje priča na drugu će stranu. Istina je tamo gdje rečenica pođe.

Bilo mi je drago, osvojen sam bio time što me se Edo Murtić sjetio u nabrajanju onih koji su njegovome svijetu donijeli slobodu. Kao i svaki put ranije, i trećeg je siječnja sloboda bila iluzija. Čim na nju pomisliš, već je iluzija. Ali dobro je bilo biti jedan od iluzionista nasred puste zemlje najvećega hrvatskog apstraktnog slikara. Murtić je bio neobična figura u mom zagrebačkom životu. Svaki je put bio u stanju da mi izmakne stvarnost pred očima. Imao je grandiozne planove, u kojima bi svaki njegov čovjek imao svoje mjesto i ulogu. Slavili smo njegovu veličinu, ali pritom nismo mi ostajali sitni i nevažni. Umio je on slušati i biti velikodušan prema našim pričama i maštarijama i prema našim životnim planovima. Tako sam i ja počeo planirati, ili sam se samo pravio da planiran, da bih mu mogao o tome govoriti i da bi me moja rečenica nekamo vodila.

IZLOŽBA Kosturi iz ormara prošlosti u Murtićevim crtežima

Tako sam mu jednom, u nekom kaptolskom ribljem restoranu koji odavno već više ne postoji, u koji su neprestano ulazili, i iz kojeg su stalno izlazili muškarci različitih godina u crnim košuljama i s bijelim rimskim kolarima, počeo govoriti o tome da planiram kupovati stan. Bilo je to u ljeto, ili već u ranu jesen 2003, kada sam se već morao iseliti iz Kopernikove 5. Murtić je s radošću prihvatio moju priču. Imao je mnogo savjeta oko stana, njegove lokacije i rasporeda soba, oko godine izgradnje - jer novogradnju treba izbjegavati, ne znaju ovi Tuđmanovi razbojnici ni kuću sagraditi! - a zatim je počeo nizati imena onih koji bi me mogli korisno posavjetovati, ili koji bi čak mogli umjesto mene tražiti stan. Govorio je mnogo, i vjerojatno je rekao mnogo toga mudrog i korisnog, ali u nekoj drugoj stvarnosti, ili za nekog drugog sugovornika. Naime, meni je trebao mali, proleterski stan u kakvom novozagrebačkom neboderu, za koji sam pola potrebnog novca upravo posudio od svojih bosanskih rođaka, a Murtić me je zasipao idejama o velikim stanovima s vrtom u nekim tajnovitim vilama u podsljemenskoj zoni i o velikim i sunčanim rezidencijama oko Jelačić placa, u kojima su živjeli i umrli neki njegovi davni prijatelji, i koje sad čekaju mene da se u njih uselim i da tu u osami i kontemplaciji pišem svoje velike romane.

Ti moraš napisati veliki roman o nama!, rekao je. Ako ti to ne učiniš, neće od nas ostati ništa. Samo prašina vremena! Tako je rekao, i učinio onaj pokret prstima, kao Stevo Karapandža kad jelo zasipa vegetom. Pokazivao mi je u kakvu će se prašinu pretvoriti sve, ne kupim li rezidenciju na Jelačić placu, s pogledom na taj ljudski mravinjak s početka Marinkovićeva "Kiklopa" - mogao je biti najveći, grmio je Murtić, ali je bio i ostao pizda! - i ne napišem li taj roman o nama. I mene je Edo obuhvaćao tim svojim vladičanskim prvim licem množine, i možda je upravo to bio trenutak u kojem su se razilazile dvije naše zbilje. Jer ja bih i mogao zamisliti svoj roman o - njima.

Zdravko Mihočinec "Bilo bi mi drago da se Sanader pojavi na mojoj aukciji"

Mogao bih zamisliti roman o Edi Murtiću i njegovu svijetu i naraštaju, ali ne i roman čiji bi zamah bio tako širok da obuhvatim njime sebe i svoju zbilju. Nisam mu to mogao reći, jer mi se činilo da bih ga na taj način izgubio. Mi smo se mogli družiti samo pod uvjetom da ja budem još jedna Edina iluzija. Mogli smo se družiti samo tako da on meni velikodušno nudi svoje posrednike u kupovini stana i da mi nabraja i po salvetama crtka te čudesne zagrebačke dnevne sobe, lođe i terase u kojima će nastajati moje veliko književno djelo i u kojima ću - ja veliki romanopisac! - počastiti Zagreb svojom prisutnošću i budnošću. Zašto ti još uvijek radiš u novinama?, pitao je. Da, da, znam, nije čekao odgovor, tako sam i ja išao u partizane! Jebemti mladost, zagrmi je Edo, dok su iz kaptolske konobe i dalje izlazili muškarci svih generacija, u crnim košuljama i s kolarima, gurajući se sa svojom braćom i kolegama, u istim takvim mondurama.