Kultura
1111 prikaza

"Bilo bi mi drago da se Sanader pojavi na mojoj aukciji"

Zdravko Mihočinec
Davor Visnjic (PIXSELL)
Ulje Marina Tartaglie prije deset godina vrijedilo je barem 100.000 kuna, a danas mu je cijena upola manja i opet ga nitko neće, ni po početnoj cijeni od 38.000 kuna, kaže Mihočinec i za Express komentira trenutno stanje na tržištu umjetnina

Sjećam se aukcije na kojoj je jedna slika Roberta Auera, dimenzija metar s metar, ponuđena za oko 76.000 kuna. Prodali smo je na kraju, s uzbudljivim nadmetanjem, za 137.000 kuna, priča Zdravko Mihočinec, direktor zagrebačke aukcijske kuće Kontura, čija je zadnja, krajem studenoga održana, 46. aukcija umjetnina protekla u manje uzbudljivom tonu.

Nekad prodavali i po 50 djela na dražbi uz više cijene

Od ukupno 124 umjetnička djela, među njima ona Knifera, Dulčića, Slave Raškaj, Emanuela Vidovića, Crnčića, Bućana, Murtića i Radauša, prodalo se njih šest. 

Nadmetanja nije bilo, osim što je jedan od posjetitelja za “Zimu” Gabrijela Jurkića ponudio manje od isklične cijene.

"Naravno da je bilo boljih vremena, kad smo znali prodati i pedesetak radova, kad su njihove cijene na dražbi znale i dvostruko nadmašiti procijenjene iznose. Spomenutog smo Auera, recimo, i ovaj put nudili, dvije njegove senzualne kompozicije, od kojih jednu za 50.000 kuna, i nije našao svojega kupca. Ulje Marina Tartaglie, primjerice, prije deset godina vrijedilo je barem 100.000 kuna, a danas mu je cijena upola manja. I opet ga nitko neće, ni po početnoj cijeni od 38.000 kuna. Kriza je, racio prevladava emociju", objašnjava Mihočinec.

Dodaje, međutim, kako ipak nije sve tako sivo.

"Preživjeli smo i u ratno vrijeme, preživjet ćemo i ovu krizu. Kupaca, nasreću, kao i prodavača umjetnina, uvijek ima i bit će ih", zaključuje Mihočinec dodajući kako je “Portret gospođe Karas” Vjekoslava Karasa bio dosad najskuplji prodan rad na aukciji.

Neki licitiraju i preko telefona

Kupio ga je karlovački Gradski muzej za 190.000 kuna. Na ovoj zadnjoj, zimskoj aukciji jedan se bakropis Ljube Babića, “Stari grad Ozalj”, prodao po početnoj cijeni od 2100 kuna (procjena 3000 - 3500). “Usvojio” ga je kupac u odsutnosti.

"Imamo kupaca koji se ne žele eksponirati, koji radije razgledaju izložbu pred aukciju, ostave pismeno ponudu ili licitiraju preko telefona", objašnjava Mihočinec ističući kako mu dvojica najzloglasnijih kolekcionara umjetnina u Hrvatskoj, Ivo Sanader i Nadan Vidošević, nikad nisu došli na aukciju, a startao je još 2003. godine.

"Bilo bi mi drago da se Sanader pojavio i kupio neku od umjetnina. Vidošević također. Iskreno, redovito smo ih pozivali. Zapravo, kad bolje razmislim, nisam nijednog političara vidio na nekoj od naših aukcija. Grupa njih jest jednom, doduše, u Mimari razgledala predaukcijsku izložbu, ali to zato što su na katu imali neki sastanak pa su se valjda samo spustili u predvorje vidjeti što nudimo", kaže Mihočinec.

Afera sa zbirkama Vidoševića i Sanadera svojebodno je, u stanju generalne krize, dodatno uzdrmala domaće tržište umjetnina obarajući im cijene. Skandali s milijunskim zbirkama su, međutim, imali i još jedan učinak.

"U svoj toj imovini čije se podrijetlo istražuje, redovito se ističu umjetničke zbirke, a to kolekcionarstvu ovdje daje negativan prizvuk, etiketu nečega što je automatski suspektno. Zaboravlja se pritom na ljude kao što je Tomislav Kličko, poduzetnik koji je, počevši s grafikom Otona Glihe, razvijao strast i danas je dijeli kroz Laubu", govori Mihočinec dodajući kako, suprotno općem uvjerenju, kolekcionara u Hrvatskoj ipak ima.

Zdravko Mihočinec | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

"Zapravo, broj im u zadnjih desetak godina stalno raste. To i nije čudno jer, otkako se osamostalila, Hrvatska, kao tržišno orijentirana zemlja, otvorila je prostor stasavanju tisuća trgovačkih društava koja su tržišno funkcionalna, ostvaruju dobit i čiji vlasnici, dioničari, osim vila i zemljišta, jahti i automobila, kupuju i umjetnine, bilo zbog unutarnje potrebe, ljubavi prema lijepom ili potrebe za posjedovanjem, bilo zbog investicije. Mada, poznajući kolekcionare s kojima surađujem, kod onih ljudi koji su višeslojni u svojim interesima, nikad nije riječ samo o dugoročnoj investiciji. U 90 posto slučajeva ti ljudi nikad ne prodaju svoje umjetnine. Njima ta djela imaju veće značenje i zna se dogoditi da pojedine umjetnine za koje su zainteresirani prije kupnje prouče toliko da na kraju znaju više od nekih stručnjaka, kustosa ili pak povjesničara umjetnosti", kaže Mihočinec ističući nogometaša Davora Vugrineca kao sjajnog kolekcionara.

"Eto lijepog primjera čovjeka koji se zaljubio u umjetnost, a koji nekoć o njoj nije ništa znao. Tu je i gospodin Branko Roglić, još jedan poduzetnik, kojemu su umjetnine strast koju njeguje od studentskih dana. I Ante Vlahović, koji ne eksponira svoju zbirku", priča Mihočinec kojemu se ideja da se otvori muzej umjetnina koje pod blokadom drži Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), a pod što spadaju i Sanaderova i Vidoševićeva blaga, baš i ne sviđa.

Zbog 10-15 umjetnina se ne isplati organizirati aukciju

"Da, imaju oni mnogo troškova oko održavanja zbirke tih oduzetih umjetnina koje su deponirane i u Muzeju suvremenih umjetnosti, ali prema mojem mišljenju, ne vidim potrebu da se to izloži. Prvo, jer su obojica od gospode surađivali s kulturnim institucijama kad je trebalo neka od njihovih važnijih umjetničkih komada posuditi, što ne vjerujem da će i ubuduće stvarati ikakav problem. Drugo, kad se neke od privatnih zbirki i odluče javno prezentirati, onda za to zaista treba postojati javni interes, a to znači da većina tih u privatne svrhe skupljenih umjetnina treba imati vrlo visoku razinu. Ako je takvih, recimo, 50 radova, onda kulturna publika, ljubitelji umjetnosti, mogu samo pozdraviti izložbu te vrste. Ali ako je to nekih 10-15 umjetnina, upitno je koliko se zbog toga isplati organizirati cijeli događaj. To je, dakako, na stručnjacima, kustosima i povjesničarima umjetnosti, da procijene", zaključuje Mihočinec ističući u Vidoševićevoj kolekciji Bukovčev “Krst na odru” iz 1906.

To djelo, čija se vrijednost procjenjuje na 200.000 eura, bivši je predsjednik Hrvatske gospodarske komore Modernoj galerij trajno posudio pa je tako bila i dijelom Bukovčeve retrospektive 2000. godine. 

I ostali Nadanovi kapitalci, Miroslav Kraljević, Leo Junek, Marino Tartaglia, Mato Celestin Medović, Jozo Kljaković, Jerolim Miše, Emanuel Vidović, Oskar Herman..., bili su dijelom brojnih izložbi. Sanaderova slika “Na starom savskom rukavcu” Ferde Kovačevića iz 1912. godine bila je izložena u Klovićevim dvorima na izložbi “Hrvatsko moderno slikarstvo u privatnim zbirkama”, koju je priredio Igor Zidić. 

U kolekciji je bivši premijer imao i Edu Murtića, ali pejzaže i mrtvu prirodu, bez apstrakcija. Možda stoga, da je bio na Konturinoj zimskoj aukciji krajem studenoga, ne bi licitirao za apstraktnu “Istarsku zemlju”, Murtićevo ulje iz 1972., koje je bilo najskuplje ponuđeno na dražbi, po iskličnoj cijeni od 228.000 kuna. 

U ponudi je bila i raritetna sakralna slika “Pohod Marije Elizabeti” Ferdinanda Quiquereza iz 1870. godine. Cijena: od 180.000 do 200.000 kuna. 

U 95 posto slučajeva umjetnine su iz privatnih kolekcija

Od skulptura najskuplji je bio “Torzo” Antuna Augustinčića visine 70 centimerara - 100.000 kuna, koji je u procesu da postane kulturno dobro. 

Kontura je, uz to, ovaj put prezentirala i sjajne primjerke Vanje Radauša, brončanu “Jamničanku” i “Trenutak predaha” od patinirane sadre, koji je procijenjen između 15.000 i 20.000 kuna. 

Sva navedena i ostala na dražbi ponuđena djela su iz privatnih zbirki, kaže Mihočinec, i to je redovito tako s Konturinom ponudom na aukcijama.

"U 95 posto slučajeva dobivamo umjetnine iz privatnih kolekcija, a ostatak nam daju tvrtke koje prodaju jer su ili u stečaju ili mijenjaju prostor pa bi nešto mijenjali, manji format za veći ili obrnuto", objašnjava Mihočinec dodajući kako se i dalje, kad se kupuje, kupuje najviše takozvane “mrtvace”, slikare moderne. 

Od živućih domaćih umjetnika, primjer kako se to radi na Zapadu je, ističe, Lovro Artuković.

"I ta njegova odsutnost iz Hrvatske pridonosi njegovom statusu i popularnosti, a puno mu je pomogao i spomenuti Kličko s izlaganjima u Laubi. Takvo je tržište. Ako se o nekome priča, cijena mu raste. S time da Artuković definitivno zaslužuje svu famu, sjajan je", objašnjava Mihočinec koji među mlade u koje treba ulagati, ili kako on kaže “podržavati”, svrstava i Zlatana Vehabovića, Stjepana Šandrka, Martinu Grlić, Ivonu Jurić...

"To su oni koji nisu kopisti, nego autentični i zaista zaslužuju istaknutost. Ima ih, dakako, još koji su možda sad po strani, ali neka se uzdaju u vrijeme jer onima koji su zbilja dobri kad-tad uslijedi revalorizacija. Pa mi ovdje tek sad revaloriziramo umjetnike koji su djelovali između dva svjetska rata, a još nam na red nisu došli oni iz 1970-ih i 1980-ih, koji su danas, što bi se reklo, već ljudi u godinama", zaključuje Mihočinec podsjećajući na ono što je za tržište umjetnina istodobno i blagoslov i prokletstvo - nema pravila.

Remek djela i po bagatelnim cijenama teško nalaze kupca

‘Ženski akt’, ulje na platnu Roberta Auera iz 1927., nudilo se po početnoj cijeni od 50.000 kuna

Najskuplji rad na dražbi, ‘Istarska zemlja’, Murtićevo ulje dimenzija 150x220 cm, nije se prodalo za 228.000 kuna

Rašicin ‘Cvjetni trg’, ulje iz 1942., čija je procjena od 18.500 do 22.000 kuna, nudi se isklično za 40.000 kuna

Tempera na papiru ‘U parku’ dubrovačkog velikana Ive Dulčića procijenjena je na 50.000 do 60.000 kuna

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.