Moj Murtić ili misterij nestanka jednog crteža

Tu negdje među knjigama je, papirima, rukopisima, dokumentima i materijalima za buduće knjige, dugo ga već ne uspijevam naći, jedan Murtićev crtež iz Dubravkina puta. Na tvrdom hrapavom papiru, iz đačkoga bloka za prvi osmoljetke, flomasterom nacrtan tijekom večere u ribljem restoranu, godine 2003. ili 2004. Zaiskao sam da mi ga pokloni, to mi je podsjetnik, lagao sam, za ono o čemu smo razgovarali. Bez riječi mi je pružio crtež. Izgledao je dvostruko iznenađen. Najprije time što je tijekom večere od svoje neuroze stvorio monokromatsku kompoziciju, kakva bi se, stotinu i više puta uvećana, u bojama njegovih godina, lako mogla naći pred širokim zidom prostranog vrsarskog ateljea. Svakodnevno bi, za razgovora s ljudima, dok bi se odmarao ili nešto čekao, u skoro svim situacijama kad nije ozbiljno radio, Murtić stvarao takve crteže. To su bili njegovi projekti. I to je bio njegov dnevnik svakodnevice. Bio je fanatizirani dijarist - u dijarizmu je bio smisao njegove apstrakcije i hiperprodukcije - budno je pratio sebe, svoj organizam i duh koji se činio nadmoćnim organizmu. U tome je, u opsjednutosti sobom i u bilježenju sebe, bio srodan Krleži, čije dnevnike u Hrvatskoj, čini se, nitko još nije pročitao (što i nije neobično, jer u Hrvatskoj nisu u cijelosti ni objavljeni, nego u - Sarajevu). Samo što je, za razliku od Krleže, uz moćnu samosvijest imao i svijest o vlastitoj veličini u društvu. Edo Murtić bio je zvijezda u toj Hrvatskoj devedesetih i ranih dvijetisućitih, u kojoj su sve druge zvijezde bile ugašene, pa više nisu imali oči ni da vide njega. I crtao je, krajnje angažirano i živo, po grubom đačkom hameru, po listovima iskinutim iz nekakve bilježnice ili bloka, po svemu po čemu se moglo crtkati, a da, zapravo, nije imao svijest o tome što upravo radi. I nije do tako nastalih crteža držao. Oni su usput otpadali, nestajali, završavali u smeću. Kao kad drvodjelja uzme nožić da naoštri olovku i taj rad u drvetu ne smatra nikakvim poslom. Eto, tako je Edo Murtić, dok smo razgovarali, usputno crtao. I povremeno bi me samo gnjevno pogledao, jer sam izgovorio nešto što mu se ne sviđa. A namjerno sam mu povremeno govorio upravo takve stvari, uživajući u tome što ga se moje riječi tiču i što ih čuje. I taj bi pogled i čas kad više ne bi crtkao po svom papiru bio trenutak u kojem se veliki umjetnik vraćao iz apstrakcije u figuraciju. Nikad Murtić nije postao apstraktni slikar. Uvijek je, poput Picassa, bio u raskoraku između jednog i drugog svijeta. Dijelom zato što je, kao i Picasso, odveć dobro crtao i gledao, e da bi prezreo to čudo prelaska predmetnog svijeta u njegov usavršeni, na važno svedeni, obris, oblik i skicu na papiru. A dijelom i zato što je Edo Murtić, kao i Picasso, bio partizan, ljevičar, propagandist - bio je do kraja čvrsto uvjeren da umjetnost može pobijediti zlo i čelik, zaustaviti tenkove, posramiti palikuće i koljače, zajebati smrt. I kako bi se na apstrakciju mogao svesti netko tko se tako intenzivno obračunavao sa smrću? Netko tko je bio tako živ da je smrt pred njim ostajala začuđena?