Kultura
243 prikaza

Moj Murtić ili misterij nestanka jednog crteža

1/7
Patrik Macek/PIXSELL
Sredinom maja ugledao sam crvena slova i brojke na okrugloći Meštrovićeva paviljona: Murtić 100! Samo je uskličnik nedostajao. Pomislio sam: ‘O, kako bi ovo prijalo njegovoj taštini!’

Tu negdje među knjigama je, papirima, rukopisima, dokumentima i materijalima za buduće knjige, dugo ga već ne uspijevam naći, jedan Murtićev crtež iz Dubravkina puta. Na tvrdom hrapavom papiru, iz đačkoga bloka za prvi osmoljetke, flomasterom nacrtan tijekom večere u ribljem restoranu, godine 2003. ili 2004. Zaiskao sam da mi ga pokloni, to mi je podsjetnik, lagao sam, za ono o čemu smo razgovarali. Bez riječi mi je pružio crtež. Izgledao je dvostruko iznenađen. Najprije time što je tijekom večere od svoje neuroze stvorio monokromatsku kompoziciju, kakva bi se, stotinu i više puta uvećana, u bojama njegovih godina, lako mogla naći pred širokim zidom prostranog vrsarskog ateljea. Svakodnevno bi, za razgovora s ljudima, dok bi se odmarao ili nešto čekao, u skoro svim situacijama kad nije ozbiljno radio, Murtić stvarao takve crteže. To su bili njegovi projekti. I to je bio njegov dnevnik svakodnevice. Bio je fanatizirani dijarist - u dijarizmu je bio smisao njegove apstrakcije i hiperprodukcije - budno je pratio sebe, svoj organizam i duh koji se činio nadmoćnim organizmu. U tome je, u opsjednutosti sobom i u bilježenju sebe, bio srodan Krleži, čije dnevnike u Hrvatskoj, čini se, nitko još nije pročitao (što i nije neobično, jer u Hrvatskoj nisu u cijelosti ni objavljeni, nego u - Sarajevu). Samo što je, za razliku od Krleže, uz moćnu samosvijest imao i svijest o vlastitoj veličini u društvu. Edo Murtić bio je zvijezda u toj Hrvatskoj devedesetih i ranih dvijetisućitih, u kojoj su sve druge zvijezde bile ugašene, pa više nisu imali oči ni da vide njega. I crtao je, krajnje angažirano i živo, po grubom đačkom hameru, po listovima iskinutim iz nekakve bilježnice ili bloka, po svemu po čemu se moglo crtkati, a da, zapravo, nije imao svijest o tome što upravo radi. I nije do tako nastalih crteža držao. Oni su usput otpadali, nestajali, završavali u smeću. Kao kad drvodjelja uzme nožić da naoštri olovku i taj rad u drvetu ne smatra nikakvim poslom. Eto, tako je Edo Murtić, dok smo razgovarali, usputno crtao. I povremeno bi me samo gnjevno pogledao, jer sam izgovorio nešto što mu se ne sviđa. A namjerno sam mu povremeno govorio upravo takve stvari, uživajući u tome što ga se moje riječi tiču i što ih čuje. I taj bi pogled i čas kad više ne bi crtkao po svom papiru bio trenutak u kojem se veliki umjetnik vraćao iz apstrakcije u figuraciju. Nikad Murtić nije postao apstraktni slikar. Uvijek je, poput Picassa, bio u raskoraku između jednog i drugog svijeta. Dijelom zato što je, kao i Picasso, odveć dobro crtao i gledao, e da bi prezreo to čudo prelaska predmetnog svijeta u njegov usavršeni, na važno svedeni, obris, oblik i skicu na papiru. A dijelom i zato što je Edo Murtić, kao i Picasso, bio partizan, ljevičar, propagandist - bio je do kraja čvrsto uvjeren da umjetnost može pobijediti zlo i čelik, zaustaviti tenkove, posramiti palikuće i koljače, zajebati smrt. I kako bi se na apstrakciju mogao svesti netko tko se tako intenzivno obračunavao sa smrću? Netko tko je bio tako živ da je smrt pred njim ostajala začuđena?

 | Author: Fondacija Ede Murtića Edo Murtić Fondacija Ede Murtića

Drugo čime je Edo Murtić bio iznenađen dok mi je pružao taj za njega bezvrijedni komadić hamera, precizno iscrtan crnim i crvenim flomasterima, bio je moj interes za njegovom črčkarijom. Bio je previše tašt da bi me upitao što će ti to, ali bio je i odveć velikodušan za takva pitanja. Edo Murtić je jedan od najvelikodušnijih ljudi koje sam upoznao. Tijekom desetak godina povremenog susretanja i druženja - naravno uvijek na njegovu inicijativu, jer smo se na njegovu inicijativu i upoznali - napoklanjao mi se grafika i grafičkih mapa. Jedan sam od onih, što me je učinilo trajno ponosnim, kojima je nakon trećesiječanjskog obrata 2000. godine darivao, kao zaslužnicima za dolazak demokracije, onu svoju spomen-grafiku. Njemu je naprosto bilo stalo da svatko tko ulazi u njegov atelje i prolazi kroz njegov život ima ponešto njegovo. Njegova umjetnost je, kao i njegov duh, bila invazivna, osvajajuća i sveprisutna. Ako ste ga poznavali - a poznavali su ga doista mnogi i mnogi su od tog poznanstva stvorili karijeru i biznis - morali ste stalno biti njime okruženi. Ali ne, nije bio ni naporan ni nametljiv čovjek. Samo je bio velikodušan. Svatko je mogao imati Murtićev rad. Murtić je bio partizan, bio je komunist, eurokomunist. Prkosio je ravnodušnosti. I onda ga je baš iznenadilo da mu ja sad tražim taj papir iz Dubravkina puta. Mogao me je pitati što će mi to. Nije bio naivan pa da povjeruje da mi treba podsjetnik. I onda bih mu, možda, objasnio da me, kao i obično, u svemu jedino zanima majstorija. A ona se u ovom slučaju sastojala u fantastičnim prijelazima sa šanpjera, koji mu je bio na tanjuru, na papir i flomastere. Svatko bi na taj način upropastio crtež ili bi flomasterom zaprljao ribu. Svakome bi, osim Edi Murtiću, prsti ostali masni. Ali on je, kao što je i red, najprije ribu prstima razabirao i jeo, čineći to vrlo grubo, bezobzirno joj lomeći kosti, da bih odmah potom, u sljedećem trenutku, savršeno čistim prstima crtao. Kako je to bilo moguće? I kako je moguće da je taj komadić hamera - koji već dugo ne uspijevam naći i to me užasno nervira, iako znam da će u jednom trenutku iskrsnuti - uskrsnuti iz nereda moje svakodnevice - ostao tako savršeno čist? Drugo njegovo djelo kojem sam se također često divio zauvijek je, čini mi se, uništeno. U onom ateljeu na Tomislavcu, koji je nekad davno pripadao Bukovcu, a ispred kojeg je, protupropisno i divlje, bivao parkiran Edin golemi terenac, pod je bio od neke nedefinirane crne materije. Možda od nekakvog betona. Ali izgledao je kao oni nabijeni zemljani podovi po sirotinjskim kućama srednje Bosne, kakve sam viđao tijekom očevih liječničkih vizita i obiteljskih obilazaka djece i unuka naših nekadašnjih prijatelja u Kaknju i oko Kaknja. Taj čudni Edin pod bio je, međutim, sav isprskan bojama. Dok bi slikao, boja je prskala na sve strane. Boja nije prljava. U ateljeu nema prljavštine. Između boje i ostataka s tanjura postoji razlika. Kao što razlika postoji i između prstiju umrljanih bojom i prstiju prljavih od hrane, ljudi i života. Pod tog ateljea na Tomislavovu trgu bio je slika života Ede Murtića. I studija njegove slikarske palete. Prije nekog vremena vidio sam dijelove nekog dokumentarnog filma snimljenog u tom ateljeu poslije njegove smrti. Poda više nema. Nema Ede Murtića. Taj pod bio je apologija života u umjetnosti.

 | Author: Igor Kralj/PIXSELL Igor Kralj/PIXSELL

Sredinom maja, jednog od onih dana koje provedem u svođenju računa i iščekivanju svoga rođendana, naišao sam, na putu do knjižare, rubom Trga žrtava fašizma, i ugledao crvena slova i brojke na okrugloći Meštrovićeva paviljona: Murtić 100! Samo je uskličnik nedostajao. Pomislio sam: “O, kako bi samo ovo prijalo njegovoj taštini!”. Nije sujetna bila ta taština. Ali jest bila kraljevska. I to savršenstvo crvene njegove boje po bjelini kamena, na najmarkantnijemu mjestu jednog mrtvog, urušenog i opustošenog Zagreba, u kužnom svibanjstvu maja 2021., nešto je što tako neodoljivo na njega podsjeća. Pa i da ne bude izložbe u Paviljonu, da su unutra izložene sve same hrvatske drangulije, ili da je, kao što je već sve drugo, Meštrovićev paviljon prodan Zari, H&M-u ili braći Mamićima, da u njemu izlažu suhu braveću stelju i mlada tijela svojih fudbalera, koji ih, poput nekakvog Oršića, u Sportskim novostima slave i kao osuđene kriminalce, sasvim je dovoljno to: Murtić 100. Slike ionako Hrvatska ne može gledati čistoga oka. 

 | Author: Igor Kralj/PIXSELL Igor Kralj/PIXSELL

Ova kultura, naime, ima problem s Murtićem, koji nije ni umjetnički ni politički, nego je prije svega drugog problem načina i formata. Edo Murtić nije se mogao, i ne može se, uklopiti u Hrvatsku i u Zagreb zbog formata svog slikarstva i načina slikanja. Prvo ćemo o formatu, pa o načinu. Murtić se formirao unutar jedne velike zemlje i jedne pobjedničke ideologije. Jedno je biti umjetnik na pozornici koju čini dvadeset milijuna ljudi, pa još u prisutnoj i važnoj, premda kontroverznoj, suštinski neslobodnoj i nedemokratskoj, ali duboko europskoj zemlji, a sasvim je drugo biti umjetnik u zemljici s ruba kontinenta, također neslobodnoj, s kržljavom demokracijom i jedva četiri milijuna stanovnika. Murtić je, simbolički rečeno, iz Zagreba otišao kao za pušku tek stasali dječarac, kandidat za neznanog junaka, a vratio se kao gotov umjetnik, u čijem su iskustvu inkorporirane sudbine svih živih i mrtvih sudionika jednoga rata i velike ratne pobjede. Pritom, za razliku od stotina tisuća, za razliku od milijuna mediokriteta, koji će pobjedu pretvoriti u govno, te za razliku od komesara koji će komunizam pretvoriti u diktaturu, koja će, kao i svako govno, s vremenom bivati sve mekša i mekša, Murtić je postao veličina. Ali formatom, kao i Krleža, kao i Kaštelan, kao svi oni veliki i važni, prije svega: jugoslavenska veličina. Bez te zemlje, samo s Hrvatskom, Murtić, kao ni Krleža, nije zamisliv. Male zemlje pogodne su za male formate. To će postati očigledno kad Hrvatska 1991. u najvećoj ostavinskoj raspravi u svojoj povijesti naslijedi Murtića, Krležu i Kaštelana. Kao namještaj iz iseljenoga građanskog stana, koji pred kišu prekratkim najlonima pokušavaju pokriti neki siroti ljudi, što ih je preselilo u suterensku garsonijeru. Murtić je, međutim, jedini od njih trojice živ, Hrvatsku vidio velikom. I uzrujavao se grdno što je oni ne vide takvom, nego se moraju, i to uzalud, pomagati tim najlonima. A sad o načinu: u nedovršenim kulturama i na komercijaliziranim kulturnim scenama, likovni su umjetnici štampari novca. U Hrvatskoj, vodeći povjesničari umjetnosti su bankari. Vrijednost novca je, to znamo, u obrnutom razmjeru s njegovom količinom. Djela istinskih slikara vrijede tim više što njihovi autori manje slikaju. Najviše vrijede ako slikar umre mlad, rano oslijepi, ubije se, iščezne... Što je zemlja manja, to jest što je manja pozornica nečije umjetnosti, to umjetnik mora slikati manje kako bi njegova djela vrijedila više. Slično je i u književnosti. Jednom ću vam i to objasniti. U ozbiljnim kulturama, međutim, i među ozbiljnim ljudima, među dobrim čitateljima i pravim gledateljima, među pjesnicima naročito, pod uvjetom da su stvarno pjesnici, materijalna, to jest financijska vrijednost umjetničkog djela nije u nužnom suodnosu s njegovom umjetničkom vrijednošću. Način Ede Murtića bio je takav da je svakoga dana svog umjetničkog života stvarao umjetnost. Ogromne, goleme, zastrašujuće, uznemirujuće količine umjetničkih djela. Bio je ovisnik o boji, o njezinu mirisu, ovisnik o terpentinu, o tiskarskim strojevima svih vrsta, o grafici i o grafičkoj industriji, ovisnik o olovci, papiru, flomasteru... I stvarao je toliko umjetničkih djela da njegova umjetnost više ne može financijski vrijediti ni blizu svoje umjetničke vrijednosti. Murtić je neusporedivo bolji slikar nego što pokazuju cijene njegovih slika. Danas i netko iz niže srednje klase, netko skoro siromašan, a pametan, obrazovan, darovit, sebi može pokloniti Murtićevu grafiku. I to je, zapravo, lijepo. Istovremeno govori sve, i ne govori ništa, o njegovu slikarstvu. Kao što o njemu ništa ne govori ni činjenica da se ni o punoljetstvu Murtićeve smrti u Zagrebu neće dogoditi ništa i neće se podignuti neko čudovišno zdanje u kojemu bi bilo izloženo njegovo životno djelo. 

 | Author: Igor Kralj/PIXSELL Igor Kralj/PIXSELL

Murtić Hrvatima, ili onima među Hrvatima koji diktiraju hrvatsku kulturu, jer nijedna kultura, pa tako ni ova, ne nastaje niti treba nastajati iz demokratske geste, naprosto nije potreban. On je taj iseljeni jugoslavenski namještaj koji pred kišu pokrivaju najlonima. Prvog petka izložbe Meštrovićev paviljon bio je neočekivano pun ljudi. Zašto su svi ti ljudi došli? Zato što je mondeno doći? Zato što razumiju Murtića i žele vidjeti njegove slike? Ili zato što se sinoć, u četvrtak, na otvorenju okupilo važno društvo s vrha? Gledam stariju gospođu, vodi po izložbi unuka koji jedva da je krenuo u školu, pa mu tumači slike. Zanimljiva scena. Nimalo sentimentalna. Baka, naime, nije sentimentalna. Ozbiljna neka žena, a i dječak je vrlo ozbiljan. Prisluškujem, ali neću vam reći što sam čuo. Ne bi bilo u redu. Nije pošteno. Osim što bi i ovo godilo Murtićevoj majstorskoj taštini. Istina, možda bi se on i posvadio s bakom. Rekao bi joj da je krivo sve to što ona tumači. Ali bi poslije znao da je, ipak, sve imalo smisla i da se ovaj život imao kome ostaviti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.