Ecija Ojdanić omiljela je narodu hrvatskom prvo u dramskoj sapunici "Kud puklo da puklo", a onda je malo sišla s malih ekrana i izmigoljila iz vida javnosti. Ali to se samo tako čini. Jer u posljednjih godinu i pol Ecija je uspjela zarotirati nekoliko života koje drugi gledaju samo na filmovima. Osim što vrlo glatko žonglira obiteljskim obvezama, uspješno je privela ovu godinu kraju sa suradnicima u Kazalištu Moruzgva.

Nižu sjajnu predstavu do sjajne predstave, odlaze na festivale i dobivaju nagrade, a kao veliki plus stavlja im se na listu i to što vrlo zdušno promoviraju domaći dramski tekst. Jer, govori ravnateljica i osnivačica ovog sve poznatijeg teatra, od deset premijera, koliko su imali od osnutka kazališta prije sedam godina, samo jednom su igrali strani tekst – sve ostalo domaćica do domaćice.

Nina Violić 'U svakom selu živi jedna žena koja se ne da zajebavati'

Stoga nije čudno što ih kazališna javnost diže u nebesa zbog uloge mecene domaćeg teksta, funkcije koju bi morale obavljati neke institucije koje raspolažu s kudikamo više novca za tu ulogu. Ali dobro, Ecija se sa suradnicama Romanom Brajšom i Đinom Brajković ne da. Moruzgva je od 50 predstava u godini u 2015. došla do 80 predstava u 2016. i 2017. To je rast od više od 33%, i mi smo svi zadovoljni i sretni.

"Sad kad zbrajamo postignuća, životna i poslovna, i kad smo podvukli crtu, napraviti rast u jednoj godini od 30 posto po broju predstava je velika stvar. Ne moram previše objašnjavati da ovo nisu dobra vremena za kulturu, da dotacije nisu velike, da ljudi nemaju novca za kazalište na svim razinama. Ali mi smo se uspjeli nametnuti i nakon sedam godina kontinuiranog rada i zaista kvalitetnih predstava, uspjeli smo postati nezaobilazna točka u kulturi.

Evo, sad je izašao natječaj Ministarstva kulture i opet smo dobili povećanje financiranja. Puno rada i truda je to, krenuli smo ni od čega, ali publika nas je odmah prepoznala. No kod nas u kulturi uvijek treba malo više vremena. Slijedi nam dodatno povećanje broja predstava i uzdamo se u EU fondove koji su sad počeli se davati i za kulturu", govori mi Ecija dok je u jeku obiteljskih priprema za blagdane. Zadovoljna je, i brojke na papiru djeluju izvrsno, ali nije to samo taj šlag što se pobere odozgor.

"U Hrvatskoj ima jako puno dobrih glumaca, ali nema ih puno koji mogu funkcionirati u ovim ne baš komfornim uvjetima. Jer sve su to putujuće predstave. Mi odigramo 15-20 predstava u Zagrebu, a sve ostalo putujemo po Hrvatskoj i svijetu. Mi nemamo šminkericu, garderobijerku, frizerku; mi smo i glumci, i rekviziteri, i šminkeri. Ali u tom histrionskom načinu rada ima neke ljepote jer smo svi na kraju koautori predstave", objašnjava vidno zadovoljna Ecija.

Za posljednju predstavu, prema tekstu Renata Baretića "OtpisaNE", suradnici su bili Erna Rudnički, Slavko Sobin i Ksenija Marinković. Kad su njih četvero zaigrali tu komediju, publika je pala već na prvoj replici.

"To mi se u životu nije dogodilo, da se publika smije od prve rečenice koju izgovorim kada dođem na scenu. obično publici treba vremena da shvate tko smo. Uvijek kad završi predstava, kažemo: 'Bože, i plaćaju nas za ovo'. Stvarno nam je svima prekrasno. A Ksenija, osim što je fantastična glumica, još je fantastičnija osoba. Rad s njom bio je poput wellnessa, non-stop zezanje. Od nje se uči i glumački, ali i po odnosu prema radu i kolegama. Uvijek je prva na probama, nikad ne zakasni, ogroman je štreber. To je žena koja ima srce kao Eiffelov toranj", puna je hvale Ecija za kolegicu, s kojom čini izvrstan ženski duo u predstavi o imigrantu koji se skrije na neko vrijeme u kući jedne od njih, a onda njih dvije poput strvinara navale na njegovu mladost i ljepotu.

Kerempuhova diva 'Otkud lažna nada da će doći netko i spasiti ovu zemlju?'

Slavko Sobin je taj imigrant koji je zakuhao ovu uspješnu priču; je li se on snašao među ženskom ekipom?

"Slavko je divna osoba i prekrasan glumac; prvi put radim s njim i mislim da je ovo početak jedne divne poslovne suradnje i prijateljstva", govori Ecija. S obzirom na to da je Moruzgva doista od tek registriranoga kazališta na papiru došla do vrlo prepoznatljive kulturne točke u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, zanimalo me kakve oni to predstave rade, za koga ih rade, kakve su to poruke što ih uspješnice u sebi nose...

"Mi živimo od publike i te predstave moraju korespondirati s publikom, ali nikako im podilaziti. To nam je osnovna odrednica", govori mi glumica.

Ideja im je da svake godine rade jednu komercijalniju predstavu koja će zadovoljiti šire mase, ove godine to su "OtpisaNE", te jednu koja će biti "umjetničkija". Ova umjetničkija Moruzgvin je loto pogodak prošle sezone jer riječ je o tekstu "Kako život" Nine Mitrović, domaće autorice koja je razotkrila život nekoliko štićenika u domu za umirovljenike. Riječ je o toploj, životnoj, živoj i vrlo poučnoj predstavi; o životu, ljubavi i sreći u staračkim danima, kad nas svi otpišu i kad ljudi pogrešno misle da nam jedino treba hrana i piće.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Dobili smo kompliment da je naša predstava 'Kako život' bolja od bilo koje self-help literature, da nosi poruku kako u periodu kad mislimo da je život nestao, zna se da života itekako ima. Tako nekako izabiremo teme. Mi živimo od publike", priča mi Ecija o umjetničkim načelima svog teatra.

"Ali zajednički nazivnik naših predstava je da nude stvarnost, da progovaraju o aktualnim društvenim temama i problemima, ali da nude i rješenje na kraju", kaže Ecija Ojdanić i dodaje kako to odražava i njezinu životnu politiku jer, smatra ona, ovo je ipak lijepo mjesto na zemlji koje ima svoje probleme, ali ona se trudi uvijek iznaći pozitivan način rješenja problema. "Naše predstave to i daju", zaključuje. To je poslovni dio, ali gdje je tu privatni dio života?

Orašar 'I ja sam kao mlada imala krvave nožne prste'

Uz supruga redatelja i kćer Cvitu, koja je odglumila Anku u istoimenom filmu i seriji redatelja Dejana Aćimovića, Ecija nije jedini kreativac u kući. Dapače, njihova kuća vrvi umjetničkim dušama, pa je pitam kako funkcionira njezina obitelj. "Kao što je Moruzgva organizacija, tako je i život u obitelji jedna organizacija. To tako mora biti da bila efikasna. Kod nas postoji raspored poslova, raspored zaduženja. Kći svira klavir te ide na dramsku grupu i na ples, a sin želi biti nogometaš", govori Ecija i dodaje kako mrzi nogomet,

"Tako da je otac preuzeo sinove treninge na sebe." Osim toga, Eciju sam uhvatila upravo u pripremanju kuće i obitelji za blagdane. "Ono što jako volim je da se puno družimo, kuća nam je stalno puna ljudi. I sad za Badnjak dolaze nam prijatelji s djecom." Ipak, smeta joj što su djeca preopterećena školskim obvezama.

"Nažalost, ovakav sustav preopširnoga gradiva pogoduje samo djeci koja mogu učiti. Moja Cvita ne uspijeva razvijati svoje talente za jezike i pisanje od silnog lupetanja preopširnih lekcija. To je jedno uprosječivanje koje je opasno i kobno. Treba dati prostora djeci da se razvijaju u nečemu u čemu su izvrsni."

Osim što ova glumica ima glumački duh, odlikuje je sportsko srce. Jer upravo nedavno otrčala je svoj prvi maraton u životu. Ako mislite da je maraton tamo nešto što se otrči s bocom vode u ruci i usput fućkajući pticama i vjevericama u prolazu, mogli biste se iznenaditi kad čujete da je Ecija Ojdanić trčala četiri (!) sata bez prekida. Jer to je maraton.

Pripreme su joj trajale šest mjeseci, što je značilo da je paralelno odlazila na probe, igrala predstave, funkcionirala kao uspješan član obitelji i više nego nekoliko puta tjedno odlazila na trčanje po maksimirskoj šumi. "Dogodila mi se jedna velika ljubav prema trčanju, i to slučajno, ali ništa u životu nije slučajno", govori mi i spominje svoj početak, onda kad je prestala pušiti i malo nešto tu i tamo trčkarala.

"Počela sam trčati iako sam prije toga prezirala trčanje i nisam razumjela ljude koji trče u skupini. Zapravo sam se dosta rugala ljudima koji su prakticirali, po meni tad, tu besmislenu aktivnost." Ali sad je postala ovisnica o trčanju. Tako je to, kaže mi, kad se zaljubiš. "Trčanje je prekrasna tjelovježba i meditacija duha i tijela. Kad bi čovjek našao u životu nekakvu ljepotu kao što meni daje trčanje, bilo bi to divno", govori mi, usudim se reći, onako kako mi ne govori ni o glumi.

Igor Vuk Torbica Ovi narodi nisu bili povijesni, samo topovsko meso

Kaže da je otrčala čak šest polumaratona i taj maraton u Italiji. I kakav je taj famozni osjećaj kad prijeđeš preko ciljne crte? "Fenomenalan. Ti toliko iscrpiš tijelo da uđeš u jedno stanje potpunog transa. To je čista transcendencija i jedva čekam to ponoviti. Ušla sam u tako neke prostore uma i mozga u kojima nikad prije nisam bila. To je prirodna droga koje te visoko digne, dugo drži i jako lagano spušta", oduševljena je Ecija svojom zdravom ovisnošću.

Čini mi se kako ne trči samo ona nego je i svoj teatar upregnula na duge staze. Za predstavu "Kako život" ona i Vinko Kraljević osvojili su nagrade na Festivalu glumca, Vinko Kraljević bio je nominiran za Nagradu hrvatskoga glumišta, i predstavama, i izvedbama, i publikom samo rastu i rastu. Kad pitam Eciju Ojdanić kakvi su kazališni planovi za budućnost, priča mi da joj se sviđa novi val domaćeg dramskog teksta.

Tu su Kristian Novak i inscenacije njegovih dvaju romana u ZKM-u i HNK, zatim Mate Matišić i njegov tekst "Ljudi od voska". "Mene intimno zanima raditi predstave koje govore o vremenu danas, koje su aktualne, A to mogu dati samo hrvatski tekstovi. Radimo sad na novom tekstu, hrvatskome mjuziklu s pet sjajnih glumica, prema tekstu Ane Maras Harmander u koprodukciji s Ludens teatrom. Aktualnost nam mogu dati samo domaći autori."