'U svakom selu živi jedna žena koja se ne da zajebavati'

Dok zagrebačka kulturna javnost s velikim nestrpljenjem iščekuje praizvedbu predstave “Ciganin, ali najljepši”, koju po nagrađivanu romanu Kristiana Novaka u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30. prosinca postavlja redatelj Ivica Buljan, za glavnu žensku ulogu u tom komadu intenzivno se priprema Nina Violić, buntovnica sa stotinu lica koja već gotovo 25 godina suvereno gradi svoj imidž enfant terriblea hrvatskog teatra.

Nagrađivana kazališna, filmska i televizijska glumica svjetla pozornice privukla je drskom umjetničkom beskompromisnošću, trajno se nastanivši u domaćem kazališnom prostoru, gdje se posljednjih godina ostvaruje kao prvakinja Drame nacionalne kazališne kuće u Zagrebu. Pokazavši dosad već nebrojeno mnogo puta da se najbolje snalazi u ulogama iščašenih pojedinaca, Nina će u “Ciganinu” zaigrati Međimurku Milenu, sredovječnu alkoholičarku koja počinje zabranjenu ljubavnu vezu s Romom.

Eva, Genija, Karolina, Elmire, Babakina, sad i Milena… i to samo od 2014. do danas. Postoji li neka poveznica među njima? S kojom biste se od tih uloga mogli najlakše poistovjetiti i po čemu? Je li život baš mnogo drukčiji od kazališta?

Sanjin Strukić (PIXSELL)

Ahahahaa, sad mi se čini kao da je sve to jedna uloga! Nemojte se ljutiti, mozak mi je kaša, tjedan dana je do premijere. Trenutačno razmišljam samo o Mileni, toj ludoj emancipiranoj ženi. Njena emancipacija je predivna jer nije plakatna nego je životna. Takvih likova nema puno ni u svjetskoj, a kamoli u domaćoj literaturi, a život ih je prepun. Svako selo ima svoju Milenu, koja živi po svome i ne da se zajebavati, jer kad bi pristala na pravila, umrla bi od depresije. Volim je.

Kako glumiti Krležu, Molierea, Čehova, pa onda Tenu Štivičić i sad Novakovu Milenu, a pritom ne upasti u manirizam? Može li se biti originalan, a opet ostati prepoznatljivo svoj?

Glumci ulaze u maniru iz dva razloga. Jedan je ako pomisle da su genijalni, pa misle da znaju kako treba igrati neku ulogu i ne upuštaju se u proces istraživanja sami sa sobom. Drugi je ako rade s redateljima kojima ne vjeruju dovoljno, pa se ne usuđuju na probama biti glupi, dosadni, patetični, ludi...

U oba slučaja ostaju u svojim poznatim okvirima, a to je za glumca smrt – nas može mijenjati samo ono što nam je nepoznato, neugodno ili nerazumljivo, to nas tjera da odemo sa sobom dalje. Ne može te svaka predstava ili svako snimanje promijeniti, ali mislim da možemo svaki put pokušati otvoriti neke prostore koje ne poznajemo – tada napredujemo. Ili nazadujemo, svejedno.

Čovjek je danas slobodniji nego ikada u povijesti, a ipak ostaje zarobljenik vanjskih okolnosti, geopolitičkih, ekonomskih, društvenih, o čemu govori i Novak u svojoj knjizi, koja tinja istinskim životnim strastima zarobljenim u kavezu sudbinskih zadanosti. Je li uopće moguće othrvati se zadanostima u današnjem svijetu?

Nije moguće.

Milena, posrnuli pojedinac, pa još i žena, i to u srednjim godinama, i Sandi, Rom: dvoje ljudi s kojima se, u životu, teško poistovjećujemo. Jesmo li licemjerni ne samo zato što spremno nagrađujemo knjigu u kojoj su upravo njih dvoje jedni od glavnih protagonista, nego i zato što, čitajući je, doista suosjećamo, kad u stvarnosti to rijetko činimo?

Robert Anić (PIXSELL)

Ljubav je pogonsko gorivo mnogih tragedija, u životu i u literaturi, umjetnosti. Je li ljubav doista toliko snažna?

Ljubav je najveće oružje. Mi sve više ljubav u životu stavljamo u zagradu jer imamo previše drugih obaveza; zato smo slabi i nismo u stanju učiniti svijet plemenitijim mjestom, jer nam nedostaje goriva.

Temeljni osjećaj Novakova romana je strah – osobni i kolektivni, za sebe i od sebe, za druge i od drugih, strah od budućnosti, od prošlosti, od odmazde, od povijesnih i društvenih uvjetovanosti, od stvarnog i imaginarnog, poznatog i nepoznatog neprijatelja… Strah je temeljna emocija i vašeg prvoga kratkog filma 'Odvajanje'. Kako definirate strah i koji su vaši strahovi? Postoji li 'život bez straha'?

Eto, točno, umjesto da radim filmove o ljubavi, ja se bavim strahovima. Ahahahaha, možda zato što podsvjesno mislim da, ako se ne oslobodim svojih strahova, nikad neću biti spremna za pravu ljubav. Kakva budalaština! Strahovi su ono što nas limitira, ono što nam ne dopušta da postanemo mirni sami sa sobom. Riječima Paola Magellija: 'Strahovi nas tjeraju da se bavimo ovim poslom'. Bez straha možda jednostavno ne bismo imali potrebu da nas se razumije, shvati – možda bismo bili sretni i ispunjeni i bez toga.

Upravo snimate i drugi kratki film, 'Janje', za koji ste također napisali scenarij i režirate ga. Zašto ste se odlučili stati iza kamere? Je li gluma za vas izgubila izazovnost, smatrate li da ste tu ostvarili neki svoj maksimum, krećete li novim putem?

Nastavak na sljedećoj stranici...