Godina je 1962., a u Vitićevu "šarenu" zgradu u Laginjinoj ulici, tada jednu od najviših u Zagrebu, useljavaju se prvi stanari. Svi su zaposlenici Narodne banke FNRJ, ispostave za Hrvatsku (danas Narodne banke Hrvatske), koja je i financirala gradnju stambenog kompleksa. Od direktora do čistačice, svi su, osobito u prepoznatljivoj deseterokatnici, živjeli u stanovima od 70-ak četvornih metara, što se smatralo optimalnom kvadraturom za tipičnu obitelj. I svi su se, s obzirom na zajednički ritam života, redovito okupljali na zajedničkoj terasi, sunčajući se i plešući.

Lebdeće kuće Hrvatski Corbusier iz Čilea - Smiljan Radić omiljeni je arhitekt svijeta

Vremenom, nove su društvene, ekonomske i političke okolnosti učinile svoje, donoseći nove oblike socijalnih odnosa, pa se Vitićev neboder, koji stručna literatura često uspoređuje s Le Corbusierovom zgradom Unité d’Habitation u Marseilleu kao vrhuncem ideje kolektivnog stanovanja, i sam počeo raspadati. Najviše se to, dakako, odrazilo na onom najpoznatijem, na njegovu mondrianski obojenom pročelju od žutih, plavih, zelenih i crvenih ploha te drvenih grilja koje su izblijedile, zaglavile, a povremeno i padale ugrožavajući živote prolaznika.

Voditelj umjetničkog kolektiva Bacači sjenki Boris Bakal i u takvu se dotrajalu zgradu svejedno zaljubio te 2004. godine pokrenuo projekt "Vitić pleše". Danas se ta inicijativa smatra najzaslužnijom za to što se kompleks u Laginjinoj, nakon mnogih obećanja, počeo obnavljati u veljači prošle godine. Kad su se tek upustili u ovu odiseju, Bakal i njegovo društvo prvo su, kako objašnjava, morali aktivirati one najvažnije - stanare nebodera.

Struktura im se, u međuvremenu, dakako, bitno promijenila u ljude raznih profila, zanimanja i usmjerenja, koji su privatizacijom i otkupima postali i suvlasnici cjelokupne nekretnine te koji se, kako to takvim spletovima obično biva, međusobno nisu poznavali. Trebalo im svima najprije objasniti da ne žive u običnoj betonskoj deseterokatnici, nego u "kući" koju prilikom posjeta Zagrebu obilazi i Norman Foster, slavni britanski arhitekt, autor Milenijskog mosta i stadiona Wembley u Londonu te ih, ono najvažnije, uvjeriti (educirati) da ga jedino zajednički mogu obnoviti.

"Stanje zajedničkih prostora u zgradi odražava ne samo kulturni standard stanara, nego vrlo često i stanje te dinamiku njihovih ljudskih i suvlasničkih odnosa. Frapantno stanje stubišta, lifta, podruma i ulaza u zgradu, koji su nas dočekali, u potpunosti su odražavali sukobe, nerazumijevanje i nesporazume koji su se godinama taložili u stambenom međuprostoru", objasnio je Bakal 2007. u radu kojim je predstavljao projekt obnove.

Tijekom devedesetih je, kako je dodao, "manja skupina stanara, koja je naslijedila upravljanje zgradom iz vremena socijalizma, manipulirala ostalima i držala ih u strahu svojim djelovanjem, koje je djelomično ili u potpunosti bili kriminalno i usmjereno stjecanju manje ili veće osobne koristi". "To stanje ustrašenosti dovelo je do izoliranja stanara u njihove domove-kaveze-špilje te do poduzimanja radikalnih sigurnosnih mjera, npr. ugradnje sigurnosnih vrata na ulazu u svaki pojedini kat", primijetio je Bakal, kojemu je, nakon što je nove stanare ujedinio oko zajedničkog cilja obnove, slijedilo ono još teže - pripremiti društvenu situaciju.

Široj je javnosti trebalo pojasniti kontekst nebodera, problematičan sam po sebi, jer je Vitićev kompleks dio domaće i svjetske arhitektonske baštine moderne, čiji su kulturni i turistički potencijali u Hrvatskoj nadohvat ruke, a užasno zanemareni. To što je prošle godine dokumentarni serijal "Betonski spavači" arhitekta Maroja Mrduljaša i redatelja Saše Bana, o zapuštenim modernističkim zdanjima diljem zemlje, izazvao veliko oduševljenje, tugu i općenito - interes - svakako sugerira da su Bakal i drugi slični mu entuzijasti uspjeli osvijestiti ljude o značaju ove vrste arhitekture.

Zaha Hadid Arhitektonska nobelovka čiju ideju za Pleso Zagreb nije htio

Vitić u Laginjinoj se, na kraju krajeva, počeo micati s mrtve točke. Stanari/suvlasnici i Bacači sjenki kroz 2015. su obaviješteni da će se kompleks, neboder i dvije niže katnice, trokatnica i četverokatnica, početi obnavljati u 2016., da će postupak trajati gotovo dvije godine i da će stajati oko 10,5 milijuna kuna, od čega će dio platiti sami, a većinu Grad Zagreb, kroz spomeničku rentu. Rezultat bi, kako je nedavno najavila zamjenica pročelnika Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode te voditeljica projekta obnove Zrinka Paladino, trebao biti prava "živa slika" u prostoru.

Takvo nešto izvorno je zamislio i sam Vitić, koji je htio da se svakog jutra, kako stanari pomiču svoje grilje, na pročelju otvaraju nove kombinacije boja, da fasada zgrade stvarno pokazuje život onih koji u njoj žive. Da bi se ideja postigla, predlagao je lagane aluminijske brisoleje, tada novu atrakciju, koji se mogu pomicati jednim prstom. Investitor je, međutim, htio drvo, a prve brisoleje izrađene od njega i teško po sto kilograma počele su padati još sedamdesetih. Vremenom su se mnoge zaglavile, ostavljajući stanove u mraku, što je Vitić sve predvidio.

Zato je, kad je vidio kako mu se tehnički prenapredan projekt mijenja, odustao od toga da si na vrhu nebodera otvori ured. Bojao se, kako je rekao Bakal, da će ga vlasnici, kad počnu problemi, baciti s krova. Upravo zbog tih famoznih drvenih grilja njegove zgrade zapravo nikad i nisu dobile uporabnu dozvolu. "Drveni su brisoleji bili preteški, nefunkcionalni i loše osigurani od otpadanja. Sad čitav prozorski modul mijenjamo aluminijem, i brisolej i prozor s trostrukim izo ostakljenjem.

Na pročeljima su 72 velika prozorska modula, od po 12 segmenata", objašnjava Paladino dodajući kao jedan od velikih problema na obnovi i to što kućni brojevi 9 i 7 u Laginjinoj ulici nemaju istog izvođača. "Uslijed nužnosti poštovanja pravne procedure u postupku javne nabave, tijekom koje se kroz natječaj odabiru izvođači, ispalo je nemoguće da dvije adrese dobiju istog izvođača. Iznimno je važno da je pri izvođenju radova, po pitanju materijala i izvedbe, pristup u cijelosti ujednačen jer bi status spomenika kulture trebao biti prioritet", ističe Paladino.

Stanari broja 7 već su se žalili da im tvrtka zadužena za njih, Alte gradnja, svojim radovima "ugrožava živote, zdravlje i imovinu, dok gradilište predstavlja najveće ruglo u Zagrebu". "Zgradu u Laginjinoj 9, neboder i četverokatnicu, obnavlja kvalitetan izvođač i stvari teku u redu, a na Laginjinoj 7, na trokatnici, imamo izvođača s upitnim garancijama i licencama, kojima je trebao udovoljiti da bi dobio posao, koji je potkapacitiran i osposobljenošću i radnicima. Nebrojeno je mailova otišlo na adresu pročelnika Ureda za prostorno uređenje i graditeljstvo, nažalost, bez rezultata", kaže Paladino.

Javili su se, osim toga, i drugi zastoji. "Na desetom katu nebodera je stanar koji se sa stanom od dvadesetak kvadrata proširio i na dio zajedničkih prostora i terase, što je sveukupno šezdesetak kvadrata. Dio je pritom natkrio kosim krovom prema zapadnom pročelju, zbog čega se neće moći objesiti skela, kako bi se to riješilo poput istočnog. U pitanju je nelegalna nadogradnja koja se ne vidi s ulice, a za nju je izdan i inspekcijski nalog za rušenje.

866 milijuna eura Najružnija zgrada Hamburga je "gospodarski krimić"

Kako se radi o bolesnom stanaru, ranjavanom branitelju iz Domovinskog rata, koji se nema gdje iseliti, o svemu sam još u rujnu mailom obavijestila gradonačelnika Milana Bandića i zamolila da sazove sastanak s Uredima za socijalu i branitelje kako bi se čovjeku našlo zamjensko stambeno rješenje. Molba je, međutim, samo primljena na znanje i prepuštena je postupanju nadležnih inspekcija, što znači skoro rušenje", kaže Paladino ističući kako se nekad nevolje mogu ublažiti ljudskim pristupom i razumijevanjem, što je ovdje izostalo.

Sporan je i jedini prizemni prozor probijen bočno na zgradi u Vojnovićevoj ulici koji je, nažalost, krajem 1990-ih godina izveden s izdanom dozvolom. Pred njim će se vjerojatno postaviti tabla s oznakama o spomeničkoj važnosti zgrade za koju je Bakal davno ustvrdio kako je "dinamikom svojih nacionalnih, klasnih, političkih i osobnih sukoba odražavala stanje u Hrvatskoj, gdje je političko djelovanje tijekom rata i odmah nakon njega dovelo do potpune devalvacije/devastacije ideje zajedništva, mogućeg zajedničkog cilja te time i djelovanja za boljitak ili poboljšanje stanja stvari". Gledajući dalje obnovu Vitića, prema tome, gledat ćemo stvarno onu "živu sliku u prostoru", svjedoka hrvatskog života općenito, ne samo u Laginjinoj.