Kako izgleda dom za divove, i to one sebične, od 17. listopada može se vidjeti u Oris Kući arhitekture na izložbi ilustracija opusa Smiljana Radića, omiljenog arhitekta Latinske Amerike, a sve više i cijelog svijeta.
Čileanac Radić je, nimalo nevažno, kako ime sugerira, naše gore list i gost je - ponovno, nakon 2009. - ovogodišnjeg najprestižnijeg domaćeg i regionalnog arhitektonskog simpozija Dani Orisa, 17. i 18. listopada, a održavaju se tradicionalno u Lisinskom.
"Moj se djed 1919. godine s Brača otisnuo u Čile i te sam imigrantske korijene osvijestio u svojem radu koji je upravo zato tako raznolik, ne pripada jasno nijednom smjeru i stilu", objašnjava višestruko nagrađivani Radić, koji je svojedobno i proputovao rodni kraj (i oduševio se) te koji se u arhitektonskim krugovima uvijek osjećao pomalo kao autsajder.
To je, međutim, zadivljujuće produktivno usmjerio u neobične građevine koje plijene inovativnošću i vidljivim spojem raznorodnih utjecaja koje duguje i druženju, prije svega, s likovnim umjetnicima, među ostalim i supruzi, kiparici Marceli Correi.
Veseli ga stoga kad mu kažu da mu građevine, kad ih se postavi jedne pored drugih, recimo u katalog, nimalo ne nalikuju jedna drugoj, da, štoviše, izgledaju kao da su djela sasvim različitih autora.
"Svaki moj projekt je odgovor na mogućnosti koje su uvijek drukčije", objašnjava Radić koji je prepoznatljiv po eksperimentiranju s kojekakvim materijalima i oblicima koji ne nalikuju na dosad viđenu arhitekturu.
Njegov ekscentrični i eklektični autorski miks domaća je arhitektica Vera Grimmer opisala kao oscilaciju između suprotnosti - trajnosti i prolaznosti, čvrstine i krhkosti, apstraktnog i konkretnog, nastanjivog i nenastanjivog...
Primjer toga svakako je prošlogodišnja izrada paviljona Serpentine, koji ljeti stoji u londonskom Hyde parku, uz istoimenu galeriju.
Čuveni je to i veliki projekt koji je krenuo na inicijativu jednog od najpoznatijih kustosa u svijetu, Hansa Ulricha Obrista, kojim se već godinama vodećim svjetskim arhitektima osigurava da prvi put grade u Engleskoj.
Radić je za tu prigodu i na 350 četvornih metara prostora osmislio poluprozirnu konstrukciju cilindričnog, naizgled krhkog oblika, nalik školjki položenoj na tvrdo kamenje.
Pogotovo navečer, uz odgovarajuću rasvjetu, izgleda kao da lebdi, a to je jedan od brojnih razloga zašto je ocijenjena “jednom od najneobičnijih struktura koje je Kensington Gardens do tada vidio”.
Osim zvjezdanog Radića, međutim, ovogodišnji Dani Orisa priredili su još poslastica. U Zagreb su tako doveli i japanskog majstora čudesnih konstrukcija Terunobua Fujimorija, koji dijeli sličnu filozofiju s Radićem.
"Kad (g)radim, onda (g)radim nešto neviđeno", rekao je taj kreativac koji se u 44. ‘preobratio’ u arhitekta. Dotad je za projektiranje bio zainteresiran samo akademski, kao arhitektonski povjesničar, a onda je dobio prvu narudžbu; da osmisli jedan manji muzej. Bio je zabrinut.
"Mislio sam si da je najbolje da radim nešto potpuno jedinstveno, što ne nalikuje dotad viđenoj arhitekturi. Da sam se okrenuo tradicionalnoj gradnji, komentirali bi da je to zato jer sam poznati povjesničar. Da sam se okrenuo modernoj, moji bi mi se prijatelji, odlični arhitekti poput Tadaa Anda i Toya Ita, smijali i rekli da ih kopiram", objašnjava Fujimori konflikt koji ga je potaknuo da razvije vlastiti arhitektonski stil.
A on je kao neka vrsta svemirske bajke, dijelom u prošlosti, tradiciji, legendama, a dijelom u budućnosti, u onome o čemu se tek usuđujemo maštati.
Unatoč, međutim, toj začudnoj kvaliteti njegova djela, Fujimorijeva zdanja redovito stvaraju zaštitničko i toplo ozračje.
U tom su smislu najzanimljivije njegove kuće za čaj, koje su ovom predstavniku Japana na Venecijanskom bijenalu 2006., postale zaštitni znak. Kroz povijest, one su imale dvije glavne namjene.
S jedne su strane pružale utočište, mjesto na koje se čovjek može povući i odmoriti, razbistriti um i zbilja se u miru popričati - sam sa sobom, s bliskim prijateljima i obitelji.
S druge su strane bile saloni s gejšama kao animir-damama. Zaključivši da je čovjeku, pored već dostupnih brojnih suvremenih zabavišta, veća potreba imati mjesto za mir, Fujimori je iz tradicije “posudio” kućice za čaj s onom njihovom prvom namjenom, ali ih je doslovno podignuo na višu razinu.
Građom su jednostavne, od prirodnih materijala i manjih dimenzija, ali su ili postavljene na visokim stupovima i deblima ili razapete na žicama ili mobilne, na kotačiće. Posljednje dizajner naziva “hodajućim caffeom”, dok onim žičanim tepa da su “lebdeće”.
Najljepše su ipak čajne kućice na deblima, koje zove “previsokim” i koje su katkad i šest metara iznad zemlje. Osim što mu omogućuju uživanje u pogledu, Fujimori u jednoj takvoj održava i sastanke s potencijalnim suradnicima, najčešće studentima.
"Ako im se moji nacrti ne svide, onda tresem kuću", šali se Fujimori čije konstrukcije, mada djeluju krhko, mogu preživjeti i olujno nevrijeme i potres.
Ta je izdržljivost, pogotovo u (post)recesijskoj arhitekturi itekako poželjna, a pružaju je arhitekti koji također dolaze na Dane Orisa, a koji su ove godine osvojili nagradu za koju je u njihovu fahu dovoljno biti nominiran.
Riječ je, naravno, o Mies van der Roheu, kojeg bijenalno dodjeljuju Europska unija i Zaklada Miesa van der Rohea iz Barcelone, arhitektonskog barda. Fabrizio Barozzi i Alberto Veiga, tandem koji se potpisuje kao Barozzi/Veiga.
Rohea su odnijeli na natječaju natječaju za gradnju novoga kompleksa na lokaciji staroga.
U poljskom gradu Szczecinu, na poziciji zdanja uništenog u Drugom svjetskom ratu, osmislili su tako novu sjajnu Filharmoniju. Pravokutnog oblika, zgradu krasi špicasti, cik-cak krov, koji joj daje odvažni pečat.
Nemoguće je da promatrača ne podsjeti na krunu, a dojam se pojačava pogotovo noću kad se kroz prozirno staklo probija svjetlo, pa Filharmonija izleda kao da je ispala iz začaranog carstva ledene kraljice.
Po danu je pak kao optička iluzija, zbog niza jednostrešnih krovova, čini se kao da se umnogostručuje.
"U arhitekturi nam je jednako važno uhvatiti i ono nešto što bismo mogli nazvati atmosferom, duhom, raspoloženjem... Drugim riječima, ako je arhitektura jezik, nas zanima kako on zvuči", objasnili su nagrađeni arhitekti.
