Razlozi zbog kojih se neka knjiga uhvati u općoj svijesti i percepciji, a neka druga joj isklizne poput svježeg cipla u rukama dječarca koji je prvi put stao na rub rive sa svojom jeftinom dječjom udicom, nisu samo brojni, nego su lako moguće i bezbrojni. Niz je tu faktora na koje autor, nakladnik, knjižari i svi drugi dionici u životu knjige mogu utjecati, ali je isto tako more onih koji su izvan ičije moći i dosega te se mogu pripisati čistoj sreći ili, hajde, spletu okolnosti.

U slučaju da su autor, nakladnik i knjižari svoj dio posla (dakle onaj na koji se može utjecati) odradili kako treba, podrazumijeva se da je šansa da će i sreća knjizi biti naklonjenija, pa će ona imati veću vjerojatnost da je čitatelji primijete i upamte, ali se isto tako podrazumijeva da ta veća šansa nije apsolutno nikakva garancija ni za što. Kako bi čitava stvar bila još zamršenija i manje predvidiva, čak ni ono što bi se moglo smatrati nultom točkom, a to je, dakako, književna kvaliteta, vrijednost nekog djela, nije nikakav jamac sretnog i bogatog života knjige. Drugim riječima i krajnje pojednostavljeno: imate odličnu knjigu za koju je napravljena solidna promidžba, knjigu koja je dobila jako dobre kritike, i to u čitanim, mainstream novinama, a opet za knjigu zna malo tko izvan najužeg kruga profesionalnih čitatelja.

To se, primjerice, dogodilo s izvrsnom zbirkom priča mladog Igora Ivka (r. 1986.) "Nepovredivo mjesto", koju je Disput objavio u svibnju prošle godine. Razgovarao sam s mnogim ljudima, akterima domaće književne scene, kao i s onima koji je blisko prate, što profesionalno, što hobistički, i najčešće sam na spomen Ivkova imena dobio samo poslovično podizanje obrva koje prati izgovoreni ili neizgovoreni upitnik, a puku anegdotalnost mog primjera prati i sasvim lako provjerljivi podatak koji je potvrđuje. Naime, o tome koliko neka knjiga jest ili nije zaživjela, osim podataka o njezinoj prodaji (koje, naravno, nemam, ali teško da je riječ o spektakularnim brojevima), govori i njezina popularnost u knjižnicama. "Nepovredivo mjesto" možete naći u stvarno mnogo domaćih knjižnica, knjiga se može posuditi u svim regijama i županijama, ali interes za nju je tužno malen. Dakle, nije zaživjela.

Poprilična je to šteta jer je riječ o izvrsnoj zbirci priča i jednom od najboljih prvijenaca u hrvatskoj književnosti u posljednjem desetljeću.

Zbirka je podijeljena u četiri dijela, čak bi se moglo reći i ciklusa. Svaki od njih ima svoj uži tematski okvir, a ono što im je svima zajedničko je, najgrublje rečeno, sukob pojedinca i (suvremenog) društva. S tim da je pojedinac, jasna stvar, najčešće ili gotovo isključivo pasivan, izmučen, melankoličan, bez nade, a upravo u to stanje ga je doveo svijet u kojem živi i s kojim se pokušava sukobiti, ako već ne aktivno, onda makar tako da upire prstom u sve ono što u njemu ne valja, barem tako da osvještava besmislenost. Iako je početnik, to se u Ivkovu pisanju ne osjeti. On je gotov pisac rafiniranoga glasa, autor silno posvećen formi, promišljen stilist koji riječi mudro dozira i koristi kao strelice koje će odapeti u čitateljevo srce ili mozak, već o tome kakva je prilika. I kod njega, za razliku od ove moje prethodne rečenice, nema patetike ni melodrame, osjećaji su natiskani ispod titrave površine - u tkivu priče nikad ne znate kad će i hoće li uopće izroniti, a kad se to dogodi, uvijek se dogodi jednom sjajno pogođenom rečenicom, onako kako to već rade najbolji pisci.

Unutar ovog široko postavljenog tematskog okvira Ivko ima i uže preokupacije pa u "Nepovredivom mjestu" možete čitati priče o (uglavnom lošim ili promašenim) ljubavnim vezama, odnosu s roditeljima i nošenju s bolesti i smrti roditelja, odlasku na rad u inozemstvo, u Njemačku ili Irsku... Ivkovi protagonisti u svim su ovim situacijama slični: ljudi koje su okolnosti dovele do one točke u životu kad se u njima ili oko njih nešto slama, napukli pojedinci u okrutnom svijetu koji ne mari za individualne jade, kao da individualni jadi i sitna, mala veselja nisu jedino što uopće postoji. Tematski to, dakako, nije ništa novo, ali Ivko je u svojim gotovo egzistencijalističkim pričama zadivljujuće suveren i nimalo pretenciozan. Pametno strukturira svoje priče, s nekoliko preciznih (i katkad nenametljivo poetskih) rečenica je kadar oslikati atmosferu, čitavo vrijeme se vješto poigrava s očekivanjima čitatelja koja će nerijetko iznevjeriti, ali to čini potpuno svjesno i s jasnom autorskom namjerom. Tekst je istančan i pomno osmišljen, premrežen brojnim referencama na književnost i pop kulturu koje ga ne opterećuju, nego ga obogaćuju, a nešto sitne početničke naivnosti može se pronaći tek u prvoj priči "Znoj", koja se, na jednoj razini, može čitati i kao svojevrsni antikapitalistički proglas, bunt protiv svijeta u kojem ne postojiš ako nisi kotačić u proizvodnom lancu.

Teško je među dvadeset priča iz "Nepovredivog mjesta" neke posebno izdvajati, kvalitetom su ujednačene, fino uštimane, a visoka napetost dosljedno treperi kroz čitavu zbirku. Iako bi većina njih mogla sasvim dobro funkcionirati i samostalno, ovdje su i dio cjeline unutar koje svaka ima važnu ulogu.

Vjerujem da za ovu knjigu još nije kasno, iskreno joj želim da zaživi te da pronađe nove i nove čitatelje, a ako ovaj skromni tekst ikome posluži kao nagovor na čitanje - moja misija je ispunjena. To bi bio još jedan dokaz da se nekad ipak isplati boriti protiv spletova okolnosti, ma koliko se borba možda činila uzaludnom.