Neostvareni košarkaš. Domar. Poštar. Noćni čuvar. Agent osiguravajućeg društva. Prodavač ploča. Učitelj na selu. Vuk samotnjak. Voli tripice, dunju i crni humor. Zaljubljen u statičnu i pokretnu ljepotu. Gastarbajter u Ljubljani. Sastojke pomiješati, dodati po žličicu crnog humora, provokativnosti i nekonvencionalnosti te obilnu količinu glazbenog i poetskog talenta.

Kad smjesa odstoji, neće biti teško prepoznati jednog od najznačajnijih slovenskih novovalnih kantautora Zorana Predina, frontmena Lačnog Franza, autora filmske i kazališne glazbe, "Blizanca po horoskopu i Balkanca po duši", pjesnika i "povremenog pisca", ponosnog autora 39 glazbenih albuma, četiri zbirke uglazbljenih tekstova i dviju knjiga kratkih priča.

novi album Lačni Franz nakon dvadeset godina

Nakon zbirke anegdota, dnevnika i putopisa "Druga žena u Haremu" (2012.), na hrvatskome mu upravo izlazi i druga prozna knjiga, "Glavom kroz zid" (2017.), kombinacija autobiografske fakcije i književne fikcije, koju u prijevodu Jagne Pogačnik objavljuje nakladnik Fraktura.

Pisana u alanfordovskoj maniri ozbiljne crne komedije, Predinova je nova zbirka duhovito promišljanje ozbiljnih i složenih tema suvremene stvarnosti upakirana u mješavinu kratkih bilješki, crtica i komentara iz pera nepopravljivog romantika, nostalgičnog pjesnika urbane proze prepune sočnog humora, čija iskričava ironija otkriva tužnu kritiku nefunkcionalnosti sustava.

Nakon što je prošle godine proslavio 60. rođendan, čini se da će ipak ova biti "Predinova godina". Osim nove knjige, koju će promovirati u Zagrebu početkom veljače, u ožujku će velikim nastupom u Koncertnoj dvorani "Vatroslava Lisinskog" obilježiti 40 godina glazbene karijere. Sasvim dovoljno razloga za razgovor s čovjekom koji i dalje tvrdi kako za njega - najbolje tek dolazi.

Kao što je kod vas uobičajeno, vaša nova knjiga 'Glavom kroz zid' ispod anegdotalne ocakline i autobiografsko-fikcijske kreme u podlozi ima priličan udjel kritičnosti prema suvremenim društvima, uz popriličnu dozu snažne autoironije koja otkriva čovjeka koji sve vidi i sve mu je jasno, i koji želi da se to zna, ali koji je - iako je to što vidi i zna često za društvo poražavajuće - kao pojedinac zadovoljan i ispunjen. Jesam li u pravu?

Samo do neke mjere. Kao pojedinac sam zadovoljan stanjem svojih unutrašnjih organa i ispunjen neispunjenim izazovima koje jednostavno moram ostvariti. Imao sam sreću biti mlad u drugoj polovini sedamdesetih i u osamdesetima. Te su mi godine izgradile karakter i pogled na svijet te me realizirale u osobu koja traži izazove i originalnost izraza. Pomirisao sam hipi pokret, oslobodio se predrasuda punkom i kroz novi val počeo ispunjavati vlastite želje. Sve skupa me izgradilo u osobu u konstantnom konfliktu sa sadašnjošću. Sadašnjošću koja se jednim licem vraća u nacionalizme 19. stoljeća, a drugim, istodobno, u internetski način konzumacije duhovnih dobara.

U jednoj od priča na početku iščitavam tezu o Sloveniji kao maloj zemlji, biseru kojemu prijeti propast, od čega bi je eventualno mogla spasiti strana sila iz svemira, ili ni ona, jer bi je Slovenci prognali kao neželjenog izbjeglicu. Ipak, Slovenija je po mnogim mjerilima uspješno društvo, usporedivo s najbogatijim zemljama Zapada. Niste li ipak previše kritični prema svojoj zemlji?

Kritičan sam jer je volim. No kroz vaše pitanje vidim da je nekadašnji imidž Dežele na sunčanoj strani Alpa još jak i prisutan. Ljut sam jer se moj Praslovan već dvaput obistinio. Ponovno smo upropastili sve što nas je krasilo. Ostao je samo imidž i optimizam srodnih duša, koji stoji na postulatima Francuske revolucije i partizanstva bez ideologije. No nije sve tako crno. Još smo aktualni europski prvaci u košarci.

Ne mogu ne primijetiti koliko često u knjizi spominjete načela Francuske revolucije, koja su izdana. Vaša je dijagnoza: bili smo naivni, prožvakala su nas vlastita djeca, vjera u stvarnu samostalnost i u blagoslov demokracije. Otišli smo spavati kao tigrovi, a probudili se kao štakori, kao ništavne izdajice svete domovine. Što je krenulo krivo? Tko nas je začarao? I sami sebi postavljate ista pitanja.

Idealizam osamostaljivanja previdio je dječje bolesti svakog novog poretka. Znači, kao uvijek do sada, pobjednici pišu svoju povijest i pobjednici moraju pobrati zasluge za narod. I sve se u nekim drugim bojama, ispod nekih drugih zastava, ponovilo. No, ovoga puta, umjesto zloupotrijebljene ideje barjak je, skriven ispod maske demokracije, nosio biznis. Pa se onda u ime borbe protiv starog zla krenulo s novim, koji će nas na kraju koštati ekonomske slobode, vlastitog jezika, kulture i identiteta. Multinacionalke vladaju svijetom. Velike sisteme razbijaju na manje, pa ih zavade dok se međusobno sami ne upropaste. Onda ih za male pare daju zaslužnim pojedincima, uzimaju pod svoje. Ništa novo.

Kritični ste prema neoliberalnim vrijednostima današnjice - orgazam osamostaljenja začeo je neočekivano dijete pa je Slovenija umjesto anđela čuvara koji bi je znao voditi opasnim stazama tržišne ekonomije dobila sebičnog i proždrljivog egoista. Dijagnozu precizno postavljate kad kažete da bi 'generacija zlatnih ribica koje prate prst primarnih primitivnih nagona populista, rasista i nacionalista' mogla uskoro početi tjerati sve neistomišljenike da na rukav zakače crvenu zvijezdu. Koliko je situacija doista ozbiljna? Je li moguća još jedna revolucija i je li nam ona uopće potrebna?

Najveći je problem što multinacionalne kompanije svojim utjecajem i kapitalom namjerno uzgajaju potrošače, ljude bez kičme. Polupismene i nepismene. To su birači koji vjeruju marketingu. Oni u našim zemljama postaju većina. Osjetljivi su na populizam i nacionalizam, u kojima prepoznaju rješenje svojih egzistencijalnih problema. Demokracija je vlast većine. Kako dalje?

U jednoj od svojih priča osvrćete se na površnost mladih generacija opterećenih statusnim simbolima, stasalih na žutom tisku i reality showovima. Humanost i solidarnost postali su pojmovi bez sadržaja, a klasična literatura ne znači više nikome ništa. Nešto slično pisao je i Ciceron o mladima svojega doba, u 1. stoljeću prije Krista. Današnja mladež sasvim sigurno ima drugačije poglede na svijet, ali nisu li oduvijek stari kritizirali mlade? Možda mlade generacije imaju vrijednosti koje starije generacije ne prepoznaju?

Istina je da se i na taj način povijest ponavlja te se iskreno nadam da postoje vrijednosti koje ne prepoznajem. Ne želim biti i mislim da ipak nisam stari prdonja koji jauče kako ništa nije kao što je bilo dok sam bio mlad. Baš obrnuto. Dvije trećine današnje mladeži je po radoznalosti i životnoj energiji starije od mene. Mladost je ipak stanje duha, a ne boja kose. Moderna su vremena klasične gerontološke razlike ozbiljno promijenila. Današnja mladež je zbog objektivnog nedostatka kvalitetne budućnosti u vrlo nezavidnom položaju. Žao mi je što neće imati vlastite osamdesete. Zarobljeni su u odrastanje bez mladosti.

Sebe nazivate sućutnim pjesnikom, vukom samotnjakom koji u tako maloj šumi kao što je Slovenija može lako crknuti od gladi. No društveni život premrežen je raznim interesima i često su potrebni kompromisi kako bi se preživjelo u zajednici. Jeste li se vi ikad 'prodali' u ime kompromisa?

Ne. Nisam se prodao, ali sam radio kompromise. Uvijek, kad bi životna situacija ugrozila moju obitelj. Tad sam nemilosrdno pragmatičan. To mogu najbolje opisati činjenicom da sam ateist. Ali ipak, za svaki slučaj, ponekad i agnostik. U slučaju da mi se razbole djeca i najbliži ili kad avion uhvati turbulencija, bez problema se obratim višoj sili za pomoć. Plašim se ljudi koji se ne mijenjaju. Ja promijenim mišljenje ako mi se dokaže da nisam u pravu. Stare istine u ime ideologije ili ekonomskog interesa mogu s nevjerojatnom lakoćom promijeniti predznak. Sjetite se kako se špinat poslije Černobila pokazao vrlo štetnim povrćem. Popaj je postao tragični luzer na smetlištu povijesti.

Nastavak na sljedećoj stranici...

U vašim je tekstovima prisutna sentimentalna nota prema prošlosti. Starije generacije diljem bivšeg jugoslavenskog prostora više su ili manje nostalgične prema životu prije raspada zajedničke države - u nekim zemljama, poput Makedonije ili BiH, ta je nostalgija izraženija, u nekima poput Slovenije ili Hrvatske manje. Je li riječ o tipičnoj nostalgiji prema mladosti ili ti osjećaju imaju uporište u realnosti? Jeste li vi imalo 'jugonostalgični'?

Ne. Poštujem pravo svakog naroda na vlastitu državu. Samo mi je strahovito žao što se zemlja raspala na najgori mogući način. Osim trule partije i pomahnitale JNA, imala je i dobrih stvari. Sindikalni odmor na moru. Posao i stan. Žao mi je da moji unuci neće imati mogućnost biti nekoliko godina neodgovorno mladi, pauzirati na faksu i putovati svijetom. A što se tiče košarke, glazbe i gastronomije, tu sam glavom i bradom nostalgičan. Ima puno pozitivnog Balkana u meni.

Današnje postmodernističko doba obilježeno je fragmentacijom društva i općim osjećajem cinizma prema društvenim vrijednostima koje su nekad bile neupitne. Čini se da je sve teže pronaći ideale za koje se treba boriti i heroje koje treba slijediti. Je li zaista tako? Koji su današnji ideali i koji su današnji heroji koje bi mladi Zoran Predin slijedio?

Mladost bez idealizma je bacanje života u smeće. Nekad je mladost imala rock glazbu punu kritičnih poruka koje su uspjele problematizirati konflikte društva i promijeniti svijet nabolje. Danas to pokušava internet sa svojim portalima i blogovima. Assange je Johnny Rotten sadašnjice, a WikiLeaks medijski punk koji se bori protiv svjetskog kapitala, koji ima previše para pa kupuje sve što se još može kupiti. Javno školstvo i zdravstvo na primjer. Moj uzor i kolega Boris Bele iz Buldožera u svojoj novoj pjesmi pjeva: 'Ja imam sve, al' hoću još!' To bi mogla biti himna globalnih korporacija. Danas se divim velikim 'malim' herojstvima. Recimo onom Zadraninu koji je popravio grafit sa slovom Lj.

Kao čovjek naklonjen suptilnoj erotici, slovensku seksualnost proglašavate provincijskom, na pragu budućnosti koju vidite kao eru primitivizma, indolentnosti i neukusa. Banalizacija sadržaja posljedica je opće dostupnosti, što je pak povezano sa sve većim društvenim slobodama i tehnološkim mogućnostima. U Europi je upravo u tijeku rasprava koja kani uvesti red u korištenje sadržaja na digitalnim medijima - kako vi, kao autor kreativnog materijala, ali i kao krajnji korisnik, doživljavate tzv. 'porez na linkove'?

Iluzorno je očekivati da će internet ostati besplatan. Predviđam da će za deset godina, kad nas totalno navuku na upotrebu pametnih telefona, poćeti naplačivati bazičnu upotrebu interneta. Porez na linkove je tek početak bezuvjetne naplate interneta. Kao autor i vlasnik vlastitih autorskih prava, jedino se pitam na kakav će me način novi poredak zarobiti. U ime prividne piratske slobode korisnika ili 'demokratskim' dekretom EU. Debelo će nam naplatiti sve na što smo se danas navikli, zapravo navukli.

Krajem prošlog stoljeća izrugivali ste se okoštalim kanonima i dogmama kasnoga socijalizma, a danas su vam na tapeti 'brđanske' obiteljske vrijednosti suvremenog slovenskog društva kojemu zamjerate korištenje ksenofobije i rasizma kao instrumenata za društvenu diskreditaciju sa sveprisutnom dnevnopolitičkom pozadinom. Rasizam se uvijek poziva na navodna povijesna iskustva. Kad govorimo o povijesnom sjećanju, jesu li naša društva u tom kontekstu napravila korak unazad?

Nažalost, jesu. Trendu fabriciranja vlastite povijesti za nacionalističke potrebe novih režima ide na ruku poplava lažnih vijesti i anonimnih internetskih komentara s kojima se, kroz neprekidno objavljivanje vlastitih istina, one pretvaraju u 'objektivne' činjenice našeg vremena. Mladi ljudi nisu zaslužili da ih trujemo novim istinama o našoj prošlosti. Neka žive u svojem svijetu, a ne u našem.

Vaš je život premrežen susretima sa svjetski poznatim ljudima. U jednoj od priča u knjizi opisujete i anegdotu s princem Karađorđevićem u Beogradu. Tko je na vas ostavio najsnažniji dojam?

Ha, vjerojatno susret s genijalnim američkim kantautorom Randyem Newmanom i trenerom San Antonio Spursa Greggom Popovichem. Od ljudi na razini svjetske kvalitete mogu se pohvaliti da se družim i radim s pijanistom Matijom Dedićem te gypsy swing gitaristom Damirom Kukuruzovićem.

'Glavom kroz zid' je vaše drugo prozno djelo. Koga imate na umu dok radite na svojim pričama? Tko su vam književni uzori?

Iz vlastitih anegdota sve više bježim u fikciju. Tamo još nema nadzornih kamera. Osim mojih stranih literarnih božanstava, Dostojevskog, Marqueza, Pamuka, Vonneguta, Millera, Austera, Franzena, čitam i domaće, Jančara, Kovačiča, Selimovića, Jergovića, Dežulovića, Tomića...

Vaša zbirka namjerno u središte ne stavlja Predinovu glazbu, nego Predina - glazbenika, muškarca, supruga, oca, prijatelja, čovjeka današnjice s određenim povijesnim iskustvom koje ga je formiralo i još usmjerava njegov životni put. Posljednjih godina ponovno nastupate s oživljenim Lačnim Franzom. Iz sadašnje pozicije, je li to bila dobra odluka?

To je bila klasična akcija 'Glavom kroz zid'. Kad sam ostvario većinu svojih želja i oprobao se u raznim žanrovima, u etnu, u gypsy swingu, u šansoni i pomirisao jazz, shvatio sam da sam u autorskom smislu u žanrovima uhvaćen u stilska i sadržajna pravila. Najveću, potpunu autorsku slobodu sebi sam stvorio jedino kao autor u brandu i bandu Lačni Franz. Tu mogu slobodno raditi sve što mi pada na pamet. I pošto od stare ekipe nitko nije ostao u glazbi, našao sam četvoricu mladih genijalaca koji su se pokazali izvanrednim glazbenicima i srodnim dušama. Skupio sam hrabrost i probudio usnulog princa novog vala te s mladom ekipom skočio natrag u centar pažnje. To se pokazalo dobrom odlukom. Snimili smo novi električni album 'Svako dobro' i prvi akustični album 'Akustična pusa', a sad pripremamo još jedan neočekivan projekt, koji će nedvojbeno izazvati polemiku starih, pa čak i najnovijih fanova. Jedva čekam.

Ne možemo ne spomenuti veliki koncert kojim ćete uskoro u Zagrebu obilježiti 40 godina glazbenog djelovanja. Najavljen je presjek karijere u novim aranžmanima, uz zanimljivu pratnju i neka iznenađenja. Što nas čeka 7. ožujka u Lisinskom?

Vrlo sam pažljivo odabrao svoje pjesme i neke pjesme autora koje volim pjevati za vrhunski koncertni program u kojemu će biti šansone - uz Matiju Dedića i vokalni trio Globoke grlice, gypsy swinga - uz Damira Kukuruzovića i njegov Django Group, te indie akustičnog rocka Lačnog Franza - uz iznenađenje iz osamdesetih, Anju Rupel u pjesmama legendarnog Videosexa.

Jeste li još - 'što stariji, to luđi'?

Radim na tome.