Legenda kaže da je Staljin Titu slao atentatore i nakon što je propao i 22. pokušaj, da mu je Tito poslao otprilike ovakvu poruku: "Prestani mi slati ubojice. Ako me ne poslušaš, ja ću poslati jednog u Moskvu i neće mi trebati drugi". Navodno ga je Staljin tad pustio na miru. Epilog raskola između Tita i Staljina 1948. na život u Jugoslaviji odrazio se na mnoštvo načina – od okretanja prema SAD-u i "Trumanovih jaja", preko Golog otoka, do pojave filmova sa Zapada u Jugoslaviji – a među prvima odrazio se na arhitekturu...

"Pojavila se arhitektura koja je, od nebodera u svjetskim trendovima do brutalističkih 'društvenih kondenzatora', bila ispoljenje radikalnog pluralizma, hibridnosti i idealizma jugoslavenske države", tim riječima opisali su organizatori u Musem of modern art (MoMA) u New Yorku svoju izložbu "Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji od 1948. do 1980.".

Više od 400 nacrta, maketa, filmova i fotografija MoMA će izložiti od 15. srpnja do 13. siječnja 2019. kako bi "proučio izvanredno djelo koje je privuklo međunarodno zanimanje tijekom 45 godina te države". Izložbu vode kustosi Martino Stierli, glavni čovjek za arhitekturu i dizajn u MoMA-i, beogradski arhitekt Vladimir Kulić, koji danas predaje u Los Angelesu.

Uz njih treći tekst kataloga izložbe napisao je Maroje Mrduljaš. Tog hrvatskog stručnjaka za arhitekturu za priču o izložbi uhvatili smo u ne baš najsretnijem trenutku, dok je ležao u hotelu u Zenici napola skršen od nekakvog gripoidnog virusa. Ipak je bio krajnje susretljiv i objasnio nam je o čemu je riječ. On je, naime, s Vladimirom Kulićem od 2009. do 2012. vodio istraživački projekt, potom i izložbu, pa i publikaciju "Nedovršene modernizacije". Okupili su desetke arhitekata, objavili su i knjigu "Modernism in between".

Autorsko remek-djelo Vitić će opet 'plesati', to je sigurno

"Ta dva projekta su osnova i za izložbu u MoMA-i kao bazična istraživanja, iako je to lokalno prošlo prilično nezamijećeno", kazao nam je Mrduljaš. "Ući u MoMA-u potvrda je relevantnosti arhitekture i urbanizma s ovih prostora, no čini se da uvijek treba doći netko 'izvana' da nam to potvrdi. Izložba će biti vrlo opširna, na prostoru nešto većem od 1000 metara četvornih, otprilike kao prostor za privremene izložbe u MSU. Među ostalima, svjetsku pozornost najviše privlače Edvard Ravnikar iz Slovenije, Vjenceslav Richter iz Hrvatske, Juraj Neidhardt iz BiH te Bogdan Bogdanović iz Srbije", nastavio je Mrduljaš.

MoMA se nije pretjerano potrudio otkriti koja će sve djela biti izložena. Zna se da će tu biti nekoć Ravnikarov Trg revolucije, danas Trg Republike, u Ljubljani, Sava centar u Beogradu Stojana Maksimovića, projekt za Telekomunikacijski centar u Skoplju Janka Konstantinova, projekti za Novi Beograd i Novi Zagreb, spomenik Bitki na Sutjesci Miodraga Živkovića, Kameni cvijet u Jasenovcu Bogdana Bogdanovića...

Posebno će zanimljiva biti politička, povijesna i društvena kontekstualizacija, podaci poput onih da je od uspostavljanja jugoslavenske republike jedna od najvećih inspiracija arhitektima na tim prostorima bio Le Corbusierov koncept "Unite d'Habitation", stambene jedinice, pa je već do kraja 50-ih praktično svaki veći grad imao barem jednu prepoznatljivu Le Corbusierovu strukturu, u čemu su prednjačili Zagreb i Beograd.

Prije nekoliko godina na temu vrlo sličnu ovoj izložbi, magisterij iz arhitekture na Sveučilištu u Washingtonu napisala je Maja Babić. Bila je riječ o "Modernizmu i politici u arhitekturi socijalističke Jugoslavije od 1945. do 1965.", gdje je podsjetila da su se sve redom slavni arhitekti - Jože Plečnik, Drago Ibler, Milan Zloković i braća Kadić, Muhamed i Reuf, između dva svjetska rata obrazovali pod utjecajem europskih novoosnovanih modernističkih krugova.

Nikola Dobrović je na glas "prvog jugoslavenskog arhitekta" došao nakon studija u Pragu i NOB-a, a Juraj Neidhardt neko je vrijeme čak radio u Le Corbusierovu studiju u Parizu. Zapravo je socijalistički modernizam ponikao na temeljima modernizma koji su ovi ljudi prethodno donijeli u Kraljevinu Jugoslaviju. Zagreb, Sarajevo i Beograd postali su mjesta susreta povijesnih stilova i modernističkih interpretacija tradicionalnih elemenata.

A onda je izbio rat, koji je Jugoslaviju ostavio razorenu i s između dva i četiri milijuna beskućnika. Gradnja je bila apsolutni imperativ u cijeloj Europi, samo što je u Jugoslaviji socijalistički realizam, odnosno staljinizam u arhitekturi, postao ideološka obaveza, podsjećala je Maja Babić. Novi Beograd prvotno je zamišljen kao mjesto predstavljanja moći novog sustava, grandiozni grad koji će izniknuti na pustim močvarama kao velebni centar neetničkog novog jugoslavenskog nacionalizma.

Vrhovec 38 Ideju za Blade Runnera posudili su od našeg arhitekta

Idejne nacrte radio je Dobrović, no taj projekt od početka je bio problematičan, arhitekti su bili na sto muka kako kombinirati socijalistički realizam, modernističke ambicije i nacionalnu tradiciju. Tako je pri projektiranju zgrade Centralnoga komiteta u jednom trenutku intervenirao sam Tito, okupivši arhitekte od kojih je "zamolio" da prihvate "vječnu ljepotu klasičnih grčkih stupova".

Nastavak na sljedećoj stranici...

Naravno da nikome nije palo na pamet njegovu ideju ne prihvatiti. S raskolom između Tita i Staljina modernizam je počeo dolaziti na svoje. Dotle da je časopis Arhitektura u jednom broju iz 1951. optužio dio struke za "dezerterstvo prema Zapadu". Stali su se primjenjivati zapadnjački trendovi, vlasti su odustale od ideološke kontrole i već 1958. Richterov jugoslavenski paviljon na EXPO-u u Bruxellesu bio je razvedena kombinacija geometrijskih struktura sa širokim staklenim stijenama, isključivo zamišljen da slavi udobnost života i služi čovjeku umjesto ideologiji.

Jedina važnija zgrada na kraju sagrađena u socrealističkom stilu bila je zgrada sindikata u Beogradu Branka Petričića. Nasuprot tome munjevito se razvijala arhitektura koja je objedinjavala i Istok i Zapad, i modernizam i tradiciju nekoliko naroda, i kapitalizam i socijalizam. Ivan Rupnik, hrvatski stručnjak s Harvarda, kazao nam je da su slovenski i hrvatski arhitekti odavno poznati u svijetu, tako da, što se njih tiče, publici iz struke izložba u MoMA-i, iako egzotična, u tom dijelu neće biti otkriće potpuno nove materije.

"Ali hoće arhitektura Makedonije, skopska arhitektonska scena nakon potresa iz 1963.", istaknuo je. Dvije godine nakon tog potresa UN je raspisalo međunarodni natječaj za projekt obnove razorenoga grada na kojem je pobijedila skupina oko japanskog arhitektonskoga genija Kenza Tangea. Skoplje je time postalo UN-ov ogledni primjer rekonstrukcije nakon katastrofa i zauvijek arhitektonski obilježeno. Mrduljaš je to razdoblje izgradnje Skoplja opisao kao "doba bujanja" toga grada.

"Grade se vrlo zanimljive javne građevine koje su hibrid brutalizma i utjecaja japanskog metabolizma. Tako neobične, sinkretičke situacije teško je naći bilo gdje u svijetu i možda je posebno vrijedna pouka izložbe sposobnost ovdašnjih arhitekata da asimiliraju izvanjske utjecaje i da ih preoblikuju u nešto sasvim svoje i autentično. Uz to, imate arhitekte poput Borisa Magaša i Marka Mušiča, koji su sasvim osebujni, koji do sada nisu dobili dovoljno pažnje, a bit će na izložbi među najviše zastupljenima po broju projekata", kazao nam je Mrduljaš.

Arhitektura Najljepša zgrada u Zagrebu obnavlja se već desetljeće i pol

Otkrio nam je da su organizatori izložbe u MoMA-i bili na mukama čega se odreći i koga izostaviti nego što odabrati.

"Količina kvalitetne produkcije bila je toliko velika da se na kraju na toj izložbi domašaj moderne arhitekture u bivšoj Jugoslaviji čak i više iščitava kroz kvantitet vrlo solidnih projekata koji su promijenili život milijuna građana nego samu izuzetnost pojedinačnih radova. Najkraće rečeno, rijetko koja zemlja je bila toliko arhitektonski moderna kao Jugoslavija nakon 1945.", opisao nam je Mrduljaš ono što je godinama proučavao s Vladimirom Kulićem.

Što se Rupnika tiče, on očekuje da će biti predstavljene zgrade koje su imale skulpturalni, umjetnički duh. "Recimo 'Kockica' u Zagrebu ili industrija, primjerice zgrada 'Rade Končara'. Koliko sam vidio, riječ je o stvarima koje dobro izgledaju čak i bez kontekstualizacije u povijesti ili politici, koji su neobični i zanimljivi", kazao je Rupnik. Neka od takvih mjesta sigurno će biti istaknuti spomenici iz NOB-a.

"Njih se ne smije čitati kao izolirane, egzotične forme, nego treba shvatiti njihovo značenje i poruku. Upravo u njima se, povrh toga, očituje i znatna autonomija arhitekata i umjetnika u svim temama, čak sve do reprezentacije same ideologije. Neki od objekata posvećenih revoluciji i NOB-u zapravo su najbolja arhitektura iz ovih krajeva, primjerice Muzej Revolucije u Sarajevu Borisa Magaša, ili pak ekscentrični projekt Marka Mušiča za Spomen dom u Kolašinu u Crnoj Gori", nastavio je Mrduljaš.

On ipak smatra da su, unatoč medijskoj pažnji u inozemstvu, značajnije od njih one građevine koje svjedoče o brzoj promjeni načina života u zemlji koja se istodobno brzo gradila, brzo industrijalizirala, obrazovala: "Mislim na mnoge domove kulture, radnička i narodna sveučilišta, škole, vrtiće... Na nemonumentalne objekte koji su predstavljali osnovu za emancipaciju građana, mjesta stvaranja novih oblika društvenosti, samoupravnog socijalizma, temeljem koncepata bliskih otvorenom društvu."

Zanimanje za jugoslavensku arhitekturu u SAD-u, inače, ne potječe odnedavno. Kako je Rupnik objasnio za Express u jednom ranijem razgovoru, taj fenomen proučavala je u 50-ima i 60-ima čak i CIA.

"Njih je najviše zanimao SSSR, koji je uspio, ako ne po kvaliteti, onda po broju brzom gradnjom, rješavati stambene probleme koji su u to vrijeme bili problematični u SAD-u. A i bili su ideološki suparnici i kroz taj politički interes, ne samo kulturološki, zanimalo ih je jesu li Sovjeti doista bili u stanju proizvoditi toliku količinu stanova. A kao socijalistička zemlja, CIA-i je bila zanimljiva i Jugoslavija", objasnio je Rupnik.

Mrduljaš je, govoreći o razmjeni znanja između SAD-a i Jugoslavije, spomenuo i anegdotu vezanu uz Richtera, koji je desetljećima razvijao svoj utopijski koncept sinturbanizma, idealnog samoupravno-socijalističkoga grada.

Genij s Trnja 'Najviše sam volio dijeliti besplatne stanove radnicima!'

"Paralelno je stekao međunarodnu reputaciju kao umjetnik, pa su ga krajem 1960-ih pozvali na izuzetno ambiciozan projekt i izložbu 'Art and Technology' u Los Angelesu, gdje je ideja bila da se umjetnici povežu sa znanstvenicima i industrijom. Richter je bio uparen s američkim koncernom Litton industries, koji se bavio naoružanjem, te su počeli projekt mobilne mehanizirane megaskulpture koja je mogla poslužiti i kao prototip za sinturbanizam. Ne znamo je li američka vojna industrija bila svjesna što radi, no cijeli projekt je propao jer su se ideje Richtera i drugih pokazale neizvedivima, pa izložba niti nije održana."