Profesor arhitekture, jedan od najznačajnijih domaćih ahitekata, Nikola Filipović (1934.) toliko voli Zagreb da je to zarazno. "Nikad nisam bil dulje od dva tjedna izvan Zagreba. Nije bilo potrebe", mirno kaže. Ako imate sreću da vam profesor nakratko bude čičerone po zagrebačkim ulicama i kvartovima, upuštate se u rizik turneje ležernog ritma grada, koji možda odavno ne osjećate.
Filipović, imate dojam, nepogrešivo fokusira samo dobar gradski spleen i neku izvornu kvalitetu u stvarima oko sebe, a ignorira "bedasto i nepotrebno": vaš je rizik što ta filipovićevska urbanofilska "zaraza" traje koliko i vaš susret. "Je da, sad sam stariji i mudriji", smije se naš sugovornik uz kolu i keks s čokoladom u kafeu hotela Dubrovnik dok mu prilaze konobari i recepcionari uz svakodnevno: "Kako je, profesore?".
Profesor je tu u originalnom okruženju jer je 1982. sa suprugom Ines Filipović (1935. - 2001.) radio interpolaciju pod nazivom "Dubrovnik II", za što su nagrađeni prestižnom strukovnom nagradom "Viktor Kovačić". Ako slučajno malo kasnite, Filipović je već tu. Recimo, žurite uz brijeg na Šalatu gdje profesor gotovo svaki dan igra tenis. On vas čeka za stolom svojeg teniskog kafića, kao da se odmara nakon radnog vremena.
U neizostavnom lanenom bijelom odijelu s havajskim aplikacijama na leđima ("To sam dobil od jednog frenda, njemu se nije sviđalo, a meni je"), šarenoj košulji, slamnatom šeširu i upadljivoj marami oko njegova oboda, on lagano "trusi" vrećice šećera: povod je dogovor teme razgovora za Express. "Vi ne budete šećer?", kaže usput, uz opasku da on općenito jede malo i povremeno te da svima preporučuje jednako, uvjeren da to svakome čini dobro.
Očito, jer kad Filipović ne igra tenis, obavezno trči maksimirskom šumom. Bio je ozbiljan trkač, kao pedesetogodišnjak je osvojio zlatnu medalju na utrci u povodu Dana oslobođenja Zagreba 1984., što smatra jednim od najvažnijih priznanja u životu. Hoda brzo, misli preko reda svih vaših pitanja: nemoguć je sugovornik jer mu formalna, biografska pitanja jako idu na živce. To ipak, sigurni smo, nikad ne bi pokazao, jer je dovoljno da kaže: "Dušo, kaj vi zapravo od mene trebate", da sve olabavite i prepustite se ljetnom asfaltu.
Bijeli Jaguar, vintage elegancija koja pristaje Filipoviću kao čovjeku koji cijeni probrane stvari u životu, parkiran je kraj teniskog igrališta. Naknadno saznajemo, 2003. je u Zagrebu osnovan Klub Jaguar, za čijeg je predsjednika izabran upravo Nikola Filipović, vlasnik takvog oldtimera iz 1978. godine. Vozi upadljivo pristojno, gotovo neobično za suvremene prometne standarde. Netko bi rekao: "Stara škola" i bio bi posve u krivu jer je naš sugovornik imun na generacijske i slične stereotipne razlike.
Kao profesor iskreno zainteresiran za vlastite studente, Filipović je lišen "narcisoidnosti prethodnih naraštaja" i deklarativno se grozi svake vrste dociranja. Tako nam se barem čini, na putu prema njegovoj kući, u mirnoj ulici maksimirskog kvarta.
Stanuje, zapravo, u prizemnom stanu obiteljske kuće njegove druge supruge Davorke Križ (1964. - 2002.), arhitektice kojom se oženio 1990. godine. Nakon njezine prerane smrti od zatajenja srca u veljači 2002., Filipović je ostao u stanu koji su zajedno preuredili. "Kuća nije moja, nego Davorkine obitelji. Ja sam samo tu - dok me ima. Inače, ništa nemam od takozvanih nekretnina, kaj će mi", govori domaćin.
Filipović je odrastao u Trnju, uz majku domaćicu i oca zidara. Ne voli mistificirati rano djetinjstvo. "Kaj, išel sam u osnovnu školu u Rapskoj, ustaše su bile u školi, a mi na livadi. Ako je padala kiša, bili smo na trijemu obližnje crkve", recitira naš sugovornik dok ulazimo u njegov modernistički jednostavan, ugodan stan koji se šarmantno otvara u hodniku izložbom slamnatih šešira i gradskih "škrlaka".
"Biram ih po raspoloženju", smije se Filipović, pokazuje zatim secesijski komad vješalice koji "si je uzeo iz interijera hotela jer ga nitko nije htio" i vodi nas do malog zimskog vrta u stražnjem dijelu kuće, simpatične ostakljene oaze do koje se spušta stepenicama iz kuhinje. Ništa razmetljivo.
U radnoj/ spavaćoj sobi dominiraju dva radna stola, fantastično se uklapa plakat "Žar ptica" Borisa Bućana. U "prolaznoj" sobi impozantan broj CD-a jazza na vitrini, a u dnevnoj sobi možete sjesti za stolić od mahagonija ili u naslonjač na kojemu je posložen arsenal Filipovićevih utilitarnih marama za svaki dan. I zatim susret s urnebesnim, šarenim automatom za kockanje smještenim u dnevnom boravku: takve su respektabilni klubovi imali u 1980-ima.
"Jedan frend mi ga je donio, znal je da će mi se svidjeti", objašnjava Filipović, sklon svakoj dizajnerskoj (i široj) šali. Kao da kratki potez od Filipovićeve radne sobe do (komičnog oduška) kockarskog aparata i male kuhinje, čiji zid krasi jedan "veliki Murtić" (u komunikaciji s dva manja na suprotnim zidovima dnevne sobe), simbolički skicira put od visokog modernizma do postmoderne. Ili bezveze lutamo s estetičkim poantama? Filipović uporno pokušava upaliti cigaru kubanku, sjeda za stol.
"Jesmo se dogovorili? Nećemo pričati o mojoj arhitekturi, nego o svemu ostalome", kaže za Express Nikola Filipović.
To znamo unaprijed, razglašeno je u ranijim medijskim prilikama, a shvaća se i iz precizne i zabavne monografije "NF: Majstor arhitekture" Zrinke Paladino (Ljevak, 2015.) "NF nije Norman Foster, nije Nenad Fabijanić, nego Nikola Filipović, taj štos se svidio i Paladinki. Uostalom, ona je sve napisala, nema se više kaj reći o meni", rezimira naš sugovornik. Zato kratko pitamo: zašto ne želi govoriti o vlastitoj arhitekturi?
