Markantna Senka Bulić, glumica i redateljica osebujnoga glasa i jake umjetničke osobnosti, koja je zadnjih godina blistala u ulogama u predstavama kao što su "Dama s kamelijama", "Dream of Life", "Egzorcist" i "Thelma&Louise", ovoga će ljeta prvi put surađivati s Kazalištem Ulysses. Zaigrat će u njihovoj najnovijoj produkciji, Euripidovim "Bakhama", gdje će tumačiti kompleksnu ulogu Agave, majke koja ne znajući, u transu, rastrga svojega sina.

Taj antički komad režira Lenka Udovički s 12 vrsnih glumica, a početak je posve drukčiji: one su na psihoterapiji gdje traže utočište od patrijarhalnog, kapitalističkog, nemilosrdnog svijeta, a osim tog motiva još se provlači pitanje roda, spola, ženskog i muškog načela te nenasilja kao moguće vladavine. Premijera je zakazana za 28. srpnja na Malom Brijunu, a Senka Bulić potom, nakon odmora, kreće u novu kazališnu avanturu s vlastitim Hotelom Bulić, gdje će raditi "Kurlane" Mirka Božića.

Prvi put surađujete s teatrom Ullysses i Lenkom Udovički, i to u Euripidovim 'Bakhama'. Što vam u kazališnom, ali i emotivnom smislu znači suradnja s ekipom Ullyssesa?

Ugodno me iznenadio poziv Lenke Udovički s kojom do sada nisam surađivala. Povremeno sam pratila produkciju Ulyseesa jer sam ljeti uvijek bila u nekim drugim angažmanima, vlastite produkcije ili Splitskog ljeta na kojem sam vodila dramski program. Zavidjela sam im na ideji otočke umjetničke oaze koju su stvorili. Vrlo brzo smo se dogovorile. Taj repertoar nisam dugo igrala iako je to moj senzibilitet. Odigrala sam dosad brojne antičke junakinje, ali u zadnjih desetak godina više suvremene heroine, Elfriede Jelinek, Heinera Mullera, Koltesa, Arrtauda...

U ovoj verziji 'Bakhi' sve uloge nose glumice, a vi igrate Agavu, majku kralja Penteja od Tebe. Kakav je lik Agave koja ubija svojeg sina?

Agava je vrlo kompleksan lik, ruban, između čudovišnosti i velike tuge. Igrala sam Medeju koja ima sličnu strukturu. Agava u transu ne znajući rastrga svojeg sina. Motiv koji se ponavlja kod Euripida - ubijanje vlastite djece - upućuje na složenost te uloge na svim nivoima. Velika, snažna, za mene inspirativna uloga.

U ovoj verziji 'Bakhe' počinju grupnom psihoterapijom, a i cijela predstava se bavi psihoanalizom, Freudom i emocijama. Kako ste vi doživjeli 'Bakhe' i što nam danas govore?

'Bakhe' su duboko naš tekst, jeka antike za naše suvremene tragedije. Povratak temeljnim dilemama koje bez velikih dramatičara nemaju smisla. Bez dubokog pogleda prema antici, bez komunikacije sa suvremenim filozofima, bilo bi ilustrativno postavljati taj tekst danas. U našim psihoterapijama s kojima počinje predstava citiramo i tekstove koje je pripremila i napisala Željka Udovičić.

'Bakhe' možemo shvatiti i kao pokušaj žena da preuzmu moć, što je posebno značajno danas kad ultrakonzervativne grupe pokušavaju ženama oduzeti ravnopravnost. Jeste li ikad osjetili na vlastitoj koži taj ultrakonzervativizam?

Taj pritisak osjećamo na mnogim razinama. Osjetila sam i sama više puta stavove o mjestu koje bi žena morala imati, o limitima koje im se mora postaviti kako ne bi ugrožavale muški poredak. Pokreti koji spominjete vrlo su organizirani i koriste svaku delikatnu temu ovoga društva za nasrtaj na slabije. Za mene je nepodnošljiv upad u intimne prostore građana. To je alarm prije nego što krenu s potpunom kontrolom svih sfera života. U kombinaciji naših nesretnih političkih okolnosti vrlo vješto iskorištavaju negativne sentimente. Sumnjam da se problemi nad kojima nariču rješavaju ukidanjem prava najslabijim grupama u društvu. Dok prokazuju najslabije skupine u društvu, vrli pripadnici većine mlate žene, razvode se, raste broj prijavljenog nasilja. Porast nasilja u obitelji, porast broja razvoda... Svi ih podaci demantiraju, ali je lakše povjerovati u tobožnja sidra koja spominju kao jedini spas od nadiruće dekadencije. Ljudima je očito privlačna ideja moći kad osjećaju nesigurnost. Zato u nas ima toliko pohvala za modele koji sve više pokazuju pravo lice u nekim zemljama bivše istočne Europe. Takve namjere, nažalost, ne ostaju samo izgovorena želja, nego u naklonjenim političkim okolnostima postaju kriteriji, kao što je primjerice zadnji skandalozan slučaj nasrtaja na mjuzikl 'Billy Elliot' u mađarskoj Državnoj operi, zbog kojih je predstava i skinuta s repertoara. Možda vas neće hapsiti, ali ćete razmisliti o svojem izboru, ukusu. U idili koju štite od svih i svakoga jedan nasilnik neki dan umalo nasmrt pretuče djevojku u Zadru. I sama pomisao u mnogima izaziva strah i zgražanje, a reakcije su nezamjetne. A posebno me rastužuje odnos prema migrantima kao našoj novoj temi. U borbi za svoj prostor ili smo potpuno nehumani ili su nam prihvatljivi, ali kao buduća radna snaga, a izostaje elementarna ljudska potreba za pomoći. No ni udio Zapada u njihovim problemima nije zanemariv.

Počeli ste u Splitu, u Titovim mornarima, ali ste se bavili i kiparstvom. Je li gluma bila vaš prvi izbor?

To su bila dva izbora. Zahvaljujuci pokojnom profesoru Tomislavu Durbešiću nastavila sam s glumom. Profesori su se dvoumili zbog mojih godina, tek sam završila treći razred srednje umjetničke škole u Splitu. Durbešić je jako dobro detektirao moj karakter i znao da se neću vraćati ako me ne prime na Akademiju. Kiparstvom se kasnije nisam bavila iako se taj interes vidi u mojem interesu za vizualno u kazalištu. Imala sam privilegiju da su mi profesori bili umjetnički i ljudski autoriteti - Durbešić, Gorki Žuvela i Ahmed Piragić.

Koliko su francuski redatelj Jean Michelle Bruyere i njegova predstava 'Budi se lijepa', koju ste radili u '80-ima u SC-u, imali presudan utjecaj na vašu umjetničku orijentaciju?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Bruyere je vrlo važan u mojem umjetničkom razvoju. Osim što radi nevjerojatno snažnu i rafiniranu umjetnost, osvojili su me i njegova koncentracija i snaga. Bruyere me ovako tvrdoglavu nagovorio da pjevam u 'Budi se lijepa'. Bilo je vrlo teško, ali me taj poticaj kasnije usmjerio, svoj glas sam potpuno drugačije doživljavala. Radila sam dosad s brojnim režiserima, ne žalim za nijednom suradnjom iako s mnogim ljudima nisam više nastavljala suradnju. Svi se profiliramo i to je umjetnički legitimno, ali mi Bruyere ostaje jedan od putokaza prema novim područjima suvremene umjetnosti.

Čini li vam se iz današnje perspektive da vas kazališta nisu angažirali u stalni ansambl zato što ste imali prejaku osobnost i izrazito istraživački nerv?

Bila sam u dva navrata u višegodišnjem angažmanu u Trešnji, HNK Split, a angažirana sam bila u nizu kazališta – Gavelli, Komediji, I&TD-u, ZKM-u... Na svoju sam inicijativu napuštala angažmane, bez nagomilanih frustracija, jednostavno zbog potrebe za drugačijim umjetničkim istraživanjem. To je bio moj izlaz, nisam htjela taložiti nezadovoljstvo u instituciji ako nisam imala osjećaj da u njima ne mogu ostvariti svoje umjetničke potrebe. U tom slučaju je fer da sami tražite nove izazove, a ne ulazite u lanac optuživanja. Ono što priželjkujem je još više izbora, a ne komocija. Ali danas je pozicija slobodnjaka vrlo rizična zbog financijske situacije, a teško je i dobiti angažman jer su se kriteriji drastično promijenili.

Vrlo rano ste počeli režirati i ubrzo osnovali vlastito kazalište Hotel Bulić. Kako ste uspjeli opstati sve ove godine na nezavisnoj sceni?

Ni sama ne znam kako je bilo moguće uspjeti, uglavnom uspijevamo zahvaljujući dotacijama grada Zagreba i Ministarstva kulture. Vrlo je teško opstati u nezavisnim uvjetima u kojima se bavim autorima specifičnih poetika, kao što su Elfriere Jelinek, Muller, Mishima i Copi, i ne mogu računati na prihode komercijalnog kazališta. Tako sam stvorila specifičnu umjetničku poziciju, ali nisam riješila materijalne i prostorne uvjete za rad. Bez mogućnosti makar nekakvog kontinuiteta stvarati repertoar i povećati broj produkcija, igranja... Umjesto da se stimulira rad u nezavisnim uvjetima, on se ispostavlja kao rijedak izbor, skoro prosvjetiteljski, ruban i marginalan. Ali s druge strane, to je privilegija u umjetničkom smislu jer realiziram ono što sama izaberem. Nigdje ne bih mogla raditi fantastične 'Kurlane' Mirka Božića koji su iduća produkcija Kazališta Hotel Bulić.

Je li uloga Patti Smith vaša najdraža uloga?

To mi je svakako jedna od dražih uloga. Jako volim igrati Patti, predstavu smo izvodili na raznim glazbenim festivalima, bila mi je zanimljiva promjena konteksta igranja, koncertna, klupska varijanta. Predstavu sam radila kao posvetu ne samo Patti, nego i vremenu u kojem je stvarala. Vremenu slobode, silne kreativne energije. Dogodilo se da samo nekoliko godina nakon izvedbe predstave žalimo za svim onim što smo iz vremena Patti Smith, Warhola, Rimbauda i drugih ličnosti tog razdoblja izdvajali kao vrhunce slobodnog umjetničkog stvaranja. Na zadnjim igranjima osjećala sam i dodatnu forcu, tu izvedbu danas doživljavam kao punokrvni bunt, vrlo je intenzivno i drugačije igram od vremena premijere. Žalimo za svim vrhuncima tog vremena koji nas upozoravaju da ne možemo olako shvatiti dane slobode, da se stvari vrlo lako uruše dok se čudimo da je to uopće i moguće.

Gledajući vašu biografiju stječe se dojam da vas je politika nekako 'pratila u stopu' - od slučaja Gorica i Splitskog ljeta, gdje ste bili ravnateljica dramskog programa, do natječaja za šeficu HNK Šibenik. Mora li danas umjetnik biti politički angažiran ili barem dio jedne političke opcije kako bi opstao?

Čini mi se da je sve manje umjetnika motiviranih za upravljanje kulturnim institucijama. Zbog političkih kriterija. Ta situacija jako utječe na ukupnu ponudu koja će vremenom postati još zatvorenija i s manje pogleda prema vani. Zalažem se za fluktuaciju ljudi na vodećim pozicijama, mogućnost da se u dinamičnoj umjetničkoj produkciji stalno pojavljuju novi ravnatelji, kustosi, kuratori i selektori, koji mogu brzo reagirati na izrazito dinamične umjetničke promjene i pravce. I koji imaju obavezu publiku suočavati s novim izazovima, a ne im nuditi malograđanski komod.

I vi ste se angažirali u mnogo situacija, od izbjeglica do LGBT zajednice. Smatrate li da umjetnik svojim pozitivnim primjerom treba upozoravati na put kojim bi zajednica trebala ići?

Treba se uključiti, iskoristiti poziciju javne osobe za artikulaciju stavova. Svoj sam otpor pokazala podržavanjem raznih manjinskih grupa jer me posebno zgražava pokušaj getoiziranja ljudi koji su u našoj većinskoj nacionalnoj varijanti bez ikakve moći, utjecaja. Mislim da se to može raditi ne samo umjetnički, nego treba koristiti poziciju djelovanja u javnom prostoru, komentirati i inicirati rasprave. Ja ne radim politički angažirani teatar na način kako to rade drugi redatelji, ali me zanimaju teme koje u svojem estetskom ključu detektiraju, pokušavaju razumjeti i senzibilizirati. Nama nedostaje uglednih, moralnih ljudi, koji u vrlo delikatnim situacijama nađu mjeru, usmjeravaju.