Ako Neila Faulknera netko ide napadati zbog "radikalnih ideja", sigurno će posegnuti za dijelom njegova rada kao povjesničara poput onoga iz "Povijesti Oktobarske revolucije" u kojoj objašnjava Lenjina kao teoretičara revolucije koju provodi u praksi, u kojoj opisuje Trockog kao genijalnog revolucionara od čiste akcije i Staljina koji je ukrao revoluciju, dobrim dijelom i prostore slobode.

Faulkner jasno daje do znanja da danas više nema "Zimskog dvorca", a kritičari ga sigurno neće krenuti kritizirati zbog nekih drugih "radikalnih" ideja, kao što su bile one na koje podsjeća da su se revolucionari koji su iznjedrili SAD, preko lokalnih komiteta obrane od britanske krune borili za "moralnu ekonomiju" u kojoj svatko više radi za zajednicu nego za osobnu zaradu i u kojoj siromašni imaju pravo na istu političku moć kao i bogati.

Faulkner, popularni stručnjak za vojnu povijest, arheolog i aktivist, ne bježi od tema koje bi se mogle smatrati subverzivnima, bilo da je to američka ili ruska revolucija, a u svemu pronalazi odjeke i danas, od eksplozije desničarskih pokreta, rušenja demokracije, Brexita... na kraju priče neće se niti najmanje dvoumiti upotrijebiti i takve izraze kakvima, primjerice, jedan Roger Waters na koncertima i "časti" Donalda Trumpa.

Koja bi se povijesna lekcija iz Oktobarske revolucije mogla primijeniti na svijet sve opasnijih političkih sukoba?

Oktobarska revolucija pokazala je da je moguća vlast naroda, masovna participativna demokracija odozdo. To je ono što socijalizam doista znači. No, u modernim predstavničkim demokracijama političke elite razvlastile su obične ljude i služe isključivo korporativnom kapitalu. To je sasvim različito od radikalne participativne demokracije kojom se kontroliraju radna mjesta, javne usluge i sav svakodnevni život. Naravno da je demokracija nakon Oktobarske revolucije trajala samo dvije ili tri godine. Uništili su je rat, siromaštvo, glad, raspad ekonomije i izolacija Rusije. Dokrajčila ju je Staljinova proturevolucija i nova vladajuća kasta partijskih, državnih birokrata koji su na podrtini revolucije izgradili novi oblik kapitalizma, državni kapitalizam.

U knjizi se primjećuje da ističete ulogu Lava Trockog u svakoj revoluciji od 1905. do "Oktobra", odnosno do 1917. Kako to da je trockizam na Zapadu još uvijek popularan? Trockist je navodno i predsjednik Laburista, Jeremy Corbyn. Ipak, kako se Brexit sve više zapetljava, on ne odustaje od "poštovanja rezultata referenduma" iako je jasno da su danas Britanci većinski protiv izlaska iz EU, i to posebno radnici, što je izvan Engleske još i izraženije. Zašto je, dakle, trockist Corbyn tako odan Brexitu, ideji nacionalističkih i rasističkih političkih krugova Velike Britanije?

Nakon Lenjinove smrti Trocki je predstavljao revolucionarnu tradiciju masovne demokracije radnika, i to je razlog zašto su ga staljinisti prvoga od stare garde revolucionara prognali, a onda i ubili. Trockizam je zato autentični nastavak tradicije marksizma. Što se Corbyna tiče. On je napravio užasnu pogrešku time što nije stao na čelo protu-Brexit pokreta. Brexit je britanska inačica vala nacionalizma, fašizma i rasizma koji se širi cijelim svijetom. Corbyn, kao i toliki drugi s britanske ljevice, potpuno su pogrešno razumjeli stvarnu prirodu Brexita i pokreta koji ga podržava. Jer, to je projekt ekstremne desnice. Tu su posrijedi dvije stvari. Jedna je ta što veliki dio laburističke ljevice oklijeva suprotstaviti se nacionalizmu i rasizmu među radnicima. Umjesto toga idu se ulagivati rasističkim glasačima podržavajući Brexit. Druga je stvar ona stara ideja 'socijalizma u jednoj zemlji'.

Potpuno je besmisleno pomisliti da bi Corbynova vlada nekako uspjela provesti radikalne reforme i stvoriti socijaldemokratsku Britaniju ako bi se oslobodila okova Bruxellesa. Istina je da globalizacija kapitala znači da nam je više nego ikada prije potrebno međunarodno jedinstvo radničke klase. Danas nam treba ujedinjeni europski pokret koji bi se suprotstavio bogatima, korporacijama i elitama Europske unije.

Mnogi smatraju da se već sasvim ozbiljno mogu povući vrlo uznemirujuće paralele s načinom na koji je radničke glasove u 30-ima osvojio Adolf Hitler bez čega ne bi mogao niti krenuti u pohod na vlast u Njemačkoj niti učiniti sve ono poslije.

To je istina. Suočavamo se s puzajućim fašizmom ili 'fašizmom drugog vala'. Istina je i to da je opasnost isto onolika kakva je bila u 1930-ima. A mnogi na ljevici to ne razumiju. Ljevičari smatraju da samo zato što ovi još nisu organizirali paramilitarne ulične vojske, da se ljude poput Trumpa, Faragea, Le Pen, Salvinija, Orbana i mnogih drugih još uvijek ne može smatrati fašistima. Ali, ako vam je ljevica slaba, ulični odredi nisu vam niti potrebni. Usto, fašisti se nikada nisu na ulicama probili do vlasti. Njihov glavni alat represije uvijek je bila kapitalistička država. To funkcionira tako da ljudi koji su fašisti po svemu, samo ne po imenu, osvajaju jedno po jedno mjesto u vladi jašući na valu nacionalističko-rasističkih glasača. Smjer onoga kamo se danas krećemo, savršeno je jasan, u to uopće nema sumnje, fašizam nam prijeti izravno i upravo sad.

U jednom trenutku počelo se činiti da politička, ako ne i ustavna kriza Brexita u kojoj se zaglavila Theresa May, može okončati samo "tvrdim Brexitom". Postoje li uopće još ikakve šanse da se Brexit izbjegne?

Britanska vladajuća klasa, britanska država i britanski politički sustav svi su redom u dubokoj krizi uslijed Brexita i doslovno baš nitko nema pojma kako će to završiti. Jedno je sigurno, Brexit je projekt ultra-neoliberalnih zagovornika privatizacije, moći korporacija i svakog daljnjeg osiromašenja radnika, javnih usluga i siromašnih. Njihov je cilj pretvaranje Velike Britanije u veliki sweatshop s krajnje niskim plaćama i porezni raj na rubu Europe. To što usput udaraju u nacionalističke bubnjeve i raspiruju protuuseljeničku i protuislamsku mržnju, time samo odvraćaju pažnju.

Što mislite što slijedi Britaniji ako zaista izađe iz EU? Spominju se odvajanja sjevera i juga, čak i rat u Sjevernoj Irskoj. Nije li ironično to što su najveći zagovornici britanskog ostanka u EU ne-engleski nacionalisti, Plaid Cimru, SNP, Sinn Fein?

Slažem se. Samo ovi nacionalisti, iz Škotske, Walesa i Irske, svi su lijevi nacionalisti. Temeljni raskol je na političkom razgraničenju između ljevice i desnice, pri čemu velika veličina progresivnih, multikulturalnih internacionalista u anketama izjavljuje da su protiv Brexita. A kada pitate za mišljenje glasače koji žele Brexit, u devet od deset slučajeva dobit ćete kao odgovor napad na useljenike.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Je li danas UKIP postao isto što i Konzervativna stranka? Ili je to možda oduvijek bilo tako, možda čak na slične načine diljem Europe?Evo što se događa, tvrdi fašisti počeli su pikirati na birače krajnje desnice, koja je stala ciljati na desni mainstream, koji su pak išli širiti utjecaj na centar, odnosno na liberale i socijaldemokrate. Isto vrijedi i u obrnutom smjeru. Tako se, primjerice, događa da jedan Corbyn podržava napuštanje EU i kontrolu useljenika, iako se time širi povjerenje i u nacionaliste i u rasiste. Umjesto da je rekao, primjerice: 'Ne vjerujte lažljivim torijevcima! Bankari su ti koji su krivi, ne muslimani i useljenici!', on je išao prikupljati političke bodove na ovakvom stanju. Time je još i više otvorio politički prostor za daljnji rast sve tvrđih oblika fašizma. Tako da je istina, torijevska desnica danas govori isto što je UKIP zagovarao prije 10 godina, a u međuvremenu se UKIP razvio u još gadnije, otvoreno islamofobnu organizaciju.

Jednom ste rekli da Britanija stoji pred izborom ili da postane nacionalistička ili da krene u borbu za socijalističku Europu. Gdje vidite prostor za nadu u socijalno pravednu EU? Jer, u nekim članicama vlast drže nekad verbalno otvoreno fašističke snage; posebno u Italiji, ali i Mađarskoj, Poljskoj...

Postoje trenuci u povijesti u kojima društveni poredak ulazi u krizu u kojoj mu je ugrožen sam opstanak, što dovodi do krize političkog sustava. Liberalna parlamentarna demokracija može se nositi s prijetnjama samo do određenog intenziteta; ona može prilagoditi se 'normalnim' politikama, ali ne i političkoj krizi. U krizi voltaža postaje previsoka i politički sustav sklon je tome da pregori. Dajte da vam to prikažem iz drugačijeg kuta. Politički sustav je uvijek uklopljen u poseban društveni poredak i tako je organiziran da funkcionira unutar granica takvog društvenog poretka. Ali, što se događa kad se društveni poredak počinje raspadati? Tada se ruši politički sustav jer nije kadar usvojiti radikalne solucije u trenucima sistemske krize. Evo vam jedan primjer iz povijesti. Američki politički sustav srušio se 1861. jer nije više mogao nositi se sa sistemskom krizom u vidu sukoba između robovlasničkih i slobodnih država. Raspao se ustav i krizu se moglo riješiti još samo ratom. Nema baš nikakve sumnje da mi ulazimo u sistemsku krizu. Svjetski bankarski sustav pretvorio se u kazino za superbogate. Realna ekonomija zarobljena je u tvrdokornoj zamci stagnacije i recesije. Društvo je razoreno bestidnom i sve većom raslojenošću; opada životni standard, raste siromaštvo, javne usluge sve su slabije. Urušava se geopolitički poredak i zbog ratova i gladi raseljene su stotine milijuna ljudi. Konačno, neregulirani proces akumulacije kapitala, izvan kontrole i bez plana, uništava planet. Na kraju dolazimo do toga da nam, kako bismo spasili čovječanstvo i planet od uništenja, ne preostaje drugo nego da razvlastimo onih jedan posto, da im oduzmemo moć i bogatstvo. Moramo zbaciti cijeli globalni sustav monopolskog kapitalizma. Da, trebamo socijalističku Europu i socijalistički svijet. A to što ljevica nije izgradila masovni pokret za radikalnu promjenu, otvorilo je prostor za radikalni rast ekstremne desnice.

Koliko ste upoznati s nacionalističkim, desničarskim populizmom u Hrvatskoj i uopće na Balkanu?

U drugom izdanju knjige nas četvero autora 'Puzajući fašizam: što je to i kako se boriti', između mnogih zemalja navodimo i neke zemlje na Balkanu. Tako da nam je jasno što se događa. Iako, to što se događa, tumačimo kao dio globalnih trendova. I odbacujemo izraz 'populistički'. To je neznanstveni izraz što su ga usvojili lijeni novinari ili centristički političari koji nisu u stanju prihvatiti stvarnost puzajućeg fašizma. Ne postoji u vezi toga ništa 'popularno' (u smislu 'narodno', op. a.). Financiraju ih bogate industrije, raspiruju nacionalnu rasnu mržnju i moralna su prijetnja svakom pravom narodnom pokretu u kojoj se ljudi organiziraju i bore za svoje interese.

Svijetu danas prijeti problem veći od svega donedavno zamislivog, klimatske promjene.

Ako pogledate, i rat i fašizam i klimatske promjene duboko su povezani. Fašisti su ujedno i oni što negiraju klimatske promjene, jer i jedne i druge financiraju bogate korporacije. Fašisti su također i nacionalisti, zagovornici naoružanja i pozivaju na ratove. Znači, sve je to dio iste priče. Naravno da možemo zaustaviti klimatske promjene, ali jedino tako što ćemo uzeti onima iz '1%' bogatstvo i moć. Uopće ne sumnjam ako budemo izgradili snagu dovoljnu za srušiti fašiste, da ćemo odjednom shvatiti da imamo pokret dovoljno moćan i za zaustavljanje klimatskih promjena. To uporno govorim, da danas postoji samo jedna velika povijesna zadaća, zaustaviti krajnju desnicu. O tome ovisi sve ostalo: i spašavanje planeta i sprečavanje ratova i borba protiv imperijalizma i izgradnja pravednijeg i demokratskijeg društva. Sve to počiva isključivo na tome hoćemo li suzbiti desnicu i spriječiti da nam se ponove 1940-e godine.

Nema tome davno, napisali ste da je dan 13. srpnja 2018. bio "Dan povijesne pobjede", jer su se prosvjednici rijetko viđene masovnosti okupili kako bi ometali posjet predsjednika Donalda Trumpa Velikoj Britaniji.

Pokazalo se da je takve ljude ipak moguće poraziti, unatoč svoj političkoj i ekonomskoj moći. Iako, pokazalo se i to da ih poraziti nisu u stanju neoliberalni političari koji bi htjeli da sve ostane kao prije; još više privatizacije, još više rezanja, još više korporativnih preuzimanja i gomilanja bogatstva i moći. Ljude poput Trumpa mogu zaustaviti samo milijuni običnih ljudi, radnika, studenata, mladih. Tim demonstracijama od 13. srpnja poražena je britanska vladajuća klasa koja nije uspjela dovesti Trumpa u London. Suštinski se dogodilo to da je narod zavladao ulicama glavnog grada i spriječio britanske vladare da prostru crveni tepih dobrodošlice za svinju iz Bijele kuće.

Samo, Trump, naravno, nije onaj s kojim je svijet počeo klizati u desno.

Ne, globalni fašizam krenuo je rasti još davno prije, negdje još u 80-ima, iz sjemena poraza laburističkih, socijaldemokratskih pokreta, kada je krenula neoliberalna revolucija. Prijelomni trenutak bila je financijska kriza iz 2008. Odjednom se cijeli neoliberalni poredak pokazao kao lažan, kao velika prevara u službi superbogatih. I umjesto da uslijedi radikalni zaokret k novoj ekonomiji i politici, sve se vratilo na staro, a fašisti, kao i 1930-ima, tu su se pojavili pretvarajući se da su protiv elita, iako se zapravo hrane na moći korporacija, represivnoj državi i rasističkom mitu.