Ako Neila Faulknera netko ide napadati zbog "radikalnih ideja", sigurno će posegnuti za dijelom njegova rada kao povjesničara poput onoga iz "Povijesti Oktobarske revolucije" u kojoj objašnjava Lenjina kao teoretičara revolucije koju provodi u praksi, u kojoj opisuje Trockog kao genijalnog revolucionara od čiste akcije i Staljina koji je ukrao revoluciju, dobrim dijelom i prostore slobode.
Faulkner jasno daje do znanja da danas više nema "Zimskog dvorca", a kritičari ga sigurno neće krenuti kritizirati zbog nekih drugih "radikalnih" ideja, kao što su bile one na koje podsjeća da su se revolucionari koji su iznjedrili SAD, preko lokalnih komiteta obrane od britanske krune borili za "moralnu ekonomiju" u kojoj svatko više radi za zajednicu nego za osobnu zaradu i u kojoj siromašni imaju pravo na istu političku moć kao i bogati.
Faulkner, popularni stručnjak za vojnu povijest, arheolog i aktivist, ne bježi od tema koje bi se mogle smatrati subverzivnima, bilo da je to američka ili ruska revolucija, a u svemu pronalazi odjeke i danas, od eksplozije desničarskih pokreta, rušenja demokracije, Brexita... na kraju priče neće se niti najmanje dvoumiti upotrijebiti i takve izraze kakvima, primjerice, jedan Roger Waters na koncertima i "časti" Donalda Trumpa.
Koja bi se povijesna lekcija iz Oktobarske revolucije mogla primijeniti na svijet sve opasnijih političkih sukoba?
Oktobarska revolucija pokazala je da je moguća vlast naroda, masovna participativna demokracija odozdo. To je ono što socijalizam doista znači. No, u modernim predstavničkim demokracijama političke elite razvlastile su obične ljude i služe isključivo korporativnom kapitalu. To je sasvim različito od radikalne participativne demokracije kojom se kontroliraju radna mjesta, javne usluge i sav svakodnevni život. Naravno da je demokracija nakon Oktobarske revolucije trajala samo dvije ili tri godine. Uništili su je rat, siromaštvo, glad, raspad ekonomije i izolacija Rusije. Dokrajčila ju je Staljinova proturevolucija i nova vladajuća kasta partijskih, državnih birokrata koji su na podrtini revolucije izgradili novi oblik kapitalizma, državni kapitalizam.
U knjizi se primjećuje da ističete ulogu Lava Trockog u svakoj revoluciji od 1905. do "Oktobra", odnosno do 1917. Kako to da je trockizam na Zapadu još uvijek popularan? Trockist je navodno i predsjednik Laburista, Jeremy Corbyn. Ipak, kako se Brexit sve više zapetljava, on ne odustaje od "poštovanja rezultata referenduma" iako je jasno da su danas Britanci većinski protiv izlaska iz EU, i to posebno radnici, što je izvan Engleske još i izraženije. Zašto je, dakle, trockist Corbyn tako odan Brexitu, ideji nacionalističkih i rasističkih političkih krugova Velike Britanije?
Nakon Lenjinove smrti Trocki je predstavljao revolucionarnu tradiciju masovne demokracije radnika, i to je razlog zašto su ga staljinisti prvoga od stare garde revolucionara prognali, a onda i ubili. Trockizam je zato autentični nastavak tradicije marksizma. Što se Corbyna tiče. On je napravio užasnu pogrešku time što nije stao na čelo protu-Brexit pokreta. Brexit je britanska inačica vala nacionalizma, fašizma i rasizma koji se širi cijelim svijetom. Corbyn, kao i toliki drugi s britanske ljevice, potpuno su pogrešno razumjeli stvarnu prirodu Brexita i pokreta koji ga podržava. Jer, to je projekt ekstremne desnice. Tu su posrijedi dvije stvari. Jedna je ta što veliki dio laburističke ljevice oklijeva suprotstaviti se nacionalizmu i rasizmu među radnicima. Umjesto toga idu se ulagivati rasističkim glasačima podržavajući Brexit. Druga je stvar ona stara ideja 'socijalizma u jednoj zemlji'.
Potpuno je besmisleno pomisliti da bi Corbynova vlada nekako uspjela provesti radikalne reforme i stvoriti socijaldemokratsku Britaniju ako bi se oslobodila okova Bruxellesa. Istina je da globalizacija kapitala znači da nam je više nego ikada prije potrebno međunarodno jedinstvo radničke klase. Danas nam treba ujedinjeni europski pokret koji bi se suprotstavio bogatima, korporacijama i elitama Europske unije.
Mnogi smatraju da se već sasvim ozbiljno mogu povući vrlo uznemirujuće paralele s načinom na koji je radničke glasove u 30-ima osvojio Adolf Hitler bez čega ne bi mogao niti krenuti u pohod na vlast u Njemačkoj niti učiniti sve ono poslije.
To je istina. Suočavamo se s puzajućim fašizmom ili 'fašizmom drugog vala'. Istina je i to da je opasnost isto onolika kakva je bila u 1930-ima. A mnogi na ljevici to ne razumiju. Ljevičari smatraju da samo zato što ovi još nisu organizirali paramilitarne ulične vojske, da se ljude poput Trumpa, Faragea, Le Pen, Salvinija, Orbana i mnogih drugih još uvijek ne može smatrati fašistima. Ali, ako vam je ljevica slaba, ulični odredi nisu vam niti potrebni. Usto, fašisti se nikada nisu na ulicama probili do vlasti. Njihov glavni alat represije uvijek je bila kapitalistička država. To funkcionira tako da ljudi koji su fašisti po svemu, samo ne po imenu, osvajaju jedno po jedno mjesto u vladi jašući na valu nacionalističko-rasističkih glasača. Smjer onoga kamo se danas krećemo, savršeno je jasan, u to uopće nema sumnje, fašizam nam prijeti izravno i upravo sad.
U jednom trenutku počelo se činiti da politička, ako ne i ustavna kriza Brexita u kojoj se zaglavila Theresa May, može okončati samo "tvrdim Brexitom". Postoje li uopće još ikakve šanse da se Brexit izbjegne?
Britanska vladajuća klasa, britanska država i britanski politički sustav svi su redom u dubokoj krizi uslijed Brexita i doslovno baš nitko nema pojma kako će to završiti. Jedno je sigurno, Brexit je projekt ultra-neoliberalnih zagovornika privatizacije, moći korporacija i svakog daljnjeg osiromašenja radnika, javnih usluga i siromašnih. Njihov je cilj pretvaranje Velike Britanije u veliki sweatshop s krajnje niskim plaćama i porezni raj na rubu Europe. To što usput udaraju u nacionalističke bubnjeve i raspiruju protuuseljeničku i protuislamsku mržnju, time samo odvraćaju pažnju.
Što mislite što slijedi Britaniji ako zaista izađe iz EU? Spominju se odvajanja sjevera i juga, čak i rat u Sjevernoj Irskoj. Nije li ironično to što su najveći zagovornici britanskog ostanka u EU ne-engleski nacionalisti, Plaid Cimru, SNP, Sinn Fein?
Slažem se. Samo ovi nacionalisti, iz Škotske, Walesa i Irske, svi su lijevi nacionalisti. Temeljni raskol je na političkom razgraničenju između ljevice i desnice, pri čemu velika veličina progresivnih, multikulturalnih internacionalista u anketama izjavljuje da su protiv Brexita. A kada pitate za mišljenje glasače koji žele Brexit, u devet od deset slučajeva dobit ćete kao odgovor napad na useljenike.
Nastavak na sljedećoj stranici...
