Otkrivamo kako je Meštrović zamislio Paviljon
Renovaciju Hrvatskog doma likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma obilježile su žestoke reakcije i prosvjedi. Srušene su kamene stube od bračkoga kamena okolo zgrade, govorilo se o devastaciji zelene površine, prigovara se da prostor sad izgleda jezivo opustošeno i da sve to pokazuje nepoštovanje Meštrovićeve baštine te bahati i neprosvijetljeni odnos gradskih vlasti prema kulturnom dobru. Sve se to događa u godini u kojoj Meštrovićev paviljon obilježava 80. godišnjicu od otvorenja.
Istodobno, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, koje ga je pod nazivom Hrvatskoga društva umjetnosti Strossmayer dalo sagraditi, slavi 150. obljetnicu svojeg osnutka. Dom hrvatskih likovnih umjetnika jedan je od najvažnijih arhitektonskih projekata kipara i arhitekta Ivana Meštrovića te od otvorenja do danas predstavlja jednu od najmarkantnijih točaka grada Zagreba.
Idejnu skicu paviljona napravio je sam Meštrović, a zatim ju je razradio s priznatim arhitektima, kao što su Harold Bilinić, Lavoslav Horvat, Zvonimir Kavurić, Nikola Molnar i Ivan Zemljak, dok su Drago Ibler i Lavoslav Kalda bili konzultanti. Gradnja je trajala od 1934. do 1938., kad je paviljon otvoren izložbom "Pola vijeka hrvatske umjetnosti". Zbog ekskluzivne lokacije i monumentalnosti modernističke rotonde paviljon je privlačio političke predstavnike raznih režima koji su mu mijenjali funkciju, a svaki od njih je bez pardona intervenirao u original, ostavljajući na njemu svoje recke, od devastacije do kreativnog pristupa.
Ugledni povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević, moralna vertikala za pitanja kulture i umjetnosti Zagreba, usporedio je u tekstu "Kružna forma u opusu Ivana Meštrovića", objavljenom 1988. godine u časopisu Život umjetnosti, originalne Meštrovićeve nacrte i fotografije izvornog stanja objekta s preinakama i prenamjenama u kasnijim adaptacijama, prvenstveno kod svodova i kupole.
Kao temelj za usporedbu poslužio mu je članak arhitekta Ivana Zemljaka "Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu", koji je objavljen u Građevinskom vjesniku 1939., gdje je iscrpno opisao prvobitni oblik, tijek gradnje, kao i sve izmjene te funkciju dovršenog objekta, a uz članak je objavio i originalne nacrte te fotografije objekta.
Priča o Domu, "individualnom, originalnom i živom djelu", čiji osebujni oblik, kako tvrdi Ivančević, humanizira gradski prostor, krenula je sredinom ‘30-ih godina 20. stoljeća, kad je predloženo da se na Trg žrtava fašizma - u to vrijeme Trg kralja Petra I. osloboditelja, a kasnije Trg N - postavi konjanički spomenik kralju. Narudžba je dodijeljena Meštroviću.
Međutim, Meštrović je kao predsjednik Hrvatskog društva umjetnosti Strossmayer prepoznao vrijednost te lokacije i predložio da se na tom trgu sagradi impozantna kuća umjetnosti, a da se spomenik podigne u unutrašnjosti. "To je bila genijalna zamisao i dalekovidna mudrost", piše Ivančević te pojašnjava da je prvobitno zamišljeni rojalistički spomenik bio reduciran na Meštrovićev mramorni reljef kralja na konju u unutrašnjosti paviljona, kraj ulaza, koji je kasnije uklonjen.
Ivančević napominje da je Meštrović velebnu valjkastu građevinu, okruženu ophodom, inicijalno zamislio kao moderni tholos - kružni grčki hram, ali s nižim i otvorenim središnjim dijelom, a ne kao zatvoreni objekt, dakle kao šuplji valjak. Prema njegovoj viziji, kružni izložbeni prostor Doma je "beskonačni" studio s "atelijerskom" rasvjetom, koja prodire odozgo kroz dvoslivne staklene krovove, dok je u okrugloj dvorani u jezgri valjka prizemno predvidio stakleni stožasti krov.
Dakle, i prstenasta dvorana na katu i kružna u prizemlju prema projektu su osvijetljene jednoličnom difuznom rasvjetom odozgo, zapisao je Ivančević. "Budući da je od početka uz taj projekt bila vezana ideja državnosti, vlasti i političke reprezentativnosti, nije mogao posve izbjeći sudbinu političkih spomenika: mijenjao mu se oblik i namjena u duhu vremena", ističe Ivančević. A svaka je promjena uvjetovala specifične intervencije, od devastacije do kreativnih pristupa i obnove.
Meštrovićev plašt je tijekom izrade projekta dobio ostakljenu kupolu, a tijekom NDH paviljon je bio adaptiran u džamiju. Arhitekt Stjepan Planić je desetak metara ispred paviljona sagradio tri minareta visoka 45 metara i fontanu, no nije intervenirao u Meštrovićev paviljon te ga je zapravo zaštitio. Interijerom se pozabavio arhitekt Zvonimir Požgaj, koji je trebao riješiti termički i akustički problem, te je ispod originalnog svoda postavio novi željezno-betonski svod kao izolaciju, a unutrašnju zidnu plohu raščlanio je nišama.
Poslije oslobođenja srušeni su minareti i trg je vraćen u prvobitno stanje, jedino se zadržala fontana, a paviljon je pretvoren u Muzej narodne revolucije. Nažalost, nakon rata, zbog pukotine na kupoli i nemogućnosti da se popravi, kupola i svod bili su preliveni bitumenom, tako da je dokinuta prirodna rasvjeta odozgo. Početkom pedesetih u interijer paviljona intervenirao je arhitekt Vjenceslav Richter.
"Prihvativši projekt uređenja stalnog postava Muzeja revolucije, radikalnim konceptom negira i razgrađuje originalni kružni tlocrt, ugrađuje konzolni balkon i središnje stubište, a umjesto kruga varira temu trapeza. Nakon brojnih polemika o toj modernoj muzejskoj ambijentaciji, projekt je ipak realiziran, no važno je istaknuti da je izveden montažno, a ne masivnim konstrukcijama", piše Snježana Pavičić, kustosica Hrvatskog povijesnog muzeja.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Po Ivančevićevu mišljenju, to je bila totalna destrukcija paviljona u funkcionalnom i oblikovnom smislu.
"Najdrastičnija i najagresivnija intervencija provedena je u središnjoj dvorani: uništen je prvobitni kružni balkon što je organički proizlazio iz tlocrtne strukture i podcrtavao je, a ugrađen je nepravilno uglati novi balkon, nasilno deformirajući kružni oblik jezgre u trapezoidni", ističe Ivančević dodajući kako je tom intervencijom iskazano nepojmljivo neprijateljstvo prema prethodnim arhitektima i njihovu "krugu" te je time zaboden nož u srce paviljona.
Ivančević je metodu tog zahvata nazvao imitativnom, a arhitektonsko-oblikovnu razinu provincijalnom.
"Ta adaptacija je izraz najgrubljeg i beskrupuloznog nasilja, koji nema veze s arhitekturom uopće, a najmanje s modernom arhitekturom", zapisao je Ivančević ustvrdivši da se još jedino na starim fotografijama može "doživjeti nekadašnja kvaliteta namjenski definiranih prostora, vidjeti kako je izvanredno vođeno svjetlo, kako cjelina odiše razboritošću bez krutosti i kako se prostori odlikuju jasnoćom, čistoćom i preglednošću te je očigledno kako su pružali bezbroj mogućnosti fleksibilnih rješenja i unutrašnjih promjenljivih adaptacija".
Početkom ‘90-ih HDLU se konačno vraća u Meštrovićev paviljon, a od 2001. počinje, prema projektu arhitekta Andrije Mutnjakovića, obnova objekta - uklanjaju se dogradnje nastale pri adaptaciji u džamiju, skidaju naslage s dvostruke kupole, ruše se armiranobetonska rebra itd., a zatim početkom ove godine počinje devastacija stubišta i prostora oko Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika na opće zgražanje Zagrepčana.
Premda se Grad Zagreb dičio da je riječ o prvoj fazi budućeg tzv. pješačkog centra izvrsnosti, sakaćenje na Trgu izazvalo je negodovanje svih relevantnih strukovnih udruženja, muzeja, fakultetskih katedri i ogorčenih građana, koji su javno upozorili na nelegitimnu devastaciju javnog prostora i paviljona. Udruženje hrvatskih arhitekata prozvalo je gradonačelnika Milana Bandića i gradsku upravu za devastaciju Meštrovićeva paviljona.
"Svaki aspekt djelovanja oko Meštrovićeva paviljona, od neprovođenja natječaja, preko opskurnih simulacija i de facto skrivanja projektne dokumentacije od očiju javnosti, do tvrdoglavog i apsolutistički obojenog stava u svrhu daljnjeg negativnog djelovanja prema javnoj površini je za čistu i nedvosmislenu osudu", navedeno je u priopćenju.
Muzej Ivana Meštrovića u otvorenom pismu ističe da je radovima na Meštrovićevu paviljonu taj spomenik kulture teško oštećen i da je povrijeđen članak 74. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, za što je zapriječena novčana kazna od 50 do 500 tisuća kuna. Prozvano je i Ministarstvo kulture koje očito nije inspekcijskim nadzorom ispitalo trenutačno stanje i pregledalo postojeće dozvole te tako spriječilo "očigledno uništavanje i nezakonite radove".
Navodi se da je većina stuba na gornjem rubu u ravnini ophoda bila očuvana i cijela pa nije bilo nikakve potrebe za njihovim uklanjanjem, bušenjem i razbijanjem. Na kraju se zaključuje da bi iz poštovanja prema izvornoj ideji Ivana Meštrovića trebalo oštećene dijelove stuba, stepeništa i obruba Paviljona zamijeniti istim materijalom - bračkim kamenom, koji je dio arhitektonskog identiteta Meštrovićeve građevine.
Barbara Vujanović, kustosica Atelijera Meštrović, pojasnila je na Arteistu da se Meštrović upotrebom kvalitetnog bračkog kamena (u građevinu je ugrađeno sveukupno čak 2540 tona tog kamena) nadovezao na tradiciju gradnje u Hrvatskoj, ali i na aktualnu situaciju u Zagrebu. Naime, od bračkog kamena sagrađeni su katedrala sv. Jakova u Šibeniku i Peristil Dioklecijanove palače u Splitu, a zgrade Burze, projekt Viktora Kovačića, također su optočene bračkim kamenom.
Inicijativa "Vratite magnoliju" je svim nadležnim inspekcijama prijavljivala sve nezakonitosti i nelogičnosti vezane za sporne radove na Trgu žrtava fašizma koji se izvode u prvoj fazi tzv. Pješačkog centra izvrsnosti. Zatim su udruge Zelena akcija i Pravo na grad podnijele nadležnom Državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, a DORH je prijavu proslijedio Uskokovu odjelu specijaliziranom za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala.
Umjesto zaključka, treba ponovno citirati Ivančevića, koji je već u spomenutom članku apelirao na vraćanje tog kulturno-umjetničkog spomenika nulte kategorije u prvobitni oblik. "Nevjerojatno je da taj idealni kružni, galerijski prostor, nastao desetak godina prije glasovitog valjkastog Wrightova muzeja Guggenheim u New Yorku, simbola moderne arhitekture, taj zagrebački spomenik arhitekture 20. stoljeća, nikad nije vraćen svome izvornom obliku i namjeni niti priznat u svojoj izvornoj vrijednosti", naglasio je Radovan Ivančević.