Eto, dočekali smo: otvorene su knjižnice, muzeji, galerije, antikvarijati i knjižare, koje, inače, iz racionalnih razloga, svakako nije ni trebalo zatvarati. Uvijek je kod nas, bila pandemija, ljeto, zima ili doba alergija, jednako slaba posjećenost mjestima na kojima se umjesto salama, šampona protiv peruti i uložaka s krilcima nudi duhovna nadgradnja u različitim formama.

No o tome je uzalud govoriti jer će, očigledno, poveća vremenska distanca – skromnih stotinjak godina – trebati da se odluke Nacionalnog stožera civilne zaštite ne tumače kao da su prepisane iz svetih knjiga. Sve te, a nije da ih nema, knjižnice i knjižare, muzeji, galerije i antikvarijati, otključani su u onome što se naziva prvom fazom – ili tako nekako – popuštanja mjera, u tranziciji iz preživljavanja u zatvoru poluotvorenog tipa u nešto što je poput običnog, svakodnevnog, starog života.

UPADLJIVA ŠUTNJA A branitelji? Hoće li se Plenki usuditi rezati i njima?

Nesreća je, međutim, što bi, kad je o kulturi i kreativnoj industriji riječ, prva faza mogla postati, ako već ne trajna, onda itekako dugotrajna. Kraj lipnja u Hrvatskoj je vrijeme početka duge sezone sajmova i festivala, od Međunarodnog dječjeg u Šibeniku, preko Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta, Pula film festivala, Interlibera..., pa sve tako, uz niz manjih ili većih i različitih na bezbroj načina, do Sajma knjiga i autora u Istri, kojim je završavao življi dio svake godine.

Za ovu, 2020., ni Vili Beroš, a Nina Obuljen Koržinek posebice, blagoga pojma nemaju što će biti. Posljedično, svi oni što se bave organizacijom manifestacija, glazbenih i kazališnih, političkih, filmskih, književnih, ma i provincijskim srdelijadama i inscenacijama bitaka između Mletaka i vojske takozvane SAO Krajine, mogu birati između rada s neizvjesnim ishodom i čekanja vremena koje će njihov rad trebati.

S mjerama kakve imamo i činjenicom da se svaki festival ili sajam, ma kakav mu bio profil, pretvara i u izvedbeni, ako to već nije, lako je budućnost vidjeti kao da ju je Ivo Andrić opisao. Kao, dakle, vrijeme u kojem je najizvjesniji scenarij upravo onaj najgori. Postoje, treba reći, razlike koje omogućavaju održavanje filmskih ili književnih manifestacija – jer je tu distanca na bini lako ostvariva, ako uopće ima potrebe za njom zbog broja sudionika na sceni – ali zato publika iznuđenom malobrojnošću može tek proizvesti osjećaj opće uzaludnosti i ništa više.

Ova godina već se može pamtiti i po tome što su otkazani sajmovi knjiga u Leipzigu i Frankfurtu, silni koncerti, turneje i premijere, što u Cannesu vjeruju da će u novom, ljetnom terminu, imati više sreće, iako odluka o tome da Oktoberfesta ne bude, bez obzira na to što mu je uobičajeni početak krajem rujna, francuski optimizam ne prikazuje utemeljenim. Jednogodišnja hibernacija kulture kojoj internet nikako ne predstavlja prirodno stanište nije nešto zbog čega će svijet stati, a nivo mora porasti.

KAKO NAKON KORONE? Predviđanja što će biti s nama u sljedećim mjesecima

U uređenim, pristojnim društvima prolazno pusto doba može biti motivirajuće za bolji povratak. To su, inače, ona društva poput, recimo, njemačkoga, gdje je nakon proglašenja pandemije izdvojeno 50 milijardi eura za spas umjetnosti i kreativne industrije.

Da, točno toliko. Ili, da pojasnimo, onoliko koliko mi uprihodimo za pet rekordnih turističkih godina. Nije, naravno da nije, naš problem samo to što smo manji i siromašniji od Njemačke nego što se ovdje na kulturu gleda ili u ideološkom ključu ili kao na parazitsku djelatnost, a najčešće oboje; kao nešto što treba financirati sve manje i manje i nadzirati koliko je više moguće.

Nagomilana iskustva, Ministarstvo kulture u trajnom stanju lutanja, neprekidni pokušaji zavođenja cenzure ili, kao u blažem obliku, nametanja moralne podobnosti kulturnih sadržaja, uz ionako slaba izdvajanja i više nego izvjesnu, ogromnu ekonomsku krizu, širok su okvir za veliku zabrinutost svih kojima smisao života nije da dišu, troše i prate medijske istupe Davora Božinovića.

Kriza je, to nam stalno govore, šansa, samo što je kod nas uvijek najbolje iskoriste oni koji je nisu zaslužili ni imati. Istina, takvi i predano vježbaju: jednom desant na HAVC, drugi put na Rijeku kao EPK, pa na njima nepoćudne prozne tekstove, na svaku glazbu koja se ne može izvoditi na Dan domovinske zahvalnosti, predstave u kojima kazalište nije mjesto čuvanja klasičnih tekstova u istim takvim, konzervativnim izvedbama, ma na manje-više sve što se ne može mjeriti navodnim domoljubnim nego mora isključivo estetskim kriterijima.

Upravo zato reduciranje različitih manifestacija do njihove neprepoznatljivosti, a posebice njihovo odgađanje iz objektivnih, epidemioloških razloga, može značiti da ova grozna 2020. neće biti tek jedna loša godinu nego nulta u svijetu u kojem se može desiti puno lošeg i ništa dobrog, novog i inventivnog.

Vođa partije Je li moguće da je korona virus najveći izvozni hit druga Xija?

Kad bi gadno vrijeme služilo da se okoštale manifestacije osvježe i prilagode novom dobu, da velike i suvremene nađu nove načine djelovanja i dolaska do publike, a male i kvalitetne razviju formom i dodatno prošire sadržaje, još bismo i mogli navijati da nam se Covid-19 vrati na jesen ili zimu, pa da se još jednom vidi i to koliko je neugodno živjeti u duhovnoj pustinji.

Ali nije nama ovo prva nedaća i iz sve i jedne ranije smo izlazili, u najpovoljnijem raspletu, navlas isti. I opet se spremamo na reprizu. Uostalom, jedna od prvih mjera uvedenih kad je postalo jasno da zaključavanje života podrazumijeva smanjenje proračunskih prihoda po gradovima i općinama, bilo je suspendiranje financiranja manifestacija i udruga koje neovisnu kulturnu scenu čine živom i atraktivnom, dok se, možda ne druga, ali recimo osma, odnosila na smanjenje plaća uposlenim u institucijama kulture. Odatle i strah da bi ova, prva faza, mogla postati, ako već ne trajna, onda u kulturi itekako dugotrajna