Top News
22467 prikaza

Predviđanja što će biti s nama u sljedećim mjesecima

Igor Kralj (PIXSELL)
Države su okrenute naglavačke, ljudi umiru u tisućama u društvima koja su po uređenosti, civilnoj organizaciji i demokratskoj tradiciji bila daleko ispred Hrvatske...

Kako i koliko će nam se promijeniti društvo i država nakon ove epidemije za Express pokušavaju odgovoriti istaknuti akteri naše političke, kulturne, zdravstvene i ekonomske scene. Ljudi koji imaju izravna i stvarna iskustva predviđaju što će s nama biti u sljedećim mjesecima. Korona je, doslovno, u manje od mjesec dana zaustavila svijet. Sva očekivanja su nestala. Ljudi su prestali planirati, putovati, zarađivati... 

Cijele države su okrenute naglavačke, ljudi umiru u tisućama u društvima koja su po svojoj uređenosti, civilnoj organizaciji i demokratskoj tradiciji bila daleko ispred Hrvatske. A što, onda, i nas čeka pišu Ivica Relković, politički analitičar koji je radio na stvaranju Mosta pa se na vrijeme odmaknuo, prof. dr. Mirando Mrsić, političar, liječnik i šef stranke Demokrati, ugledna ekonomistica Vedrana Pribičević i Tihomir Milovac, agilni nezavisni vijećnik u Skupštini grada Zagreba i povjesničar umjetnosti.   

Kultura i njezini subjekti mogli bi postati nepotrebni

Tihomir Milovac, vijećnik u Skupštini grada Zagreba i povjesničar umjetnosti:

Nemoguće je precizno predvidjeti kretanja u kulturi, ni globalna, a niti lokalno hrvatska, u vrijeme nakon globalne epidemije koronavirusa i potresa u Zagrebu. Niti izdaleka ne može se odrediti kad će epidemija prestati niti su u cijelosti sagledane posljedice zagrebačkog potresa, a samo o mjerljivim rezultatima ovisit će i posljedice za naš kulturni sektor. Potres je značajno onesposobio gotovo svih devet zagrebačkih muzeja te desetak državnih koji se nalaze u Zagrebu, tako da će proći godine do njihova ponovnog aktiviranja. 

Bit će to ozbiljan udarac za muzejsku struku i ozbiljan nedostatak za publiku. Slično je i s kazališnim dvoranama, ali čini se, prema dostupnim podacima, ne tako kao s muzejima. Posve je jasno da se u zgrade koje koriste zagrebački muzeji, ako izuzmemo gradnju nove zgrade MSU, nije ulagalo ni približno koliko je bilo potrebno, pa su posljedice potresa zapravo katastrofalne za cijeli zagrebački muzejski sektor. Međutim, ovo može biti izazov za Grad Zagreb da okrene novu stranicu u upravljanju zagrebačkim muzejima i da hitno s državom pokrene inicijativu o nužnoj gradnji novih muzeja, odnosno muzejsko-galerijskoga kompleksa, u koji bi se mogli smjestiti, osim stradalih muzeja, muzejske čuvaonice za sve druge muzeje te nužne restauratorske službe. 

 | Author: Robert Anić (PIXSELL) Robert Anić (PIXSELL)
Potres je pokazao koliko je riskantno najvredniju muzejsku građu čuvati u nesigurnim uvjetima u zgradama muzeja starim i više od dva stoljeća i koje su statički posve nesigurne. A do završetka obnove oštećenih zgrada, koja mora biti krajnje temeljita, prvenstveno se to odnosi na tri najviše stradala muzeja, MUO, Prirodoslovni i Arheološki muzej, Grad Zagreb u dogovoru s muzejskom strukom treba pronaći najbolja rješenja za njihov novi sadržaj. 

Zagrebački Donji grad pretrpio je ozbiljna oštećenja i mnogi će Zagrepčani danas prihvatiti činjenicu da su godine nerazumnog upravljanje Gradom Zagrebom (posebno zadnjih 20 godina s gradonačelnikom Milanom Bandićem) dovele grad na rub urbanog opstanka. Donji grad se nemilosrdno i bez mjere koristio kao kulisa za, sad je valjda svima jasno, neprimjerene svetkovine neronovskog tipa, brutalno su se trošili njegovi financijski i simbolički resursi, a da se u suštinsku obnovu i razvoj nije ulagalo. Turizam je i u Zagrebu shvaćen kao oblik uzimanja bez povratnog ulaganja. 

Grad je bio medij za klijentelističku zaradu, a potres je samo označio vrh te izrabljivačke krivulje i kraj razdoblja trošenja zagrebačke kulturne baštine i njegova urbaniteta. Premda to može zvučati nestvarno, ali velika je prilika pred Zagrebom i Zagrepčanima u godinama obnove koje će uslijediti. Važno će biti vratiti među građane povjerenje u prednosti života u velikom gradu koje smo izgubili, ali ne potresom nego načinom upravljanja gradom posljednjih desetljeća. 

Međutim, osim potresa, posljedice pandemije koronavirusa također će uzrokovati promjene ponašanja institucija u kulturi kao i nezavisnog sektora. Na fenomenološkoj razini posve je jasno da mnogi globalni društveni procesi neće biti isti, da smo svi pogođenih ovom krizom, da se mijenjaju gotovo sve okolnosti našeg života, tako da i sektor kulture mijenja komunikacijski format i vjerojatno će promijeniti ulogu u društvu. 

To možemo zaključiti već sad prema trenutnoj situaciji u kojoj svjedočimo da zbog ograničenja socijalnoga kontakta i prestanka rada svih kulturnih ustanova, muzeja, galerija, kazališta, kina, biblioteka, kulturnih centara..., dakle svih onih mjesta koja izravno komuniciraju sadržaje iz kulture, zaustavljeni su uživo izvođeni umjetnički i kulturni programi. Mnogi su se kulturni subjekti okrenuli prema virtualnom prostoru i internetskim kanalima te plasiraju svoje kulturne sadržaje i proizvode nastojeći tako privremeno zadržati kontakt s publikom. 

 | Author: Sanjin Strukic/PIXSELL Sanjin Strukic/PIXSELL
Tako će najvjerojatnije biti još dugo, sve do okončanja pandemije i trenutka u kojem će se, a posve izvjesno je da hoće, opet uživo pokrenuti kulturni programi, uključujući povratak publike. Pitanje je samo koliko ćemo vremena provesti u pandemiji, koliko će se, a hoće, ekonomska slika svijeta zbog toga promijeniti na lošije i koliko će društveni odnosi uzrokovani procesima sigurnosnog zatvaranja društvenih zajednica pridonijeti demokratskoj regresiji. U malim sredinama, predviđaju analitičari, više nego u velikim. 

Utoliko će i neke nove paradigme umjetničkoga komuniciranja zamijeniti postojeće. I tu ne vidim ništa neočekivano. Međutim, problematičnijom mi se čini promjena paradigme uloge i značenja kulture u društvenim procesima, u kojima bi u našim, inače skromnim okolnostima, naprosto mogla biti dekapitirana. Iz podređenog položaja kultura i njeni subjekti mogli bi postati nepotrebni.   

U nacionalnoj politici kultura je već sad financijski u neravnopravnom položaju u odnosu na druge sektore, vojsku, poljoprivredu, zdravstvo, promet, turizam ili gospodarstvo. S iznosom od 0,88% iz državnog proračuna te zakonima koji kulturu, institucionalnu i izvaninstitucionalnu, nastoje sve više gurnuti prema tržištu i profitu, uvlačeći je u nejasni sektor kulturno kreativnih industrija, kulturni subjekti bitno trpe posljedice takve neoliberalne politike. 

A najviše nezavisni sektor, izvaninstitucionalne inicijative, organizacije civilnog društva i samostalni umjetnici, koji su, to već svi priznaju, (bili) kreativno najvitalniji dio domaće kulturne proizvodnje i visoko su konkurentni na međunarodnoj sceni. U odnosu prema institucijama oni minimalno opterećuju državni i lokalne proračune, a rezultati su im višestruko značajni. Pokazali su visok stupanj snalaženja s EU fondovima, okretnost u povezivanju te potreban kritički odnos prema društvenoj stvarnosti. 

Zagreb | Author: Sandra Simunovic/PIXSELL Sandra Simunovic/PIXSELL
U novim okolnostima najavljene snažne globalne, što znači i europske ekonomske recesije, naša će kulturna nezavisna scena, OCD-i i samostalni umjetnici nestati ako im upravo sad, u vrijeme nekontroliranog zastoja vlada i lokalne samouprave, novim mjerama financijski ne pomognu u održanju na životu. Institucije će sljedećih nekoliko godina moći kako-tako preživjeti, samostalni umjetnici i nezavisna scena neće. 

I to će biti nemjerljiv gubitak za nacionalnu kulturu. U suprotnom, uz jasnu političku podršku, kulturni subjekti s nezavisne scene mogu značajno pomoći društvu u prevladavanju kriznog razdoblja bez obzira na to u kojem će se smjeru promijeniti komunikacijske paradigme. Nadasve se to odnosi na Grad Zagreb, u kojem su velikim dijelom potresom oštećeni prostori kulturnih institucija, koje će nadalje biti izvan ili bitno smanjene javne funkcije.

Vidjet ćemo tko je spreman za 21. stoljeće a tko nije

Vedrana Pribičević, viša predavačica na Zagrebačkoj školi ekonomije:

Stara, navodno kineska, kletva kaže - “Dabogda živjeli u zanimljiva vremena!” Za ekonomiste ona ovih dana ima posebno značenje, prvenstveno zato što imaju mogućnost iz prvih redova pratiti ne samo potpuno gašenje svjetske ekonomije, koje se nikada do sada nije dogodilo na ovoj skali, nego i tektonske društvene promjene koje ovakva vrsta krize donosi. Ekonomski povjesničari, poput Waltera Scheidela sa Stanforda, pandemije nazivaju i Velikim Nivelatorima - jednim od četiri mehanizma koji su kroz povijest konzistentno smanjivali nejednakost i rastakali bogatstvo vladajućih elita. 

U svojoj fantastičnoj knjizi “The Great Leveler” objašnjava da su upravo četiri jahača - nivelatora - bili katalizatori društvenog progresa: rat s masovnom mobilizacijom, transformativne revolucije, propast država i velike pandemije. U ovom je slučaju rapidno širenje zaraze koronavirusom bilo omogućeno hiperpovezanošću svijeta - skoro pa neometanih tokova roba, kapitala i ljudi, koji su direktna  posljedica globalizacije. Iako možemo očekivati da će kratkoročno pandemija uzrokovati rast nejednakosti, prvenstveno kroz nejednaku dostupnost zdravstvenih usluga između bogatih i siromašnih, više je nego evidentno da će velik dio bogatstva biti izbrisan ako je suditi po rezultatima financijskih burzi. 

 | Author: Petar Glebov (PIXSELL) Petar Glebov (PIXSELL)
Naime, S&P se u prvom kvartalu smanjio za 20%, što je najveći pad od inicijalnog pada zbog financijske krize 2008. godine, dok je Dow Jones indeks imao najlošiji početak godine u povijesti. I sve to unatoč masivnom financijskom planu bail-outa, koji će SAD stajati 2 trilijuna dolara, odnosno 10,3% BDP-a. Kako je onda moguće zadržati barem tračak optimizma? Povijesno gledano, barem su dvije velike pandemije imale transformativni učinak na ekonomiju i društvo. Prva je Crna smrt 1349. godine, u kojoj je, prema najoptimističnijim procjenama, umrla oko trećina europske populacije. 

Drastično smanjenje broja radnika slomilo je feudalizam kao predominantni oblik ekonomske organizacije društva te povećalo pregovaračku moć onih koji su preživjeli. Ogroman gubitak radne snage posijao je i sjeme inovacija koje su omogućile razvoj kapitalizma: koncepti rudimentarnih parnih strojeva bili su poznati još iz rimskog Egipta, no tehnologija nikad nije zaživjela jer je robovski rad bio jeftin i nije bilo ekonomskog poticaja da se ulaže u tehnologiju koja štedi rad. 

S druge strane, pandemija španjolske gripe 1918. godine nametnula je paradigmu sistematiziranog javnog zdravstva kao civilizacijski standard koji nam je u desetljećima poslije dozvolio da, koristeći cjepiva i odgovarajuće javnozdravstvene intervencije, iskorijenimo zarazne bolesti poput polia ili velikih boginja, koje su milenijima desetkovale ljudsku vrstu. Zdravstvo je tako postalo ujednačena usluga financirana novcem poreznih obveznika, dostupna širokim slojevima društva uz tad razuman trošak. 

Promjene koje će nam donijeti ova pandemija mogu se svrstati u četiri skupine: promijenit će se način na koji trgujemo s ostatkom svijeta, način na koji radimo i obrazujemo se, kupujemo i putujemo. Jedna od glavnih osovina globalizacije su globalni dobavni lanci, čija je struktura prije svega motivirana minimizacijom troškova. I dok je takva praksa osiguravala konkurentske prednosti kompanijama u normalnim okolnostima, u slučaju ovakve vrste ugroze takva strategija postaje suboptimalna čak i sa stajališta zadovoljenja potreba potrošača. 

 | Author: Getty images Getty images
Naime, kriza je pokazala da su potrošači spremni žrtvovati niske cijene za sigurnost dobavnih lanaca, posebice u slučaju hrane. To je signal da će u sljedećem razdoblju biti zasigurno isplativo skratiti dobavne lance. Unazad pet godina Hrvatska je u proizvodnji hrane bila samodostatna u žitaricama, šećeru i mandarinama, dok je iz vlastite proizvodnje pokrivala 63% potražnje za povrćem i 59% potražnje za voćem. Upravo tu leži prilika za lokalizaciju dijela proizvodnje, čak i s višim cijenama koje proizvodnja putem OPG-a nužno donosi. 

U prilog takvom scenariju ide pa skoro spontani nastanak “dostavne ekonomije”, u kojoj se problemi transporta namirnica do krajnjih kupaca rješavaju lokalno. Virtualne tržnice nisu nov izum, no kao i u slučaju parnog stroja, okolnosti su ih učinile isplativima. Takav razvoj situacije može voditi otvaranju novih poslova u tradicionalnim djelatnostima i može biti prilika pojedincima koji se moraju ili žele vratiti u Hrvatsku, posebice ako nepovoljne ekonomske okolnosti u inozemstvu potraju. No skraćivanje dobavnih lanaca i diverzifikacija međunarodne razmjene ne vrijedi samo za proizvodnju hrane. 

Njemačka i Italija glavni su trgovinski partneri naše zemlje, 28% našeg izvoza otpada samo na te dvije zemlje, što znači da novostvoreni model rasta temeljen na izvozu može lako biti narušen ako dođe do poremećaja na tim tržištima. No na isti način nedostatak potražnje iz tih zemalja može nagnati izvoznike da traže nova tržišta, primjerice u zemljama nove Europe - Češkoj, Slovačkoj Poljskoj i Mađarskoj, ali ako treba čak i izvan EU i zemalja bivše Jugoslavije. 

S obzirom na to da s navedene četiri zemlje u prošloj godini imamo trgovinski deficit od gotovo tri milijarde eura, to nam daje do znanja da su nas oni prepoznali kao izvozno tržište, ali mi nismo njih. Što se turizma tiče, pandemija će samo ubrzati disrupciju koju je već počela digitalizacija: u budućnosti možemo očekivati daljnju automatizaciju poslovanja u svrhu smanjenja zdravstvenog rizika, primjerice širokim uvođenjem beskontaktnog plaćanja i hotela bez osoblja. 

Plaža | Author: Nel Pavletić (PIXSELL) Nel Pavletić (PIXSELL)
Magičan učinak pandemija će imati i na svijest poslodavaca i radnika da je rad od kuće za priličan broj djelatnosti moguć te ponekad i poželjan. Samo 1,4% zaposlenih u Hrvatskoj radi od kuće, dok je prosjek EU 5,2%. Najveći potencijal za takav vid zapošljavanja ima IT industrija, koja je u zadnjoj dekadi imala sedam puta brži rast od hrvatskog BDP-a. 

Mogućnost(ali ne nužno obaveza) rada od kuće zasigurno će voditi poboljšanju balansa između poslovnog i privatnog života, posebice za žene i njihove partnere, koji bi mogli aktivnije sudjelovati u odgoju djece ako žele. U obrazovanju se mala revolucija već dogodila organizacijom učenja na daljinu doslovno preko noći. 

Digitalizacija u obrazovanju učinit će da dobri učitelji, profesori i obrazovne institucije dobiju sredstva, pažnju i ugled koji svojim obrazovnim ishodima zaslužuju. Napokon će sve maske pasti i uskoro ćemo vidjeti tko je spreman za 21. stoljeće a tko nije.

Zasićenje krizom, mogao bi biti okidač biranja u budućnosti

Ivica Relković, politički analitičar:

Hrvatska je u ožujku 2020. ušla u dvije krize i seriju potresa u metaforičkom i stvarnom smislu. Obje krize, i ona zdravstvena i ona gospodarska, pandemijske su ili svjetske, pa je izlazak iz njih jednadžba s povećim brojem nepoznanica. Kad je riječ o stvarnom potresu, ako je ovo bio zagrebački stogodišnjak, uz gubitak jednog mladog života u samom potresu i još jednog u zbrinjavanju posljedica, moramo znati da su nas “za milimetar” promašile goleme potencijalne tragedije uslijed mogućeg urušavanja cijelog centra Zagreba da je udar bio još samo malo bliži broju 6. 

Oni pak metaforički potresi tiho se događaju u mnogim našim životima, mada ih još i ne bili svjesni. Karantena nas drži u pat poziciji pa se trudimo što manje razmišljati o onom jučer, kao i o onom sutra. Jer to sutra mnoge može izvesti u “dan poslije” na nepripremljeni način. Ovako zasad okrenuti trenutku zamrzavanja života (osobnog i društvenog) nadu tražimo u povjerenju u Nacionalni krizni stožer, onaj stručni - zdravstveni. 

 | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell
Što manje oboljelih, što manje umrlih i što brži pad novozaraženih, to nam je danas najveći zajednički društveni cilj, bez obzira na to jesmo li u “redovitom životu” zaposleni na baušteli ili u nekom sveučilišnom kabinetu. Sve drugo je sekundarno. Sve drugo je stalo. U takvom ozračju, koje nema nikakvu usporedivu paradigmu, nikakav prethodni slučaj ili presedan prema kojemu bismo se ravnali, nemoguće je klasičnim anketno-analitičkim i anketno-trendovskim alatima i modelima procjenjivati istraživanja javnoga mnijenja i političkih preferencija u ožujku 2020. 

Takav se mjesec još nikad nigdje nije dogodio. Nikad pola čovječanstva nije bilo u karanteni, sasvim svjesni jedni drugih preko medija i društvenih mreža. Nikad druga polovica nije bila u strepnji i pripravnosti da se za koji tjedan, za koji dan manje ili više, to ne dogodi i njoj. Da bi se građani uopće otvorili prema bilo kakvim političkim porukama stanje u društvu treba istodobno biti napeto i uhodano: Želim da padne ova aktualna vlast, ali ako ne padne neće svijet stati. Ako kao birači i fulamo, pa izaberemo nesposobne ili populiste, odradit će i oni svoje četiri godine, pa ćemo već dočekati nekog boljeg. 

Neće pasti država ako i padne jedna loša vlast. U takvim napeto-normalnim odnosima politička ponuda i potražnja ima svoja lica i naličja, svoje dobre i loše izbore, pa makar i ono inatsko biranje “protiv”. Sad je sve nenormalno. Stanje bi trebalo biti napeto, ali nije. Napetost je prigušena u svakom od nas da se ne prelije prema van. Da se ne dogodi još i potpuni kaos. Napetost se prigušuje jer stanje nije normalno. 

U trenucima krajnosti - bilo krajnje dramatičnosti, bilo krajnje nezainteresiranosti - politički fokus ide prema aktualnoj vlasti gotovo kao prema jedinoj opciji. Svi koji pokušavaju dati zdravstveno-krizni savjet ili neku alternativu, čine to na obazriv način da ne poremete mjere koje čini službeni Nacionalni krizni stožer. Mi imamo strategiju strogih mjera i većina ih podržava i pridržava ih se - čak bi i rigoroznije kažnjavali one koji ih se ne pridržavaju nego što to čini policija. Švedska ima potpuno suprotnu strategiju - i većina njihovih građana to podržava. 

Glasanje | Author: Patrik Macek (PIXSELL) Patrik Macek (PIXSELL)
U kriznim situacijama prisutno je veliko pružanje povjerenja aktualnom vodstvu da svoju strategiju provede do maksimuma, ma koju strategiju ono odabralo. Nema prosvjeda na ulicama. Nema čak ni onih običnih svakodnevnih lopova u mjeri u kojoj bi ih zabrinuti čovjek očekivao. Nema čak ni međunarodnog terorizma, ma koliko njegovi inspiratori u “normalnim” vremenima bili nenormalni i nehumani. U takvom ambijentu, čak i kad se povedu političke prepirke, prvenstveno o (sadašnjim i budućim) ekonomskim posljedicama krize ili o minimumu zaštite ljudskih prava, čak i u izvanrednim okolnostima, ništa se ne prima za uho građana-birača, kao da se u toj kakofoniji prijedloga svi troše u istoj sekundi u kojoj su izrečeni. 

Kao mjerodavne uzimaju se samo one opcije koje će objaviti Vlada, ma tko ih prije toga u kojem dijelu i opsegu predložio. U kriznim vremenima postoji samo jedna opcija - ona koja vodi kroz krizu i rješava tekuće dnevne probleme. Sve druge dimenzije su čak i sofisticiranijim biračima neuhvatljive i nesigurne. Nikad neka vladajuća opcija ne mora raditi lošije, a da joj se to čak honorira povećanjem rejtinga, nego u velikoj krizi. 

Jer u velikoj krizi ne postoje realne usporedbe bi li ono što predlaže oporba (a na prvu ruku čak i djeluje bolje od onoga što vladajući provode) zaista i polučilo bolje rezultate ili je to samo parcijalni privid boljeg, fatamorgana nade za koju nikad nećemo doznati je li bila fatamorgana ili nada. Krizni rejting HDZ-a (prema ovomjesečnom Crobarometru blago iznad SDP-ova, u odnosu na obrnutu situaciju iz prošlog mjeseca) neusporediv je i nemjerljiv u odnosu ni na čiji drugi rejting. 

On je jednostavno zamrznut u smislu političkog rejtinga, a maksimaliziran u smislu davanja povjerenja vođenja države kroz krizu (pa je čak pojačan pozitivan rejting Andreja Plenkovića i smjera kojim Vlada vodi državu u smislu krize). Bi li Davor Bernardić bolje vodio državu u krizi? Odgovor za Davora Bernardića bi čak bio bolji da ga se može mjeriti i da u tome mjerenju izgubi od Andreja Plenkovića za 5%. 

 | Author: Sanjin Strukic/PIXSELL Sanjin Strukic/PIXSELL
Ali te usporedbe u glavama birača jednostavno nema - jer Davor Bernardić ne vodi i nikad neće voditi državu u ovakvoj krizi (jer ona traje sad i završit će, sasvim izvjesno, prije parlamentarnih izbora). Svaki pokušaj Davora Bernardića da javnosti ponudi bolje mjere od onih koje provodi ili najavljuje Vlada jednostavno je igra u stalnom “ofsajdu” (jer i da ponudi naoko najbolje mjere, nikad nećemo znati jesu li one takve i bile jer se neće testirati u provedbi - a ako neke od njih i preuzme aktualna vlast, one će, ma koliko javnost i znala da su bile Bernardićeve, na kraju ipak biti od onoga tko ih prihvati i provede!). 

Svi znamo da će jednom ipak doći taj “normalni” i redoviti “dan poslije”, ali ne znamo kad će on doći i koliko ćemo mi njega dočekati kao “nenormalni”. Tad će se otvoriti uši građana i birača i na političke udice, jednako iznenada kako su se i zatvorile. 

Tad se opet može dogoditi obrat - čak i da solidno i dobro izvedu državu iz krize - vladajući mogu preko noći izgubiti povjerenje javnosti i izgubiti izbore! Zasićenje krizom i želja da se ona ne ponovi mogu biti okidač biranja budućnosti, uz slanje aktualne vlasti u povijest, kao što se momčad koja je pobijedila zadnju utakmicu, ali ipak ispala iz lige, pozdravlja  počasnim pljeskom u smislu “zbogom”.

Javno zdravstvo i privatni sektor, naprosto, moraju strogo biti razdvojeni

Mirando Mrsić političar, liječnik i šef stranke Demokrati:

Trebao nam je COVID-19 da shvatimo vrijednost javnog zdravstva. Većina danas u svojim domovima gledajući crne brojke u drugim zemljama shvaća da se u Hrvatskoj efikasno borimo protiv korona virusa samo zato što imamo organizirano i dostupno javno zdravstvo. Javno zdravstvo je veći civilizacijski standard i sofisticiraniji model od privatnog zdravstva - javno zdravstvo temelji se na novcima građana s ciljem zdravlja građana. 

Neprofitno je, s niskim cijenama usluge, a građani ne osiromašuju. Nasuprot njemu, privatni model zdravstva liječi one koji si mogu priuštiti pojedine potrebne zdravstvene usluge. Temelji se na privatnom kapitalu s ciljem stvaranja profita. Cijene usluga su visoke pa cijena liječenja u intenzivnoj skrbi na respiratoru u SAD-u stoji između 40 i 50.000 dolara. Ako prežive teški oblik korona virusa, 2/3 američkih građana proglasit će bankrot jer neće moći platiti bolničke račune. Za razliku od Amerikanaca, u Hrvatskoj je još ostao sustav koji je prije gotovo 100 godina osmislio i proveo Andrija Štampar.  

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
On nas je oslobodio straha od zaraznih bolesti i postavio temelj javnoga zdravstva i socijalne medicine. Kao prvo i najvažnije, Andrija Štampar je zagovarao princip jednakosti koji podrazumijeva da se u dostupnosti liječenja ne stvaraju razlike između bogatih i siromašnih. Najvažniji njegov postulat je da doktor ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku. Vrijedi podsjetiti na 10 principa Andrije Štampara koji vrijede i danas u ova naša COVID-19 vremena.

TO SU: 

1. Važnije je obavještavanje naroda od zakona.

2. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.

3. Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovu unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.

4. Socijalna terapija bitnija je od individualne.

5. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.

6. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).

7. U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji  trebaju zaštitu.

8. Liječnik treba biti narodni učitelj.

9. Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.

10. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.

Mnogi nisu svjesni da nas to sad spašava. Pod dojmom surovih vijesti i fatalističkih slika iz bolnice u Bergamu zbrajamo broj respiratora, bolničkih kreveta, broj kreveta u intenzivnoj skrbi, pa koliko imamo liječnika i sestara, imamo li dovoljno sanitarnih inspektora, epidemiologa itd. Najednom su nam sanitarni inspektori i epidemiolozi postali važniji od vojske i policije. Samo prije nekoliko mjeseci raspravljalo se o budućnosti javnoga zdravstva kojemu se predviđala smrt jer je neracionalno. 

Privatizacija javnoga zdravstva se isticala kao jedina sigurna budućnost skrbi o zdravlju građana. I onda je  smrt počela kositi po Kini, Italiji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, SAD-u i na velika vrata vratila javno zdravstvo u naš život. Epidemija korona virusa nas je osvijestila koliko je sustav javnoga zdravstva važan jer krevete u intenzivnoj skrbi, respiratore, specijaliste intenzivne skrbi, epidemiologe ili infektologe ne može se stvoriti preko noći niti ih se može naći u privatnom sektoru, jer privatni sektor za njih nema nikakvog interesa. 

Epidemija korona virusa je otkrila još jednu činjenicu, a to je nedostatak solidarnosti pojedinih zemalja EU. Svatko misli samo na sebe, a ne postoji ni koordinacija na međunarodnoj razini. Iako bi WHO kao organizacija na svjetskoj razini trebala koordinirati zajedničke napore svih zemalja svijeta, to se ne vidi. Za razliku od politike štednje i strukturnih reformi koje su proizvele društvene izazove i dovele do neviđenih socijalnih nejednakosti, sadašnja kriza zahtijeva sasvim drukčiju političku reakciju - snažnu državnu intervenciju kakva nije viđena od Drugog svjetskog rata. 

 | Author: Patrik Macek (PIXSELL) Patrik Macek (PIXSELL)
Stoga se postavlja jasno pitanja hoćemo li u budućnosti pitanje javnoga zdravstva i zdravlja građana postaviti kao prioritet  javne i nacionalne sigurnosti zemlje. Javno zdravstvo je i pitanje suvereniteta države. Ulaskom u EU dio suvereniteta smo prenijeli na EU i NATO, ali po pitanju obrazovnog i zdravstvenog sustava nismo. Tu sami određujemo prioritete i pravce razvoja. 

Od Hebranga do Kujundžića javno zdravstvo u Hrvatskoj je sustavno uništavano. Umjesto da razvijamo i unapređujemo sustav, mi smo sustav rastakali. Nestali su dispanzeri, nestala je medicina rada, školska medicina, Domovi zdravlja su postale zgrade bez života. I malo je falilo da Štamparovo javno zdravstvo nestane, ali nije. Održalo se i sad takvo javno zdravstvo mora se boriti s najvećim izazovom u povijesti ovih prostora u posljednjih 100 godina. I bori se i uspijeva, što je samo dokaz da nam takav sustav treba. 

Epidemiju ćemo savladati, no kad ta opasnost prođe, u Hrvatskoj bi se trebala otvoriti rasprava koliko je ovoj državi stalo do javnoga zdravstva. Epidemija korona virusa pokazala je da javno zdravstvo nema alternative. Javno zdravstvo je javno dobro i od boljeg javnog zdravstva ne smije se odustati, što ne znači da uz javno zdravstvo nema mjesta za privatni sektor, ali strogo i jasno razdvojeno jedno od drugoga.

  • Avatar RuthZJ92
    RuthZJ92 14:25 25.Svibanj 2020.

    Pоtpunо sam gоlа. Žеliš vidjeti fоtоgrafiju? – w︆­w︆­w︆­.︆­Ki︆s︆­­s︆­tok︆­.︆­c︆­o︆m

  • Avatar KarenAU98
    KarenAU98 20:10 09.Svibanj 2020.

    Ruth, 33. w​​w︅︆​w​.​​l​​o︅︆v​​e​︅︆​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​​b

  • Avatar LindaEG89
    LindaEG89 18:27 08.Svibanj 2020.

    Sarah, 36. w​​w︅︆​w​.​​l​​o︅︆v​​e​︅︆​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​​b