Prije nekoliko godina, dok sam još živjela u Belgiji, otac mi je iz Nigerije došao u posjet i nakon nekoliko se dana razbolio. U bolnici ga je doktor pitao govori li nizozemski, rekao je da ne, da bi ga ovaj upozorio da mora naučiti. Tad sam se uplela i rekla da ne, ne mora. Čovjek je samo došao na odmor, provodi vrijeme kod svoje kćeri, ne treba učiti nizozemski, nije došao u Belgiju automatski si stvoriti dom, priča Chika Unigwe.

Život ulice 'Ako prostituka želi van, gasim joj čikove po glavi'

Ona je gostovala na ovogodišnjem zagrebačkom Festivalu europske kratke priče, čija su tema bile, prije svega, afričko-europske književne veze, posebno migracije i europski odnos prema imigrantima. Unigwe je u nigerijskom gradu Enugu rođena 1974., a zbog supruga se nakon diplome, sa svega 21, preselila u Belgiju, u njegov mali rodni grad Turnhout. Početnih nekoliko mjeseci bilo je, danas kaže, užasno, ali nakon što je svladala nizozemski i počela pisati, malo-pomalo se počela prilagođavati belgijskom životu. 

"Usamljenost imigranta, osobito u zemlji čiji jezik ne poznaje, ne samo da je golema, nego i zastrašujuća. Posebno je to tako u slučaju migranata koji nisu ekonomski, koji nemaju, primjerice, svoju tvrtku da im osigura logistiku i tako omogući bržu prilagodbu novoj sredini. Imigracija obično nije nešto na što se čovjek odlučuje osim ako nema vrlo dobar razlog", kaže Unigwe.

Njen je posljednji roman "Black Messiah" (2014.) posvećen Olaudahu Equianu, istaknutom abolicionistu, robu koji je uspio otkupiti svoju slobodu i pridonijeti procesu ukidanja trgovine robljem u Velikoj Britaniji i njenim kolonijama. Podrijetlo mu je kao i ono Unigwe, iz naroda Igbo, kojih danas većina živi u jugoistočnoj Nigeriji, a kojima se Chika vratila i u romanu "Night Dancer", osvrćući se na tamošnji tetman žena. Prva dva romana, pak, bave se iskustvom imigracije.

Prvijenac "The Phoenix" (Feniks) objavljen je 2005. na novom joj jeziku, nizozemskom, koji je počela učiti četiri mjeseca nakon preseljenja. "To me je spasilo. Napokon se isplatilo svih onih sedam sati koje sam svaki dan provodila na predavanjima, s drugim pridošlicama, pokušavajući shvatiti ovaj guturalni jezik, koji bi te katkad zavarao da je sličan engleskom, ali koji nije imao smisla.

Naučila sam kako izgovoriti huis (kuća) i ga (ići), što su mi bili najveći izazovi. Dan po dan moj se rječnik širio. Nizozemski više nije bio veliko i zastrašujuće nepoznato. Kad sam posjećivala suprugovu obitelj, mogla sam dešifrirati riječi. Mogla sam reći kako mi je otac. Što mi je jezik bio poznatiji, to mi je bilo lakše", piše Chika u jednoj od svojih priča "Losing my voice" objašnjavajući kako joj je kod preseljenja, izmještanja, najgore bilo to što "sve što sam dotad znala odjednom je bilo nebitno". 

"Vrijeme koje sam provodila kod suprugove rodbine bila je lekcija o tome kako plivati u društvenim vodama mojega novog doma. Postojao je režim: doručak u osam ujutro, ručak u 12 i večera u 18. Ako je netko namjeravao neki od tih obroka preskočiti, morao je druge o tome obavijestiti. Za vrijeme večere nije bilo sjedenja pred televizijom. Nisi je smio gledati ni dok imaš goste. Večera je bila ritual za sebe. Postavljen stol. Juha. Glavno jelo. Desert. Pristojni razgovori koji se vode tijekom jedenja", opisuje Unigwe dio svojega kulturološkog šoka.

Kasnije, kad je u Belgiji dovršila studije, otišla se zaposliti, priča, a žena na šalteru joj je, bez da je pogledala koje su joj kvalifikacije, odmah ponudila posao čistačice.

"Belgija nikad nije imala reputaciju zemlje koja je otvorena prema useljenicima. Bez obzira na to koliko dugo u njoj živio netko, ako je došao sa strane ili mu je netko od roditelja sa strane, zauvijek će se tretirati kao 'allochtoon', kako se tamo kaže, kao alohton, odnosno doslovno kao tuđi, inozemni, kao 'onaj koji dolazi sa stranog tla', za razliku od autohtonog.

Zapravo, većina je Europe takva, neprijateljski nastrojena prema imigrantima, puna neznanja o njima, ali ove se priče sustavno ublažavaju, ušutkavaju, onima koji bi ih mogli iznijeti daje se malo prostora itd.

Međutim, što se Belgije tiče, njezino 'allochtoon' ti sasvim jasno kaže da nemaš pravu boju kože. Kad je bio prvi razred, mojega su starijeg sina tako nazivali uz još jednog Poljaka koji je imao 'strano' prezime i zamuckivao nizozemski. Moj sin je jezik govorio savršeno i imao je flamansko prezime, ali ništa nije moglo prikriti činjenicu da je miješane rase.

Mali Poljak, koji je u međuvremenu svladao nizozemski i kojemu se mama preudala pa više nije imao 'strano' prezime, prestao je biti 'allochtoon'. Prešao je granicu koju moj sin nikad neće", zaključuje Unigwe koja se zbog zasićenosti Belgijom i Europom 2013. preselila u SAD, gdje predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Brown i piše na engleskom, koji smatra prirodnim spisateljskim mjestom. 

"Kao što i Nigeriju i Europu doživljavam svojim domovima, tako mi je i s Amerikom. Grozno je što je na vlasti sad Trump, čovjek kojemu su govor mržnje i polarizacijska retorika svakodnevica. Njegova islamofobija je užasna i dobro dokumentirana još i prije nego što je zabranio putovanja ljudima iz šest većinskih zemalja, među kojima, inače, nema onih u kojima ima poslovne interese. Jer on je prije svega poslovni čovjek, ujedno i najnesposobniji predsjednik kojeg je SAD imao", kaže Unigwe koja je puno pisala i o kršćanskom fundamentalizmu u Nigeriji, koji je ondje izražen problem.

"Što se tiče islamskog fundamentalizma, mislim da je stvarno šteta da se čitava religija demonizira zbog ljudi koji u ime svojega boga čine strahote. Tako je uobičajeno od muslimana očekivati da se ispričavaju za terorističke napade u ime Alaha. Zašto cijelo kršćanstvo onda ne izjednačimo s Baptističkom crkvom Westboro, sektom poznatom po maltretiranju obitelji homoseksualaca i ratnih veterana, čije sprovode često pohode demonstrirajući i izazivajući nerede.

Vjeruju, među ostalim, da je 11. rujna poštena božja kazna, a da su to i pucnjave u školama, recimo, u kojima pogibaju djeca. Te vjerske fanatike doživljavamo upravo kao to, fanatike, izdvojenu skupinu, dok nam muslimanski fundamentalisti nekako predstavljaju islam u cijelosti. Ružno i licemjerno, ali nažalost, sve gore i gore", kaže Unigwe, koja je najviše pozornosti izazvala svojim romanom iz 2009. godine "On Black Sisters' Street", za koji je 2012. godine osvojila najveću afričku književnu nagradu", Nigeria Prize for Literatureu, u vrijednosti od 100.000 dolara.

PRAVI PAKAO Bordel smrti: One koje su ušle, nikad nisu izašle žive

Knjiga se bavi sudbinama prostitutki afričkog podrijetla koje žive i rade u Belgiji.

"To je bio još jedan od mnogih mojih kulturoloških šokova jer potječem iz prilično konzervativne katoličke obitelji u kojoj je seks bila prljava riječ. Kad sam se preselila u Belgiju, jednom sam prilikom iz vlaka vidjela prostitutke doslovno u izlozima. Sinulo mi je tad da živim u zemlji u kojoj ne samo da se o seksu otvoreno priča, nego ga se otvoreno i prodaje. Potom sam saznala da su mnoge afričke prostitutke u Antwerpenu upravo iz Nigerije pa sam se jako zainteresirala.

Knjiga je bila zapravo način da samoj sebi odgovorim na sva pitanja koja sam imala", kaže Unigwe koja je radi pisanja "On Black Sisters' Street" istraživala na terenu, provodeći vrijeme na ulicama, gdje se u Antwerpenu odvija veći dio ilegalne prostitucije, razgovarajući sa ženama, družeći se s njima, osjećajući, kako kaže, kako je to biti ona koju se otvoreno promatra i mjerka kao moguću "priležnicu". 

"Jedna od najvažnijih lekcija koju sam od njih naučila jest to da je sram golemi luksuz. Možeš se sramiti dok sve ide kako treba, ako ne moraš slati novac vlastitim roditeljima. O mnogima od ovih cura ovise cijele njihove obitelji", kaže Unigwe, kojoj je jedna od najšokantnijih priča bila ona o aukcijskoj kući u Bruxellesu, gdje se prodaju mlade Nigerijke. 

"Zbog svega što sad znam podržavam legalizaciju prostitucije jer njezina kriminalizacija postići će jedino da se profesija povuče u podzemlje. Žene su tamo izložene još većim rizicima, mušterije su automatski u prednosti. Jedna od bivših prostitutki iz Italije, gdje je prostitucija ilegalna, rekla mi je da su mnoge od njih klijenti znali pretući kad bi tražile da im se plati.

Bila je puna groznih priča o prijetnjama noževima, a za jednu je Nigerijku bila uvjerena da ju je ubio klijent. To jest ekstreman slučaj, ali činjenica stoji da kriminalizacija prostitucije žene stavlja u podređen položaj u odnosu na klijente. A svi znamo kako apsolutna moć lako kvari čovjeka", objašnjava Unigwe dodajući da se i žene koje u Belgiji rade ilegalno susreću sa sličnim problemima.

"Jednu je policajac koji ju je uhitio tražio mito, primjerice. Svodnici si žele držati i ovakve ilegalne prostitutke jer su one posve u njihovoj moći, nemaju se kome obratiti. Nemaju zdravstveno, a iako u Antwerpenu postoji udruga koja osigurava besplatnu zdravstvenu skrb za ilegalne seksualne radnice, nekima od njih nije se činilo sigurnim prihvatiti ovaj oblik pomoći.

Žene pak koje rade legalno uživaju goleme povlastice, imaju bolji pristup zdravstvenoj skrbi, bolje ih se štiti od nasilnih klijenata i izrabljivanja uopće. Antwerpen ima jedan od najboljih bordela u Europi, opremljen vlastitom policijskom postajom te senzorima i alarmima. Istina, legalizacija profesije može biti atraktivna trgovcima seksualnim robljem, ali sve u svemu mislim da prednosti ima više u odnosu na problematične točke ovoga pitanja", kaže Unigwe, koja se u "On Black Sisters' Street", ali i u kasnijem romanu "Night Dancer" (2012.) pozabavila takozvanim "negofeminizmom". 

"Prema Obiomi Nnaemeki, to je sporazumni feminizam ili no ego feminizam, odnosno feminizam bez ega, a namijenjen je ženama koje u izraženo patrijarhalnim kulturama shvaćaju da ne mogu spaljivati grudnjake i da si to ne mogu priuštiti. U borbu protiv sustava onda se radije upuštaju na druge, manje militantne načine, pregovarajući, manipulirajući svoje dobrobiti.

Nema konflikta, sve je stvar dogovora s muškarcima, ograničenja su jasna i to koliko se unutar njih u određenoj kulturi može postići", objašnjava Unigwe dodajući kako u vezi ove vrste feminizma, koji je samo jedan od mnogih specifičnih za afrički kontinent, problematično je to što se protiv patrijarhata ne bori otvoreno. 

"Ipak, ženama tih kultura puno je bliži, lakše im se poistovjetiti s njegovom praksom, što objašnjava činjenicu da su nigerijske pionirske spisateljice Flora Nwapa i Buchi Emecheta bile feminističke ikone koje su odbacile etiketu feministica", zaključuje Chika, koju je Guardian proglasio jednim od pet najvažnijih afričkih literarnih glasova današnjice.

Književnom se svijetu predstavila 1993. zbirkom poezije "Tear Drops", i to na drugoj godini studija u Nigeriji, a poznata je i po kratkim pričama i esejima objavljivanim u brojnim prestižnim časopisima i antologijama. U orbitu ju je ipak lansirao njezin prvi roman, spomenuti "The Phoenix", koji joj je 2005. godine priskrbio titulu jedne od najistaknutijih predstavnica suvremene flamanske književnosti.

Govori o Nigerijki koja je u Belgiji udana za Belgijca. Nakon što izgube jedino dijete, s gubitkom se suočavaju na različite načine, pri čemu glavna junakinja prolazi kroz obred posljednjeg ispraćaja kakav uopće ne želi. Njezin sin je kremiran, što je tamo odakle ona dolazi tabu, a nakon pogreba mora izdržati i karmine te slušati druge kako pričaju o nevažnim stvarima. 

"Iako je bol univerzalna, način na koji se s njom suočavamo uvelike ovisi o našem kulturnom i vjerskom naslijeđu. Oduvijek mi se činilo kako mora biti teško tugovati u kulturi koja ti ne dopušta tugovati na tebi prirodan način", objašnjava autorica kojoj smeta kad se Zapadnjaci žale na imigrante koji se ne prilagođavaju životu u zapadnim zemljama. 

"Odrastajući u Nigeriji, primjećivala sam mnoge Europljane ili dijelom Europljane koji su tamo živjeli, ali nisu bili dijelom Nigerije. Uvijek su si gradili neku vrstu geta, izbjegavajući zapravo pravu interakciju s lokalnom zajednicom. Kupovali su si, primjerice, u supermarketima u kojima su mogli nabaviti europsku hranu, a tu su 'europsku' hranu često donosili s putovanja.

Zato onima koji prigovaraju da se 'pridošlice' odbijaju prilagoditi, uvijek imam potrebu napomenuti kako i zapadni imigranti u Africi nastavljaju živjeti točno onako kako su živjeli u svojim zemljama. Ne potrude se naučiti nijedan lokalni jezik, a kuhare biraju po tome koliko mogu spremiti zapadnjačkih jela. Što drugo na to reći osim da kulturni imperijalizam još itekako dobro živi i djeluje", zaključuje Unigwe.