Na pitanje kako regrutiraju nove prostitutke i kako kažnjavaju one koje žele pobjeći, mlada madam Maya iz Moskve hladnokrvno je odgovorila:
“Obrijemo ih na ćelavo i zatim im gasimo na glavi opuške. Imamo i grublju metodu. Uguramo im čašu za vino, znate već gdje, i onda je razbijemo. Pa mi im dobro plaćamo za taj posao, a osim toga, kupujemo im i finu odjeću”.
Razgovor se vodio početkom ‘90-ih kad su nadležne institucije u Rusiji bespomoćno sabirale crne statističke brojke o drastičnom porastu nasilja, prostitucije i ovisnosti o drogama među mladom moskovskom populacijom.
A brojke u glavnom gradu Ruske Federacije u to su vrijeme izgledale ovako: u prvoj polovici 1993. maloljetne ili jedva punoljetne osobe bile su odgovorne za 13 posto provala, pljački ili nasilništva.
U samo godinu dana broj ovisnika o drogama među moskovskim školarcima porastao je 15 posto, a u tom gradu bilo je oko 1000 djevojaka mlađih od 18 godina koje su se bavile prostitucijom.
To je postalo najpopularnije i najunosnije zanimanje moskovskih srednjoškolki. Baš nekako u to vrijeme u svim su se većim gradovima u Rusiji počele formirati brojne ulične bande tinejdžera čiji je broj do 1993. narastao na čak 20.000.
Naravno, najviše ih je bilo u višemilijunskoj ruskoj prijestolnici, a ni u posljednjih 20-ak godina situacija se nije mnogo promijenila.
Dapače, tada golobradi srednjoškolci ogrezli u kriminal danas su iskusni članovi uličnih bandi koje haraju Moskvom. Ipak, treba se vratiti još malo u prošlost i pojasniti zašto je baš Rusija bila plodno tlo na kojem je niknula cijela jedna generacija devijantnih tinejdžera s debelim policijskim dosjeima.
Sve je počelo perestrojkom - novom ekonomskom politikom koju je 1987. uveo tadašnji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov.
Zatvoreno tržište dirigirano socijalističkom državnom ekonomijom preko noći je otvorio Zapadu i stranim ulagačima, a to je tri godine poslije dovelo do ekonomske krize i u konačnici raspada Sovjetskog Saveza.
Naglo raslojavanje na malobrojne bogataše s jedne i brigade siromašnih i nezaposlenih s druge strane, u kombinaciji s trgovinama prepunim zapadnjačke robe široke potrošnje o kojoj su dotad mogli samo sanjati, stvorilo je novi sustav vrijednosti koji se temeljio na imovinskom statusu.
To je najviše deprimiralo najosjetljiviju populaciju - tinejdžere koji su, ako im već roditelji nisu mogli priuštiti, pribjegli kriminalu ne bi li se domogli statusnih simbola - novih američkih tenisica, traperica, spitfajerica...
A kako bi si to pribavili, bili su spremni i ubiti. Ni oni stariji, koji su se u to vrijeme obogatili, nisu ostali imuni na sve jači utjecaj američke kulture, ali su, shodno dubini džepa, posegnuli za mnogo većim “igračkama” kao što su motocikli.
Kad se početkom ‘90-ih u Moskvi stvorila kritična masa vlasnika skupocjenih Harley Davidsona, osnovali su prvi bajkerski klub. Idejni začetnik bio je moskovski stomatolog Aleksandar Zaldostanov.
Bajkeri su mu nadjenuli nadimak Kirurg, a u to vrijeme članovi kluba bili su uglavnom pripadnici dobrostojećeg i obrazovanog srednjega građanskog sloja koji su u slobodno vrijeme vozili motocikle i slušali rock.
Nazvali su se Noćni vukovi, ali početkom ovog tisućljeća u klub se učlanilo tisuće novih bajkera iz cijele Ruske Federacije i okolnih zemalja, od kojih su mnogi bogatstvo stekli sumnjivim poslovima.
Kirurg je shvatio da je preko noći postao čelna osoba najmoćnije neformalne motorizirane brigade u Rusiji.
U međuvremenu su uhodali i unosan biznis koji im je donio milijunsku zaradu. Osim od članarine, novac su počeli zgrtati proizvodnjom i prodajom motociklističke odjeće - kožnatih čizama, hlača i jakni s klupskim amblemom - vukom u plamenu.
Vizualni identitet upotpunili su i obaveznim crnim jeansom, dugom kosom, debelim lancima te, naravno, tetovažama, po ugledu na američke Hell’s Angelse, a onda su 1995. okupili i desetak strojarskih inženjera koji su počeli popravljati i konstruirati motocikle.
Danas je u klub učlanjeno oko 5000 bajkera, a počasni član im je i ruski predsjednik Vladimir Putin, Kirurgov prijatelj. Koliko su njih dvojica bliski, najbolje govore dvije anegdote.
Zbog lošega glasa na koji su dospjeli Noćni vukovi finska policija sastavila je listu najopasnijih članova ovog bajkerskog kluba i zabranila im ulazak u zemlju, a na popisu se našlo i ime Vladimira Putina.
Kad su to objavili mediji, finske vlasti duboko su se ispričale Putinu rekavši da je riječ o velikoj pogrešci. U srpnju 2012. godine tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič je četiri sata čekao na sastanak s Putinom dok se ovaj vozio s prijateljima iz Noćnih vukova, koji se više ni ne trude prikriti imidž najopasnije motorizirane bande usko povezane s političkim vrhom.
Prvotnu oznaku MC - motorclub - promijenili su u MG - motor- gang. Stoga i ne čudi što je s početkom krize u Ukrajini Kirurg među prvima iz Moskve sletio u Simferopolj, glavni grad Autonomne Republike Krim, na poziv tamošnjeg ogranka Noćnih vukova, obećavši im humanitarnu, ali i oružanu pomoć ako bude bila potrebna, a Rusi su znali da se Kirurg nimalo ne šali.
Svi još pamte događaj iz Zelenograda nedaleko od Moskve gdje djeluje još jedan motociklistički klub Tri Dorogi - tri ceste. I oni su nekoć bili Noćni vukovi, a onda su se odcijepili i postali ruska ispostava američkog bajkerskog kluba Bandidos.
Potkraj listopada 2012. godine 70-ak Noćnih vukova odvezlo se do Zelenograda ravno pred garažu u kojoj se okupljaju Tri Dorogi.
Prebili su trojicu koji se nisu uspjeli skloniti, ali je u međusobnom okršaju ubijen jedan Noćni vuk, a dvojica su ranjena. Bila je to udarna vijest u svim medijima, a Rusija je mjesecima strepila od mogućeg vala krvoprolića i osvetničkih pohoda bajkerskih klanova koje je ovaj događaj svrstao u dva suprotstavljena tabora.
Jevgenij Vorobjov, predsjednik Tri Dorogi, tada je kratko poentirao: “Vukovi su previše upetljani u visoku politiku”. No bajkeri nisu jedini strah i trepet moskovskih ulica.
Ništa manje opasni nisu ni pripadnici drugih uličnih bandi. Najbezopasniji su perači automobilskih prozora na raskršćima. Ako ne dobiju novac za svoj posao, oštetit će automobil palicom, a ako vozač potrči za nasilnikom - ili će ostati bez auta i svega što je u njemu ili će ga pretući jer u blizini uvijek čeka još nekoliko peračevih suradnika.
Godine 2007. rusku je javnost zgrozila vijest da su tinejdžerske bande ultranacionalista samo u tom gradu odgovorne za više od 50 ubojstava pripadnika drugih nacionalnosti.
Otkriće je potaknulo ubojstvo poznatog šahista Sergeia Nikolajeva rodom iz ruske republike Jakutske u listopadu iste godine. Nekoliko dana poslije tinejdžeri su okrivljeni i za napad na uzbekistanskog uličnog čistača.
Šestorica napadača imali su između 14 i 18 godina. Jedan od njih sve je snimio mobitelom i snimku objavio na internetu.
"Sve je počelo kad smo nas 20-orica popili po nekoliko piva. Podijelili smo se u manje grupe i krenuli tražiti žrtve", rekao je jedan od njih.
Tog dana policijaje imala pune ruke posla jer su mladi banditi pretukli 27 ljudi drugih nacionalnosti. Te godine u Rusiji ukupno su prebili čak 600 ljudi samo zato što su bili druge boje kože.
Kulminacija rasne mržnje u Rusiji uslijedila je nakon drugog rata s Čečenijom krajem 1999. i početkom 2000. U samo deset godina Rusi su dva puta ratovali s ovom minijaturnom republikom bogatom naftom u kojoj živi većinsko muslimansko stanovništvo.
Sukobi su bili iznimno krvavi s velikim gubicima na obje strane pa su od tada Čečeni, uz Židove i Armence, glavna meta ruskih skinheadsa kojih je samo u Moskvi nekoliko tisuća.
Pripadaju svim dobnim skupinama, a oni najstariji su ujedno i najopasniji jer dolaze uglavnom iz redova umirovljenih pripadnika ruskih komandosa, ratnih veterana koji su sudjelovali i u invaziji na Čečeniju.
Osim što vladaju borilačkim vještinama, u svojim domovima čuvaju prave arsenale najrazličitijeg oružja. Kad je britanski novinar Ross Kemp 2006. pokrenuo seriju dokumentarnih filmova o uličnim bandama u svijetu, najviše se zgrozio nad onim što je zatekao upravo u Moskvi.
U podrumima obiteljskih kuća postoje pravi mali regrutni centri u kojima se obučavaju novi članovi uličnih bandi. Treniraju ih umirovljeni vojni specijalci kojima je svakodnevni trening dio životnog stila.
Vreće za boks, sprave za bildanje te osnove napada i samoobrane, tae-kwon doe samo su neki od programa. Zajedničko obilježje im je obrijana glava i izrazita tjelesna snaga te brojne tetovaže.
Voditelji tih alternativnih malih vojnih poligona rado su se pokazali pred kamerom:
“Naravno, uvijek moramo biti spremni. Domovina se mora obraniti od neprijatelja, a neprijatelj uvijek vreba. To shvaćaju i mladi Rusi, koji nam dolaze u sve većem broju. Nikad ih ne pitamo za ime, ne znamo tko su, ali dolaze ovamo trenirati i mi im rado prenosimo naša znanja. Naravno, sve je besplatno jer smo sretni da imamo nasljednike i da možemo biti sigurni za našu budućnost”.
Otvoreno je progovorio i o strancima u Moskvi:
“Moraju znati da nisu dobrodošli. Uzimaju nam radna mjesta, naša omladina je zbog njih na ulici!” - i zapravo otkrio na koga je točno mislio kad je rekao da čuvaju zemlju od neprijatelja.
A da se doista spremaju za pravi rat, pokazali su i pred kamerama. Jednom na tjedan okupi se cijela četa ovih vojnika i, umjesto na mali nogomet, odlaze u predgrađe Moskve, u kvartove prepune zapuštenih i nikad dovršenih stambenih zgrada.
Osmero ili deseterokatnice zarasle u korov s podrumima do vrha napunjenim ustajale kišnice idealni su poligon za vježbanje gađanja pištoljima, strojnicama, pucanje lažnim mecima te izvođenje raznih vratolomija, poput spuštanja niz konopac s posljednjeg kata, osvajanja zgrade, plivanja kroz vodu pod punom ratnom spremom...
Kako bi uvježbali izdržljivost, sve izvode noseći na leđima vojničke ruksake u kojima je 20 kilograma cigli. Među njima ima i djevojaka.
"Sigurna sam da će mi ova znanja dobro doći u skoroj budućnosti. Rat protiv neprijatelja se bliži i doći će vrijeme kad će mi život ovisiti o fizičkoj snazi i kondiciji, ali i o umješnosti u baratanju oružjem", kaže jedna od njih za koju bi slučajni prolaznik pomislio da je fotomodel.
Obavezni ritual na kraju svake ovakve vježbe je zajednička fotografija na krovu zgrade s razvijenom zastavom Rusije i crvenom zastavom grupe na kojoj je stilizirana svastika, a pozdravljaju se dizanjem desne ruke.
Očito, od lijevog do desnog jednoumlja samo je jedan korak i Rusi su s lakoćom zakoračili. Iako se svi pripadnici ovakvih velikih i organiziranih bandi pozivaju na svetost domovine i izvornih ruskih vrijednosti, i jedni i drugi, nažalost, uživaju u svim najgorim tekovinama Zapada.
