Ako vjerujete u ponovno rođenje, teza da je Yukio Mishima reinkarnirani Gabriele D’Annunzio donekle bi bila razumna, samo je ruši to što se Mishima rodio dok je D’Annunzio još bio živ, 1925. godine, četiri godine nakon Gabrieleova bijega iz Rijeke i 13 godina prije njegove smrti u izolaciji vile na jezeru Garda. Ali ako već nije biološka reinkarnacija, Mishima je svakako podjednako intelektualni i antiintelektualni azijski dvojnik talijanskog art-radikala. Obojica su bili pisci i umjetnici zaljubljeni u ljepotu, ali i fanatični nacionalisti i militaristi kojima je smrt bila izvor ekstaze; proslavili su se kao izvanredno elokventni perfekcionisti pisane i izgovorene riječi, ali i nemirni megalomani kojima su pero i pisaći stroj s godinama postajali sve ubojitije političko oružje. Posebno skloni onome što su u D’Annunzijevo vrijeme nazivali doktrinama volje i akcije, ekstremnim političkim opcijama koje su se služile nasiljem za ostvarenje ciljeva, pri čemu je jedna od njih - ona nacionalistička, koja će postati fašistička - nasilje pretvorila u fetiš, koliko i ishodišni “stranački” program. Imao je D’Annunzio u rijeci svog Harukichija Shimoija, japanskog pjesnika i pisca koji je završio u Italiji kao student Danteovih djela, zatim ostao predavati japanski jezik na sveučilištu u Napulju; borio se kao Talijan u Prvom svjetskom ratu, postao Ardit pa onda 1919. završio i u Rijeci kao D’Annunzijeva veza s Mussolinijem. Bio je veliki promotor fašizma, koji je tumačio kao talijansku verziju uskrsnuća bušida, “puta ratnika”, kodeksa i filozofije samurajske časti ubijanja i umiranja. 

Shimoi je - baš kao i Mishima desetljećima kasnije - prevodio D’Annunzija na japanski jezik, ali Mishima je bio taj kojeg možemo nazvati autentičnim “japanskim danuncijancem”, granično psihopatski genij koji je s talijanskim “kumom fašizma” dijelio zastrašujuće mnogo koordinata osobnih strasti, opsesija, ljubavi i patologija. Obojicu su doživljavali kao genijalne i šarmantne, ali oni koji su s njima razvili dublje privatne odnose otkrivali su i mračnu, narcisoidnu, ali i autodestruktivnu, nasilnu stranu, koja nikad nije bila samo literarna poza. Glorifikacija nasilja i herojstva, ishodišnih točaka fašističke doktrine; Nietzsche, žrtvovanje, mučeništvo i fetišizacija rata bili su kodovi njihova operativnog sustava, koji je prkosio modernom dobu starim romantizmom i androginom seksualnošću. Obojica su u tom smislu bili dražesno kontradiktorni. D’Annunzio je literarnu karijeru izgradio kao neoromantik, a njegovi bogovi bili su stari Rim i Venecija, svijet Dantea i Michelangela. Ali u isto vrijeme obožavao je i promovirao moderne futurističke objekte žudnje, zrakoplove, mitraljeze, torpeda, automobile i igrane filmove. Mishima je pio šeri, pušio cigare, živio u zapadnjačkoj kući koju je osobno dizajnirao i govorio odličan engleski, ali je u isto vrijeme svako malo nosio kimono, mahao katanom i tvrdio da se Japan mora vratiti feudalnoj prošlosti, dobu samurajske časti i klanja. D’Annunzio je prvi stvorio kult štovanja svetog Sebastijana, “mučenika ljepote”, koji je u drugoj polovini 20. stoljeća oživio kod Mishime. Naslovnicu velikog romana “Ispovijedi maske” krasi fotografija Mishime kao svetog Sebastijana, izbodenog strijelama. 

D’Annunzio je u operi “Le martyre de St. Sebastian”, uz glazbu Claudea Debussyja, odao počast omiljenom svecu oslanjajući se o stih renesansne pjesnikinje Veronice Gambare: “Onaj tko me najdublje rani najviše me voli”. U zanosu žrtvenog mazohizma D’Annunzio je uz Debussyjevu glazbu napisao tekst: “Neka se naše rane sjaje ispod našeg oklopa”. Mishima je motiv mučenika ljepote ugradio u svoju poetiku i estetiku na gotovo identičan način. 

Obojica su bili niski - D’Annunzio 164, a Mishima samo 150 cm. Zbog toga su neumorno dizali utege, slikajući se bez odjeće kako bi pokazali rezultate u dobu prije Instagrama. Mishima je prvu zbirku vlastitih erotskih fotografija objavio 1963. godine (“Ba-ra-kei: Ordeal of Roses”), a uslijedilo ih je još nekoliko, zaključno s “Otoko no shi” (“Smrt muškarca”), snuff homoerotikom u kojoj Mishima pozira kao “mrtvi japanski muškarac”; vojnik, ribar, mornar... 

D’Annunzio nije bio gay, iako njegovi najbolji prijatelji jesu; Mishima je imao ženu i djecu, ali i gay ljubavnike. Obojica su pisali o seksu i sadomazohizmu s jednakim žarom kao i o ljubavi prema domovini, s kojom su razvijali jednako sadomazohistički odnos. Bili su majstori samopromocije, zaljubljeni u svoju medijsku dominaciju, gladni pažnje, uspjeha, slave. Mishima nikad nije prežalio što je nekoliko puta bio blizu Nobela za književnost, ali mu je svaki put izmakao. D’Annunzio je sa svojom vojskom okupirao Rijeku i Krk. Mishima je osnovao paravojnu organizaciju za oslobođenje Tokija od studentskoga komunizma. A onda je počinio harakiri - ritualno samoubojstvo nakon neuspjelog vojnog udara zapravo je Mishimin “L’impresa di Fiume”, konačni veliki čin, doktrina akcije stavljena u praksu. Talijanski pjesnik/ratnik otišao je s Kvarnera kad su ga granatama otjerali Talijani; japanski pjesnik/terorist pokušao je provesti puč i okrenuti Japan prošlosti, ali kad su ga napustili sami Japanci koje je želio transformirati, ubio se kao lik iz Kurosawinih filmova. 

Oba su čina - D’Annunzijeva okupacija Rijeke i Mishimin seppuku - proglašeni političkom koliko i “umjetničkom akcijom”. D’Annunzio je dan nakon dolaska u Rijeku dobio čestitku berlinskih dadaista, oduševljenih provedbom okupacije kao velikog umjetničkog akta. Mishima je možda bio lud, ali nije bio glup i svakako je mogao znati da njegova mala ustanička akcija neće rezultirati instant-revolucijom, pa nije potpuno pogrešno pretpostaviti da je spektakl suicida bio krajnji cilj, možda čak i neka vrsta patološke odjave s garancijom grandioznog, mučeničkog ulaska u povijest. U svakom slučaju, bila je to real life rekonstrukcija motiva njegovog filmskoga klasika “Domoljublje” (“Yukoku”), koji je po svojoj istoimenoj kratkoj priči iz 1960. Mishima napisao, producirao i režirao šest godina kasnije. U njemu glumi mladog vojnika koji izvršava seppuku zbog sudjelovanja u propalom vojnom udaru 1936. godine. Zanimljivo je da je ovo remek-djelo kratke forme distribuirao Japan Art Theater Guild, najveći produkcijski hub radikalne, uglavnom lijevo orijentirane filmske art scene japanske kinematografije šezdesetih, klasika legendi poput Imamure, Mishime ili Kojija Wakamatsua, redatelja koji je upoznao Yoko Ono s marihuanom i govorio kako mu je najdraži hobi iritirati desničare. Upravo je Wakamatsu snimio igranu verziju posljednjeg dana Mishimina života, film “11.25 Jiketsu no Hi: Mishima Yukio to Wakamonotachi” (“11:25 Dan kad je izabrao svoju sudbinu”, 2012). I na neki način se i sam oprostio: bilo je to 2012. godine, a nedugo nakon zagrebačke premijere ovog filma Wakamatsu je stradao pod kotačima taksija. “Literatura je impotentna. Na kraju, moraš djelovati”, izjavio je Mishima, tad već apsolutni kralj tzv. radikalne desnice, manje od mjesec dana prije svoga konačnog “djelovanja”, 29. listopada 1970. Promovirajući “Domoljublje”, Mishima je jasno napomenuo kako je tragedija modernog japanskog muškarca ta što umire od starosti, bolesti ili u prometnim nesrećama - uz odsutnost drame. Doslovno kanalizirajući Gabrielea D’Annunzija, govorio je: “Živimo u dobu u kojem nema herojske smrti”, dodajući tome tipično japanski twist, citat iz “Hagakurea”, ratničkog  “udžbenika” iz 18. stoljeća, koji kaže: “Put samuraja nalazi se u smrti”. D’Annunzio je kao tinejdžer zaljubljen u svoju inteligenciju proglasio vojnike nižim bićima i trebao je ući u pedesete godine života da se od dendija iz trač-rubrika transformira u nacionalnog heroja i ratnika gladnog fronte. 

Mishima je kao tinejdžer 1944. godine imao posve suprotne snove o vojsci, časti i žrtvovanju za božanskog cara, ali kad su oni postali previše stvarni, usrao se i lagao da je bolestan ne bi li ga oslobodili obveze odlaska u rat. Očito je da ga je krivnja proganjala kako je odrastao, sipajući je, uz sve ostale privatne, emocionalne i identitetske krize, na stranice svojih knjiga. A onda je završilo kako je završilo, ultimativnim samokažnjavanjem s oštricom u vlastitim crijevima. Iako je namjerno izbjegao borbu, nije prestao diviti se kamikazama, samoubilačkim odredima, kao da si nikad nije mogao oprostiti to što se nije ubio “na vrijeme”, za istu svrhu. 
Yukio Mishima rođen je kao Kimitake Hiraoka, a svoj je pseudonim stvorio u dogovoru s izdavačem kako bi literarnu karijeru sakrio od oca Azuse, državnog službenika koji se grozio pomisli da bi mu sin mogao biti pisac. “Mishima” je posuđeno od imena željezničke postaje kojom su na posao putovali urednici literarnog časopisa Bungei Bunka (Literarna kultura), a “Yukio” dolazi od “yuki”, japanske riječi za snijeg, koji su iz vlaka gledali na vrhu planine Fuji. 

U ranom djetinjstvu odrastao je s bakom, koja ga nije puštala na sunce, držeći ga doslovno pod ključem, zabranjujući mu bavljenje sportom i druženje s drugim dječacima. Igrao se s rođakinjama i njihovim lutkama, uglavnom usamljen - ista ta baka upoznala ga je s knjigama, koje su postale njegovi jedini prijatelji. Kad se s 12 godina vratio roditeljima, dočekao ga je još snažniji autokratski duh oca, koji ga je odgajao po vojnoj disciplini. Poderao bi sve što je Mishima napisao, šokiran samom idejom da bi mu sin mogao biti zaljubljen u nešto tako ženstveno kao što je književnost. Traume koje su ga oblikovale do 13. godine, kad se zaljubio u kabuki i Noh, stare forme japanskog teatra, formirale su karakter, ali ne i zaustavile strast. Ozbiljnu književnu karijeru Mishima je počeo sa 16 godina, kad je objavio prvu priču, “Hanazakari no Mori” (“Šuma u punom cvatu”). 

Uredništvo Bungei Bunke već ga je tad proglasilo genijem. Urednik Zenmei Hasuda bio je Mishimin mentor, ali i vatreni nacionalist koji je 1938. sudjelovao u japanskom osvajanju Kine. Onda je 1943. postao poručnik na malezijskoj fronti, gdje se ubio četiri dana nakon japanske predaje. Prije nego što je okrenuo cijev prema sebi, ubio je nadređenog zbog toga što je pred njim kritizirao cara. Mishima je objavio još nekoliko hvaljenih priča, među kojima je i “Chusei” (“Srednji vijek”), koja se bavi kontroverznom praksom odraslih samuraja sklonih birati dječake za svoje seksualne partnere (“shudo”). Priča završava duplim samoubojstvom, tradicionalnom praksom morbidno organiziranog i “katalogiziranog” svijeta japanskih samoubojstava koju nazivaju “shinju”. Zajednička odjava ljubavnika s ovog svijeta jedno je od objašnjenja za Mishimino grand finale, shinju-seppuku, u kojem su život izgubili ne samo veliki pisac i nacionalni tribun nego i njegov navodni ljubavnik Masakatsu Morita. Kad je Mishima zario oštricu u svoj abdomen, Morita je bio zadužen izvesti ritualnu dekapitaciju, ali nije uspio ni nakon tri pokušaja. Mishimi je glavu odrubio drugi sljedbenik, a potom je i Morita odradio harakiri. Mishimina odrezana glava našla se na naslovnici dnevnika Asahi Shimbun, nakon što ju je tijekom policijskog očevida na tepihu fotografirao reporter. Odrezana glava danas se može kupiti i kao ukras od keramike. 
Prvi roman, “Tozoku” (“Lopovi”), Mishima objavljuje 1948. godine, još jednu priču o samoubojstvu mladih, a već sljedeće godine slijedi “Kamen no kokuhaku” (“Ispovijedi maske”), poluautobiografski roman o neprilagođenome mladom homoseksualcu, koji ga pretvara u međunarodnu zvijezdu. Bio je to pravi početak putovanja do statusa najprevođenijeg japanskog autora, pečat koji je izgubio tek usponom Harukija Murakamija i Banane Yoshimoto na internacionalnoj književnoj sceni. Možda ne slučajno, upravo Murakamijev roman “Hitsuji o meguru boken” (“Lov na divlje ovce”) počinje danom Mishimina ritualnog samoubojstva. Mishima je pedesete godine 20. stoljeća proveo kao kozmopolit. Davao je intervjue na engleskom jeziku kome god je stigao, a u Japanu je imao bogat društveni život i održavao veze s moćnicima iz politike, biznisa, umjetnosti, kulture… Putovao je Grčkom i inspirirao se za svoj novi roman, “Shiosai” (“Zvuk valova”), i već su ga tad, u drugoj polovini pedesetih, zbog slavljenja tradicije mnogi počeli nazivati fašistom.

Šezdesetih radi najveći iskorak u politiku, kako Japan uranja u kaos studentskih pobuna, ljevičarskih demonstracija i velikog sukoba zbog produžetka japanske vojne ovisnosti o SAD-u (tzv. Anpo prosvjedi). Počeo je pisati političke eseje u novinama, napadajući vlast i komuniste. Pisao je čak i filozofske eseje o jangmingizmu i utjecaju neokonfučijanskoga ksenofobnog pokreta 19. stoljeća, koji je inspiriran učenjem Yangmina Zija proganjao strance; iako međunarodni kulturni superstar s globalističkim jinom uronjen u zapadnjački lifestyle, Mishima je svojim nacionalističkim jangom sanjao o čistoj japanskoj kulturi i rasi. U isto vrijeme stigao je postati i glumac, pa je tako dobio glavnu ulogu u yakuza-eigi “Afraid to Die” (Yasuzo Masumura, 1960), kao i ero-guro remek-djelu “Black Lizard” (Kinji Fukasaku, 1968), bizarnom filmskom kabareu u kojem Mishima konačno postaje ono što je oduvijek želio biti: savršeno isklesana ljudska lutka. Društvo mu pravi Akihiro Miwa/Akihiro Maruyama, japanska transvestitska superzvijezda šezdesetih i jedan od Mishiminih slavnih gay ljubavnika. Yukio Mishima napisao je više od 30 romana, 50-ak zbirki kratkih priča i eseja te više od 50 kazališnih komada, pa čak i bio dirigent orkestra te upravljao avionom F-106, a usto je stigao trenirati kendo, kratko vrijeme je boksao i imao fazu opsesije NLO-ima, no sam je zaslužan (ili kriv?) za to što ga povijest danas više pamti po tome kako je i zašto otišao nego po tome što je stvarao dok je bio ovdje. Upravo zato tekstovi koji se pojavljuju u svjetskim medijima - poput ovog - dolaze potaknuti njegovim samoubojstvom, a od kojeg je na zimu 2020. prošlo točno 50 godina. 

Tim je povodom objavljen i novi dokumentarni film, “Mishima: The Last Debate” (2020), koji je iznenadio time što postoji još toga što se o Mishimi već nije reklo i vidjelo u mnogim dokumentarnim tretmanima ove fascinantne životne priče. “The Last Debate” čisto je blago video arheologije, otkriće snimke debate za koju se godinama vjerovalo da je izgubljena. Yukio Mishima stao je na pozornicu Sveučilišta u Tokiju 13. svibnja 1969. godine kako bi pred 1000 gledatelja s pripadnicima radikala i komunista studentske organizacije Zenkyoto raspravljao o gorućim političkim pitanjima ere. Dokumentarac je impresivan dokument vremena, a zabilježena je čak i cijela 15-minutna rasprava između Mishime i Masahika Akute, lijevog mislioca koji je postao pionirom japanskog eksperimentalnog teatra i koji će kasnije raditi sa Shujijem Terayamom, jedinim japanskim intelektualcem tog doba čija se slava i utjecaj mogu mjeriti s Mishiminim. Mishima i Akuta teoretiziraju o životu i svijetu sve dok netko iz publike ne dobaci: “Sve je ovo filozofska besmislica! Ovdje sam da bih vidio Mishimu pretučenog!” Kao i većina ultranacionalističkih sanjara, Mishima je romantizirao povijest, pa ga je bushido i koncept samurajske ratničke časti vodio poput djeteta zaljubljenog u filmove. Prava povijest kaže da je većina mitova o časnim samurajima proizvod srednjovjekovne književne fikcije, kao i to da je seppuku/harakiri, ritualno samoubojstvo rezanja vlastitog trbuha oštricom kratke katane (dok kolega pripomaže tako da skrati muku rezanjem glave u trenutku kad crijeva ispadnu kroz prorez), u praksi prečesto izgledalo drukčije od mita - tako da bi samuraji koristili lažne, drvene bodeže, glumeći da se ubijaju u iščekivanju dekapitacije kao brzog i manje bolnog završetka.

Kad je u jesen 1968. Mishima osnovao Tatenokai (Društvo štita), paravojnu formaciju, zapravo neku vrstu privatne milicije unovačene među desno orijentiranim studentima koji su se zaklinjali na odanost caru, bilo je jasno da njegov politički aktivizam postaje sve radikalniji. Ali ovu dragovoljačku skupinu vlast je prigrlila kao dobrodošlu pomoć u obračunima s krajnjom ljevicom, pa su im čak dopustili da treniraju s regularnom vojskom. To ga je moglo ohrabriti da 25. studenog s četiri tatenokaijevca naoružan uđe u središnjicu vojske, zarobi nekoliko ljudi pa vatrenim govorom s balkona pokuša potaknuti vojsku na puč. Kad su ga izvrijeđali, umjesto da su mu euforično vrištali kao nekoć D’Annunziju na nekim drugim, mediteranskim balkonima, povukao se i ubio. Tajming je bio ključan: sve to događalo se u jutro prvog zasjedanja parlamenta na kojem su car i premijer iznosili viziju budućnosti Japana. Mishimin krvavi cirkus zasjenio je sve i postao vodeća vijest ne samo japanskih medija, danima, tjednima i mjesecima nakon krvoprolića. 

Niti nakon njegove smrti supruga Yoko Sugiyama nije htjela priznati da joj je muž i otac dvije kćeri homoseksualac, iako je kod kuće često čekala da joj se suprug vrati iz noćnih obilazaka gay barova. Onako kako je Mishima vjerovao u mitove i ostao im dosljedan do samoga kraja, tako su i oni oko njega, bliže ili dalje “uštekani” u poetiku, estetiku, metafiziku i svjetonazor, svjedočili koliko su im Mishimine riječi mijenjale povijest. Ne treba čuditi što je baza njegovih fanova desetljećima tako neobično raznolika. Među njima je i Paul Schrader, čovjek koji je zadužio svijet scenarijem za “Taksista” (1976), a onda 1985. režirao “Mishima: A Life in Four Chapters”, u Cannesu nagrađivani biografski igrani film koji su producirali Coppola i Lucas. Na listi fanova nalazi se čak i pjesnik i ratni zločinac Radovan Karadžić, koji je bio opčinjen Mishiminim djelima. Profesor književnosti i stručnjak za modernu japansku Literaturu Mira Tawo napisao je 2005. godine “Yukokusha-tachi” (“Domoljubi”), čitavu knjigu posvećenu toj ljubavi, doku-roman o stavovima mladih generacija prema Mishimi i njegovu utjecaju na bosansku ratnu klaonicu. D’Annunzijev sprovod bio je nacionalni event, događaj na koji su hodočastili uglednici i obični ljudi iz cijele Italije. Mishima je pokopan na isti način. U redovima za odavanje posljednje počasti stajalo je više od 10.000 ljudi. To što su obojica i danas relevantne, štoviše zastrašujuće utjecajne odrednice kulturne, ali i političke povijesti, govori koliko je povijest kulture i umjetnosti kompleksan labirint ljepote i užasa te ponovno podsjeća da su granice između dobra i zla zbunjujuće, ma koliko ih Mishima odlučio jasno povući izjavom: “Energija je dobro. Letargija je zlo.” Iako mu energije nikad nije manjkalo, i danas, pola stoljeća nakon smrti, Yukio Mishima za svoje je sljedbenike ostao anđeo, sveti Sebastijan modernog bushida, a za svoje neprijatelje mračni fašistički Sotona, ludi genij koji je osobne komplekse i traume liječio kroz narcisoidni politički sadomazohizam.