Raskrinkan: Moć je uništila Putina kao čovjeka
Već je poznato da ruski redatelj Vitalij Manski u svojim dokumentarnim filmovima često koristi tehniku trojanskoga konja. Koristio je ovu tehniku u filmu "Ispod sunca", snimljenom u Sjevernoj Koreji, u kojem je razobličio diktatorski režim Kim Jong-una kroz priču o svakodnevnom životu sjevernokorejske obitelji i njihove 7-godišnje kćeri.
Sličnu stvar učinio je i u filmu "Putinovi svjedoci". No ovaj put Manski je taj koji priča priču u offu dok se na ekranu nižu snimke koje je snimao kad je na Staru godinu 1999. Boris Jeljcin podnio ostavku i kad se Vladimir Putin prvi put obratio javnosti kao njegov nasljednik. Ovim filmom otključao je sef s pomno čuvanom tajnom Kremlja o tome kako je dolazak Putina na vlast bio unaprijed dobro pripremljen i osmišljen pothvat.
Tih godina Manski je bio glavni urednik dokumentarnog programa na ruskoj državnoj televiziji i dobio je povijesni zadatak: tri mjeseca provesti s Vladimirom Putinom i snimati ga dok se priprema za prvu predsjedničku utrku te stvoriti PR profil budućeg predsjednika. Dvadeset godina kasnije, od uglavnom neobjavljenih i neiskorištenih materijala, Manski je složio 100-minutni ekskluzivni mozaik i isporučio publici pravi subverzivni dokumentarni film koji iz prve ruke svjedoči o diktatorskoj naravi budućeg ruskog predsjednika.
"Putinovi svjedoci" već su osvojili mnoge festivalske nagrade širom svijeta, a film će uskoro prikazati i u Zagrebu, u okviru 15. ZagrebDoxa, koji traje od 24. veljače do 3. ožujka. Film počinje kućnim videom na Staru godinu 1999. kad obitelj Manski – redatelj, njegova supruga i dvije malodobne kćeri - čekaju dolazak "nove ere" dok se s televizora Jeljcin obraća naciji i objavljuje da više neće biti predsjednik.
Manski se prisjetio tog vremena:
"Znali smo da je Jeljcin još 27. prosinca snimio svoj govor, ali je 31. prosinca Kremlj ponovno pozvao kamermane da snime novo obraćanje. Nakon toga snimatelje su držali u izolaciji. Nisu mogli zvati nikoga, rođake ni nikog drugog. Bila je to nevjerojatno tajna operacija na državnoj razini. Jeljcin, koji je tad imao 68 godina, obratio se naciji od 145 milijuna ljudi i rekao da svojim nasljednikom do novih predsjedničkih izbora imenuje tada 47-godišnjeg Vladimira Putina."
No idući dan, kad je Putin inauguriran u privremeno rješenje, dogodilo se nešto što je već tad ostavilo trag sumnje. Naime, Jeljcin je već bio sumnjičen za korupciju i prijetilo mu je suđenje. No istog dana Putin je Jeljcinu dao imunitet od kaznenog progona, veliku mirovinu, državnu daču, tjelohranitelje te zdravstvenu skrb za njega i njegovu obitelj.
Kako film odmiče, iz kadra u kadar Manski uvlači gledatelja u priču, pa se tako polako gubi i percepcija da je u pitanju dokumentarni film jer sve izgleda kao da je riječ o vrhunskoj glumi u igranom filmu s mnogo statista, koji će tri mjeseca kasnije, u izbornoj noći, okružiti Putina. U njegovu timu naći će se tako vlasnik tad najmoćnije PR agencije i kasnije njegova desna ruka Mihail Lesin, uz još cijelu regimentu eminentnih novinara i urednika u najvažnijim ruskim medijima, zatim analitičara, kompjutoraša i mnogih drugih.
No u filmu se kao sporedni junaci pojavljuju i Boris Jeljcin i Mihail Gorbačov, te ruski narod, koji u filmu dobiva ulogu nijemog statista koji će Putinu dati svoje glasove, pa Boris Nemcov, žestoki Putinov kritičar, koji je ubijen nedaleko od Kremlja prije točno tri godine. Kako film bude odmicao, tako će postati jasno da se Putin tijekom idućih godina riješio svih svojih najbližih suradnika koji su mu pomogli da osvoji vlast.
Neki su otišli u oporbu, a, primjerice, Lesin nađen je mrtav u washingtonskom hotelu i njegova smrt do danas nije dobila suvislo objašnjenje. Jedini koji je ostao i danas uz njega aktualni je premijer Dmitrij Medvjedev.
Manski je cijelo vrijeme s kamerom uz Putina, a u nekoliko navrata doći će i u priliku da ga intervjuira, osobito kad Putin odluči da će ruska himna biti "remiksirana" verzija himne Sovjetskog Saveza.
Prisjećajući se kako je došlo do snimanja filma o Putinu, Manski kaže:
"Godine 1999. bio sam na čelu dokumentarnog odjela nacionalne televizije. Budući da sam bio državni službenik, morao sam lobirati za filmove koje sam htio snimiti. Jedan od njih bio je o Gorbačovu. Do tog vremena Gorbačov je u osnovi bio isključen iz javnog života devet godina, tako da nije bio nezanimljiv za televiziju. Ali su mi šefovi rekli da bi bilo dobro da snimim još jedan takav film o Borisu Jeljcinu. Tako sam dospio u sam državni vrh.
Kako je rekao, u toj ugodnoj ravnoteži koju su postigli između Jeljcina i Gorbačova, pojavio se Putin, kojeg je Boris Jeljcin u noći svoje ostavke postavio i odabrao za svog privremenog nasljednika, dok se ne raspišu izbori. Manski je u tom periodu, znajući da većim dijelom prosinca i siječnja državni vrh nema službenih obaveza, snimiti film koji bi otkrio nešto više o novom čovjeku.
Početkom siječnja počeo je kontaktirati s ljudima koji su poznavali Putina otprije. Tako je pronašao i njegove školske prijatelje, pa i njegovu razrednicu iz osnovne škole, koja se našla na jednoj od fotografija.
"To mi se učinilo vrlo životno i zanimljivo. Odlučio sam dati tu fotografiju Putinu, čisto kao ljudsku gestu, a onda me iznenada pozvao da ga posjetim u njegovu uredu, da bi me pitao s kim smo sve razgovarali i koga smo posjetili. Predložio sam mu da bi bilo lijepo kad bismo ga snimili tijekom posjeta toj svojoj učiteljici. Tako je taj film o Putinu i počeo", kaže Manski.
Arhivirane materijale koji nisu ušli u službenu verziju filma o Putinu odlučio je ponovno iskoristiti mnogo godina kasnije. Tek 2012. počeo je razmišljati o drukčijem svjedočanstvu, i to kad se Putin vratio na mjesto predsjednika države.
"Shvatili smo da on nikad neće otići i da nas je prevario. Dvije godine kasnije počeo je rat u Ukrajini i znao sam da moram snimiti ovaj film, no čekao sam da za njega nađem dovoljno vremena", kaže redatelj, koji je i sam rođen u Ukrajini, u Lavovu, 1963. godine, ali je nakon diplome na Akademiji za film nastavio živjeti u Moskvi.
Na pitanje kako je došlo do toga da Putin bude na izborima 2000. godine izabran za predsjednika Manski objašnjava kontekst:
"Da biste to razumjeli, morate znati povijesnu pozadinu. Ona je važnija nego sam odnos prema Putinu. Posljednje četiri godine Jeljcinova mandata narodu je bilo jasno da ima predsjednika koji je bio bolestan, neučinkovit i okružen ljudima koji su zapravo vodili državu. Zbog toga smo očekivali promjenu, željeli nekog mladog i sposobnog na čelu Rusije. U to vrijeme vladala je atmosfera straha od rata."
Baš 1999. počeo je tzv. drugi čečenski rat, koji je trajao sve do svibnja 2000., a zatim se nastavio gerilski rat. Ruska Federacija borila se protiv paravojnih formacija samoproglašene Čečenske Republike Ičkerije. Čečenija je zapravo još 1996. bila izborila nezavisnost, nakon prvog čečenskog rata, ali to nije htjela priznati Jeljcinova vlada. Narod je, u takvoj situaciji žudio za vođom i Putin je bio upravo ta osoba.
Da bi dočarao koliko je strah odigrao važnu ulogu tijekom predizborne kampanje, Manski je podsjetio na nikad razjašnjeni teroristički napad na stambenu četvrt u Moskvi, još u rujnu 1999. godine, što je, prema mišljenju redatelja, bio uvod u Putinovo ustoličenje. Kako je prikazao u filmu, Maski je uvjeren da su napade organizirale ruske tajne službe i za to okrivile čečenske pobunjenike. Četiri bombaška napada u roku od samo dva tjedna odnijela su mnoge žrtve – ubijena su 94 čovjeka i ranjeno je 249 ljudi.
"Zemlja je bila pogođena strahom i ljudi su počeli zahtijevati čvrstu ruku koja će ih povesti", prisjeća se Manski, koji nije vidio smisla u bombaškim napadima na mirnu moskovsku stambenu četvrt. Kako je rekao, stvari su se počele odvijati same od sebe:
"Dnevne vijesti bile su tako složene da su dodatno na umjetni način stvorile još veću psihozu."
Iako je uz sebe imao ekipu, Manski je većinu prikazanog materijala snimio sam. Kako je rekao, njegov snimatelj bio je prilično uplašen iako nije bilo nikakve stvarne opasnosti, ali se bojao približiti se Putinu i slijediti ga. To je učinio Manski, koji je imao priručnu kameru, koja nije bila profesionalna, ali se pokazala korisnijom.
"Filmove koje sam snimao uvijek su pregledali vladini dužnosnici, a čak i samo gledanje snimljenog materijala na njih bi djelovalo zastrašujuće, pa tako i moj intervju s Putinom. Nije im bilo jasno kako sam se usudio Putinu postavljati takva pitanja. Svjedočio sam kad su pred njega u njegov ured dolazili razni državni službenici i ministri. Javnost ih doživljava kao vrlo moćne i snažne ljude, ali bi se oni pred Putinom stisnuli. Dolazili bi u njegov ured sa spuštenom glavom i savijenim koljenima. Nevjerojatno je kako približavanje toj velikoj moći mijenja ljude. Nemam pojma kako se to događa - niti zašto ja nisam osjećao taj strah. Možda nisam normalan", govori redatelj, koji je dao otkaz na televiziji 2004. jer su njegove programske ideje pod Putinom bile cenzurirane.
Deset godina kasnije Manski i njegova obitelj napustili su Rusiju i od tada žive u egzilu u Rigi, u Latviji. Kako je rekao, Putin se u ovih 20 godina, otkad je na vrhu Ruske Federacije, promijenio. Tijekom snimanja znao je biti ugodan sugovornik kad bi se ugasile kamere.
Raspitivao se o Manskijevoj obitelji, interesirao se kako su mu djevojčice i supruga. Znao je voditi "small talks", no Manski danas više nije siguran je li to bila doista Putinova narav ili naučena tehnika komunikacije.
"Moć i politika mijenjaju svaku osobu koja u nju ulazi, a posebno ruska vlast ostavlja ljude bez izbora. Uništava ih u potpunosti. Tako je Putin kojeg sam poznavao i osoba koju sad vidimo apsolutno neusporediva. Uvijek kažem da su dokumentarci ogledala u kojima vidimo vlastiti odraz. Kako je napisao jedan filmski kritičar za ovaj film: da je to retrovizor u automobilu koji se kreće naprijed, ali koji nam pomaže da vidimo i unatrag. Mislim da je pogodio bit", kaže Manski.
Manski smatra da Putin nije slučajno postao predsjednik i da se o tome odlučivalo u četiri oka bez svjedoka. Putin je bio šef FSB-a od 1998. godine i znao je jako dobro sve što se događalo u zemlji. Imao je na dlanu sve informacije o tome što ljudi žele i za kakvu bi osobu glasali. Predstavio se točno takvim. U filmu je prikazano kako Jeljcinova obitelj kod kuće nazdravlja šampanjcem kad su prikazali prve rezultate s birališta i kad je postalo jasno da će Putin pobijediti, jer njegova pobjeda njima je osigurala budućnost. Manski o tome kaže:
"To je bila bit, smisao cijele operacije. Jeljcin se hvalio da je on odabrao Putina, ali najvažnija osoba bila je Jeljcinova kći Tatjana", tvrdi Manski. Njezina uloga bila je presudna i iznimno važna. A podatke joj je dostavljao Valentin Jumašev, koji je godinu dana kasnije postao njezin suprug. Jumašev je bio Jeljcinov glavni savjetnik preko Tatjane, a mnogo godina kasnije saznalo se da je bio 18 godina Putinov tajni savjetnik.
Na pitanje boji li se nakon ovog filma za svoj i život svoje obitelji Manski kaže:
"Pokušavam ne razmišljati o tome. U dobrom sam moralnom i tjelesnom stanju. Ne razmišljam o samoubojstvu, pa ako mi se nešto dogodi, to neće biti slučajna smrt."