Andreja Kulunčić je umjetnica s misijom. Ona vjeruje da umjetnošću može senzibilizirati ljude na određene neuralgične točke društva i tako korak po korak mijenjati predrasude i društvene stereotipe. Još od 1994. godine bavi se obespravljenim, marginaliziranim skupinama u društvu, kao što su azilanti, manjine i žene, kojima je ukazivala na nepravdu i nepravednu distribuciju moći, resursa i novca.

Smatraju je socijalno angažiranom umjetnicom i jednom od najprisutnijih na svjetskoj sceni, jer je svoje multidisciplinarne, interaktivne i istraživačke projekte radila u cijelom svijetu, od Austrije, Njemačke i Švicarske do Amerike i Hong Konga. Izlagala je na nekim od najprestižnijih manifestacija u svijetu, kao što su Documenta 11 u Kaselu i Manifesta 4 u Frankfurtu, a njeni radovi bili su prezentirani na mnogim izložbama, recimo u Whitney Museum of American Art i PS1 u New Yorku.

Njeni radovi nalaze se u stalnom postavu zagrebačkog i beogradskog Muzeja suvremene umjetnosti ("Distributivna pravda", "NAMA: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća"), a najnoviji rad, "ISTE", bit će izložen na skupnoj izložbi "Glas umjetnika/I am the Mouth", koja se otvara u siječnju u MSU.

U svom radu bavite se obespravljenima, azilantima, manjinama i općenito nepravdom u društvu. Kako biste definirali vrstu umjetnosti kojom se bavite?

Ja se bavim društveno angažiranom umjetnošću još od 1994., kad sam imala prvu samostalnu izložbu u Jordanu. Tad sam se počela baviti temama koje osvještavaju neke društvene probleme ili sive zone u društvu, kojih su ljudi možda svjesni, ali ih ne žele primijetiti jer ne žele preuzeti odgovornost za to.

U svojim radovima pokušavam istražiti što potiskujemo u našoj podsvijesti, a što utječe na cijelu našu zajednicu i na suživot ljudi, bez obzira radim li projekt ili izložbu u Jordanu, Meksiku, Luksemburgu ili Zagrebu. Među prvima sam radila projekt 'Distributivna pravda', koji je prikazan na najviše izložbi u svijetu, od muzeja u Americi preko Bijenala u Istanbulu do Australije i Južne Koreje.

Možete li navesti nekoliko projekata koje smatrate značajnim za vaš rad?

Važan mi je projekt '1 franak = 1 glas', u kojem sam se bavila obespravljenima u Švicarskoj koji rade na crno, jer sam ih uspjela dovesti u izravan dijalog s parlamentom u Bernu. U radu 'Samo za Austrijance' ponudila sam posao Austrijancima pod istim uvjetima pod kojima oni zapošljavaju migrantice, a u radu 'O stanju nacije' problematizirala sam Druge u Zagrebu, propitujući bi li Zagrepčani prihvatili homoseksualca, Kineza ili Roma za prijatelja i učitelja svoga djeteta, te skupa s njima radila 'virus' vijesti za mainstream medije.

U projektu 'Bosanci van!' u Ljubljani bavila sam se izrabljivačkim odnosom Slovenaca prema bosanskim građevinarskim radnicima. U Mexico Cityju sam u tamošnjemu Muzeju suvremene umjetnosti napravila projekt "Kreativne strategije: zajednica", u kojem sam se bavila obespravljenim zajednicama, koje žive u najsiromašnijim favelama na rubu grada.

Razvili ste specifičnu istraživačku metodologiju, koja nije tipična za umjetničku praksu. Možete li to pojasniti na nekom primjeru?

Da mogu odgovoriti na ovo fluidno vrijeme u kojem se sve ubrzava, pa tako i naš način života i naše ovisnosti o kapitalizmu, svoje metode mijenjam od projekta do projekta. Često ih izvlačim iz aktivizma, reklamne industrije, novinarstva, sociologije i raznih drugih djelatnosti. Zapravo, radim neku vrste mimikrije, tako da poruku proguram kroz nešto poznato. No uvijek prvo detektiram problem u određenoj sredini, a zatim uz pomoć stručnjaka i multidisciplinarnih timova u kojima se mogu nalaziti psiholog, sociolog, genetičar, biolog, aktivist, ili plesač, istražujem problem i zatim provjeravam svoje početne pretpostavke. Tako sam radila u Luksemburgu, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Švicarskoj...

Koristim oglase, billboarde i slično, dakle poznate metode iz popularne kulture, no na kraju se ipak malo iznenadite. Recimo, u radu 'NAMA: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća' oblijepila sam centar Zagreba city-lights plakatima s fotografijom Namine zaposlenice. Gledajući te plakate s Naminim logom pitate se je li to oglas za prodaju nekog Naminog proizvoda. Treba vam dan-dva da shvatite da je poruka na plakatu – 1908 radnika i 15 robnih kuća! Dakle, ispitivala sam kako se pojedinac nosi s promjenama u društvu u vrijeme tranzicije kad se prodavala imovina i radnici ostajali bez posla.

U rujnu ste u Zagrebu predstavili novi projekt "ISTE – za prihvaćanje različitosti". Koja je osnovna ideja tog rada?

S projektom 'ISTE' htjele smo upozoriti na problem diskriminacije i Drugosti. U njemu je sudjelovalo pet različitih žena koje imaju od 40 do 50 godina, žive u Zagrebu i imaju dvostruku Drugost. Prvo su Druge zato što su žene, a zatim su Druge i zato što su muslimanka, lezbijka, azilantica iz Sirije, crnkinja i Romkinja. Zanimalo me kako se ta njihova dvostruka Drugost lomi na njihovu tijelu u Zagrebu, koji teško prihvaća različitost, i iskazuje li dominantno stanovništvo prema njima agresiju.

Prvo smo, nakon niza zajedničkih radionica, plakatima s njihovim fotografijama oblijepile centar Zagreba da ljudi osjete njihovu fizičku prisutnost, zatim smo animaciju u kojoj progovaraju o svojoj svakodnevici u Zagrebu 'šerali' na društvenim mrežama. Tijekom procesa smo osnovale kolektiv 'ISTE', s kojim nastupamo u javnosti. Pokazalo se da svaka od njih ima drukčiju priču.

Primjerice, Sirijki su odbili zahtjev za azil, crnkinja ima dijete koje je izloženo rasizmu, a muslimanka nosi hidžab, i premda je odavde i govori hrvatski, izložena je diskriminaciji zato što je različita od dominantnog stanovništva. Pokazalo se da je stupanj agresije prema njima različit. Primjerice, prema Sirijki, koja je bijela i lijepa, postoji zazor kad joj djeca počnu govoriti arapski, ali nema fizičke agresije, dok je prema lezbijki prisutna otvorena fizička agresija.

Zašto ste se opredijelili za tu vrstu socijalno angažirane umjetnosti?

Diplomirala sam kiparstvo i bila sam zanesena tijelom i prostorom, čak sam gledatelje htjela smjestiti unutar svojih skulptura i ambijenata. Onda sam otputovala u Jordan, gdje sam imala izložbu i tamo ostala šest mjeseci. Bila sam i u Siriji, zatim u Aziji, SAD-u, ali najviše me fascinirala Južna Amerika. Sa svojim sadašnjim suprugom putovala sam godinu dana po zemljama Južne Amerike i oduševljavala se muzejima, crkvama, oltarima i općenito umjetnošću. Tamo smo ostali godinu dana, naučili španjolski i, razgovarajući s ljudima, shvatila sam što znači kolonijalna prošlost i neokolonijalna sadašnjost.

Kad sam se suočila s globalnom nepravednom distribucijom resursa i moći te vidjela obespravljenost tih ljudi, doživjela sam šok. Shvatila sam njihovu borbu za oslobođenje, za opstanak kulture 'utihnutog domorodca' i koliku su cijenu morali platiti u 15., 16., i 17. stoljeću da bi Madrid, Lisabon, London ili Pariz imali prekrasne zlatne oltare ili zvonike na crkvama. Shvatila sam kako se Europa gradila na temelju iskorištavanja tuđeg rada i resursa. Vratila sam se u depresiji, promijenjena, bez ikakve želje da podržavam takav svijet. Tad sam se okrenula socijalno angažiranoj umjetnosti.

U Luksemburgu ste surađivali sa zatvorenicima na projektu "Novi zatvor". Kakav je efekt imao taj rad?

U tom projektu istraživala sam stanje u zatvorima u Luksemburgu i odnos jedne od najbogatijih zemalja svijeta prema zatvorenicima. U Luksemburgu su zatvori veliki problem jer je penalni sistem jako rigorozan pa kad netko nešto ukrade, odmah završi u zatvoru i time je stigmatiziran za cijeli život. U istoj ćeliji se nađu ubojica i osamnaestogodišnji mladić osuđen zbog neke sitne krađe, koji nakon odsluženja kazne izađe iz zatvora kao profesionalni kriminalac. Ima droge, seksualnog nasilja...

Već su mnoge svjetske organizacije za ljudska prava pokušavale utjecati na promjenu tog sustava, ali bezuspješno. Projekt se temeljio na radionicama u kojima su sudjelovali bivši zatvorenici, arhitekti, socijalni radnici iz zatvora i kustosi iz Muzeja Casino Luxembourg, a ideja je bila da dođemo do optimalnog rješenja za novi, humaniji zatvor. Taj plan smo poslali odgovornim strukturama, zaduženim za gradnju novog zatvora. Zatim sam to izložila u Muzeju Casino Luxembourg, iskoristivši priliku da na vrlo elitističnome mjestu progovorim o tom problemu.

Veliki odjek imao je i rad "Destigmatizacija", koji ste radili u suradnji s pacijentima Psihijatrijske bolnice Vrapče i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić.

Nastavak na sljedećoj stranici...

U tom projektu bavila sam se problemom diskriminacije i predrasudama prema ljudima koji boluju od duševnih bolesti i poremećaja, a rezultirao je izložbom i radionicom u Galeriji Forum. Projekt se sastojao od tri rada i bio je usmjeren na osnaživanje tih pacijenata s idejom da sami pacijenti budu akteri destigmatizacije, koja je veliki problem u njihovu ozdravljenju i resocijalizaciji. U zadnjem radu, 'Vrapčanski jastuci'. u projekt je bio uključen i dizajnerski tim Kunazlatica te voditeljica kreativnih radionica u bolnici Vrapče Vlatka Prstačić, a jastuke s vrapčićima i pisanim porukama izrađivali su sami pacijenti.

Oni su kroz te jastuke progovarali o svojoj situaciji, a posuđivanjem jastuka drugima imali su osjećaj da oni preuzimaju njihovu stigmu i time ih u društvu destigmatiziraju. Napravili smo Facebook stranicu na kojoj smo pokrenuli akciju 'Pozovi jastuk' tako da su zainteresirani mogli 'pozvati' jastuk k sebi na pet dana, hodati s njim naokolo i otvoreno pričati da je napravljen u Vrapču te fotografije objaviti na svom Facebook profilu. Radili smo i PR kampanju, a nekoliko poznatih osoba, poput Tamare Obrovac, podržalo je taj projekt. Projekt je snažno djelovao na senzibiliziranje javnosti i destigmatizaciju psihijatrijskih bolesnika.

U brojnim projektima bavili ste se pitanjem žene u današnjem društvu. Zašto je danas potrebno javno govoriti o pitanjima rodne ravnopravnosti, nasilju u obitelji i diskriminaciji žene u društvu?

Kapitalizam postavlja pred žene mnoge zadatke i obaveze, a one onda preuzimaju sve te uloge i odgovornosti bez otpora, što ih samelje i one se slamaju pod tim teretom. Osim u projektu 'NAMA: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća', pitanjem žena bavila sam se u videofilmu s radnicama 'Što je meni naša borba dala' te u instalaciji 'U krugu', u sklopu 'Destigmatizacije', gdje sam tijekom šest mjeseci istraživala uzroke depresije kod žena koje se liječe u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče.

U Liverpoolu sam radila projekt s maloljetnim trudnicama, što je u to vrijeme bio velik problem jer je tad Velika Britanija imala najviši postotak maloljetničke trudnoće u Europi. U 'indexu.žene' ispitivala sam pomoću billboarda i anonimnih telefonskih intervjua položaj žene u raznim sredinama.

Kakve je rezultate pokazao projekt "index.žene" s obzirom na to da ste ga provodili u različitim sredinama kao što su Split, Napulj, Ljubljana i Beograd?

Tim sam projektom ženama htjela omogućiti da javno definiraju svoj položaj u društvu. Zato sam im postavila pitanje 'Kako se osjećaš?', što je po meni ključno pitanje u kapitalizmu. Da to otkrijem, ponudila sam im na plakatima tri mogućnosti: Osjećam se – zadovoljna, diskriminirana i zlostavljana, a bio je napisan i telefonski broj na koji su mogle anonimno nazvati i reći kako se osjećaju. Na glavnom digitalnom billboardu u središtima tih gradova građani su mogli zaključiti na temelju mijenjanja statističkih podataka kako se žene osjećaju.

Istraživali smo jesu li žene primorane na seksualni odnos s partnerom i onda kad to ne žele, mogu li samostalno raspolagati novcem i slično, dakle, ispitivali smo vrste psihičkog i emocionalnog zlostavljanja, pitanje neslobode unutar obitelji. Htjeli smo da mlade djevojke shvate da zlostavljanje nije samo fizičko nasilje i da osvijeste da u obitelji i društvu postoje fini oblici diskriminacije žena. Recimo, da su diskriminirane i onda kad ne rade posao za koji su kvalificirane, ili kad ne mogu napredovati jednako kao i njihovi kolege.

U svim gradovima rezultati su bili slični: najmanje je bilo zadovoljnih žena. Međutim, njihovo nezadovoljstvo se razlikovalo od sredine do sredine. Primjerice, u Italiji je u to vrijeme na vlasti bio Berlusconi i žena je bila potpuno objektivizirana, dok su u Beogradu, gdje je puno patrijarhalnija sredina, žene imale zbog naslijeđa socijalizma neke druge slobode kakve nemaju Talijanke.

Vjerujete li da socijalno angažiranom umjetnošću možete utjecati na osvješćivanje ljudi?

Pitanje bih postavila drukčije: čime uopće danas možemo utjecati na ljude? Ljudi će pročitati članak o nekom skandalu, angažirat će se u nekoj dobrotvornoj akciji, ali kad zatražite od njih da osvijeste određeni stereotip i problem u društvu, i preuzmu odgovornost za to, tad će se povući. Ja ipak vjerujem da se može nešto učiniti. Moji projekti neće promijeniti problem na razini politike, ali će senzibilizirati ljude na određeni problem i natjerati ih da razmisle o tome zašto, primjerice, okreću glavu od osobe koja nosi hidžab ili stisnu torbu i prijeđu na drugu stranu ulice kad vide Romkinju.

Puno ste radili i izlagali u inozemstvu. Kako kotiraju socijalno angažirani projekti u Europi?

Danas se u Europi radi puno projekata na, recimo, temu imigranata jer je to aktualni problem. Za mene je to, nažalost, često tek površna eksploatacija tuđe nesreće, što nije etično. Radije eksploatirajte svoje lice, svoga voljenog, ili nešto drugo, ali nemojte eksploatirati imigrante, homoseksualce ili, recimo, Afrikance, koji nisu prihvaćeni u Švicarskoj. Mnogi radovi koji se danas pokazuju u elitističkim galerijama svijeta nisu zapravo angažirani jer ne nastoje doista nešto promijeniti.

Ostaju u svojoj zoni komfora. Oni su uglavnom samo vizualni i simbolični, detektiraju problem i to je sve. Ja ne mogu pristati na takvu površnost. Želim podređenim skupinama dati oruđe i mogućnost da progovore i nešto promijene. Dakle, društveno angažirana umjetnost ima super mjesto na umjetničkoj karti Europe, ali je često tek čišćenje savjesti, kao kad neka velika naftna kompanija uloži novac u umjetnički ekološki projekt, ali i dalje onečišćava okoliš.

Da parafraziram vaš projekt "index.žene", kako se vi osjećate?

Privatno dobro, ali nezadovoljna sam društvenim kontekstom. Smeta mi što je društvo postalo tvrđe, ljudi su zatvoreniji i frustriraniji, ima puno više mržnje i agresije. Nema profinjenih odnosa, nestao je sistem koji će vas podržati kad počnete padati, a taj sistem smo svi mi. Bilo bi lijepo kad bismo shvatili da trebamo čuti drugoga, ponekad i promijeniti svoje mišljenje, a ne živjeti zakopani u rovovima i stalno voditi neke besmislene borbe. Mislim da jedino jačanjem osobne odgovornosti prema društvu u kojem živimo možemo nešto eventualno promijeniti.

Ispričavamo se čitateljima zbog neprimjerene omaške u opremi u tiskanom izdanju intervjua s Andrejom Kulunčić, koju smo ispravili u internetskom izdanju.