Kultura
1687 prikaza

"Razmislite zašto okrećete glavu kad vidite ženu s hidžabom"

Andreja Kulunčić
Ivan Kuharić/www.andreja.org
Andreja Kulunčić govori kako se bori protiv diskriminacije žena, otkriva svoj put od južnoameričkih favela do Jordana...

Andreja Kulunčić je umjetnica s misijom. Ona vjeruje da umjetnošću može senzibilizirati ljude na određene neuralgične točke društva i tako korak po korak mijenjati predrasude i društvene stereotipe. Još od 1994. godine bavi se obespravljenim, marginaliziranim skupinama u društvu, kao što su azilanti, manjine i žene, kojima je ukazivala na nepravdu i nepravednu distribuciju moći, resursa i novca.

Smatraju je socijalno angažiranom umjetnicom i jednom od najprisutnijih na svjetskoj sceni, jer je svoje multidisciplinarne, interaktivne i istraživačke projekte radila u cijelom svijetu, od Austrije, Njemačke i Švicarske do Amerike i Hong Konga. Izlagala je na nekim od najprestižnijih manifestacija u svijetu, kao što su Documenta 11 u Kaselu i Manifesta 4 u Frankfurtu, a njeni radovi bili su prezentirani na mnogim izložbama, recimo u Whitney Museum of American Art i PS1 u New Yorku.

Njeni radovi nalaze se u stalnom postavu zagrebačkog i beogradskog Muzeja suvremene umjetnosti ("Distributivna pravda", "NAMA: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća"), a najnoviji rad, "ISTE", bit će izložen na skupnoj izložbi "Glas umjetnika/I am the Mouth", koja se otvara u siječnju u MSU.

U svom radu bavite se obespravljenima, azilantima, manjinama i općenito nepravdom u društvu. Kako biste definirali vrstu umjetnosti kojom se bavite?

Andreja Kulunčić | Author: Andreja Kulunčić/privatni album/osobni opus Andreja Kulunčić/privatni album/osobni opus

Ja se bavim društveno angažiranom umjetnošću još od 1994., kad sam imala prvu samostalnu izložbu u Jordanu. Tad sam se počela baviti temama koje osvještavaju neke društvene probleme ili sive zone u društvu, kojih su ljudi možda svjesni, ali ih ne žele primijetiti jer ne žele preuzeti odgovornost za to.

U svojim radovima pokušavam istražiti što potiskujemo u našoj podsvijesti, a što utječe na cijelu našu zajednicu i na suživot ljudi, bez obzira radim li projekt ili izložbu u Jordanu, Meksiku, Luksemburgu ili Zagrebu. Među prvima sam radila projekt 'Distributivna pravda', koji je prikazan na najviše izložbi u svijetu, od muzeja u Americi preko Bijenala u Istanbulu do Australije i Južne Koreje.

Možete li navesti nekoliko projekata koje smatrate značajnim za vaš rad?

Važan mi je projekt '1 franak = 1 glas', u kojem sam se bavila obespravljenima u Švicarskoj koji rade na crno, jer sam ih uspjela dovesti u izravan dijalog s parlamentom u Bernu. U radu 'Samo za Austrijance' ponudila sam posao Austrijancima pod istim uvjetima pod kojima oni zapošljavaju migrantice, a u radu 'O stanju nacije' problematizirala sam Druge u Zagrebu, propitujući bi li Zagrepčani prihvatili homoseksualca, Kineza ili Roma za prijatelja i učitelja svoga djeteta, te skupa s njima radila 'virus' vijesti za mainstream medije.

U projektu 'Bosanci van!' u Ljubljani bavila sam se izrabljivačkim odnosom Slovenaca prema bosanskim građevinarskim radnicima. U Mexico Cityju sam u tamošnjemu Muzeju suvremene umjetnosti napravila projekt "Kreativne strategije: zajednica", u kojem sam se bavila obespravljenim zajednicama, koje žive u najsiromašnijim favelama na rubu grada.

Razvili ste specifičnu istraživačku metodologiju, koja nije tipična za umjetničku praksu. Možete li to pojasniti na nekom primjeru?

Da mogu odgovoriti na ovo fluidno vrijeme u kojem se sve ubrzava, pa tako i naš način života i naše ovisnosti o kapitalizmu, svoje metode mijenjam od projekta do projekta. Često ih izvlačim iz aktivizma, reklamne industrije, novinarstva, sociologije i raznih drugih djelatnosti. Zapravo, radim neku vrste mimikrije, tako da poruku proguram kroz nešto poznato. No uvijek prvo detektiram problem u određenoj sredini, a zatim uz pomoć stručnjaka i multidisciplinarnih timova u kojima se mogu nalaziti psiholog, sociolog, genetičar, biolog, aktivist, ili plesač, istražujem problem i zatim provjeravam svoje početne pretpostavke. Tako sam radila u Luksemburgu, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Švicarskoj...

Koristim oglase, billboarde i slično, dakle poznate metode iz popularne kulture, no na kraju se ipak malo iznenadite. Recimo, u radu 'NAMA: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća' oblijepila sam centar Zagreba city-lights plakatima s fotografijom Namine zaposlenice. Gledajući te plakate s Naminim logom pitate se je li to oglas za prodaju nekog Naminog proizvoda. Treba vam dan-dva da shvatite da je poruka na plakatu – 1908 radnika i 15 robnih kuća! Dakle, ispitivala sam kako se pojedinac nosi s promjenama u društvu u vrijeme tranzicije kad se prodavala imovina i radnici ostajali bez posla.

U rujnu ste u Zagrebu predstavili novi projekt "ISTE – za prihvaćanje različitosti". Koja je osnovna ideja tog rada?

Andreja Kulunčić | Author: Ivan Kuharić/www.andreja.org Ivan Kuharić/www.andreja.org

S projektom 'ISTE' htjele smo upozoriti na problem diskriminacije i Drugosti. U njemu je sudjelovalo pet različitih žena koje imaju od 40 do 50 godina, žive u Zagrebu i imaju dvostruku Drugost. Prvo su Druge zato što su žene, a zatim su Druge i zato što su muslimanka, lezbijka, azilantica iz Sirije, crnkinja i Romkinja. Zanimalo me kako se ta njihova dvostruka Drugost lomi na njihovu tijelu u Zagrebu, koji teško prihvaća različitost, i iskazuje li dominantno stanovništvo prema njima agresiju.

Prvo smo, nakon niza zajedničkih radionica, plakatima s njihovim fotografijama oblijepile centar Zagreba da ljudi osjete njihovu fizičku prisutnost, zatim smo animaciju u kojoj progovaraju o svojoj svakodnevici u Zagrebu 'šerali' na društvenim mrežama. Tijekom procesa smo osnovale kolektiv 'ISTE', s kojim nastupamo u javnosti. Pokazalo se da svaka od njih ima drukčiju priču.

Primjerice, Sirijki su odbili zahtjev za azil, crnkinja ima dijete koje je izloženo rasizmu, a muslimanka nosi hidžab, i premda je odavde i govori hrvatski, izložena je diskriminaciji zato što je različita od dominantnog stanovništva. Pokazalo se da je stupanj agresije prema njima različit. Primjerice, prema Sirijki, koja je bijela i lijepa, postoji zazor kad joj djeca počnu govoriti arapski, ali nema fizičke agresije, dok je prema lezbijki prisutna otvorena fizička agresija.

Zašto ste se opredijelili za tu vrstu socijalno angažirane umjetnosti?

Diplomirala sam kiparstvo i bila sam zanesena tijelom i prostorom, čak sam gledatelje htjela smjestiti unutar svojih skulptura i ambijenata. Onda sam otputovala u Jordan, gdje sam imala izložbu i tamo ostala šest mjeseci. Bila sam i u Siriji, zatim u Aziji, SAD-u, ali najviše me fascinirala Južna Amerika. Sa svojim sadašnjim suprugom putovala sam godinu dana po zemljama Južne Amerike i oduševljavala se muzejima, crkvama, oltarima i općenito umjetnošću. Tamo smo ostali godinu dana, naučili španjolski i, razgovarajući s ljudima, shvatila sam što znači kolonijalna prošlost i neokolonijalna sadašnjost.

Kad sam se suočila s globalnom nepravednom distribucijom resursa i moći te vidjela obespravljenost tih ljudi, doživjela sam šok. Shvatila sam njihovu borbu za oslobođenje, za opstanak kulture 'utihnutog domorodca' i koliku su cijenu morali platiti u 15., 16., i 17. stoljeću da bi Madrid, Lisabon, London ili Pariz imali prekrasne zlatne oltare ili zvonike na crkvama. Shvatila sam kako se Europa gradila na temelju iskorištavanja tuđeg rada i resursa. Vratila sam se u depresiji, promijenjena, bez ikakve želje da podržavam takav svijet. Tad sam se okrenula socijalno angažiranoj umjetnosti.

U Luksemburgu ste surađivali sa zatvorenicima na projektu "Novi zatvor". Kakav je efekt imao taj rad?

Andreja Kulunčić | Author: Andreja Kulunčić/privatni album/osobni opus Andreja Kulunčić/privatni album/osobni opus

U tom projektu istraživala sam stanje u zatvorima u Luksemburgu i odnos jedne od najbogatijih zemalja svijeta prema zatvorenicima. U Luksemburgu su zatvori veliki problem jer je penalni sistem jako rigorozan pa kad netko nešto ukrade, odmah završi u zatvoru i time je stigmatiziran za cijeli život. U istoj ćeliji se nađu ubojica i osamnaestogodišnji mladić osuđen zbog neke sitne krađe, koji nakon odsluženja kazne izađe iz zatvora kao profesionalni kriminalac. Ima droge, seksualnog nasilja...

Već su mnoge svjetske organizacije za ljudska prava pokušavale utjecati na promjenu tog sustava, ali bezuspješno. Projekt se temeljio na radionicama u kojima su sudjelovali bivši zatvorenici, arhitekti, socijalni radnici iz zatvora i kustosi iz Muzeja Casino Luxembourg, a ideja je bila da dođemo do optimalnog rješenja za novi, humaniji zatvor. Taj plan smo poslali odgovornim strukturama, zaduženim za gradnju novog zatvora. Zatim sam to izložila u Muzeju Casino Luxembourg, iskoristivši priliku da na vrlo elitističnome mjestu progovorim o tom problemu.

Veliki odjek imao je i rad "Destigmatizacija", koji ste radili u suradnji s pacijentima Psihijatrijske bolnice Vrapče i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.