Remek djela arhitekture koje će Bandić 'potaracati'
Prije pet godina nitko nije mogao niti zamisliti da bi gradonačelnik Milan Bandić mogao naumiti porušiti Zagrebački Velesajam, usput i Hipodrom, sveukupno 1,1 milijuna četvornih metara.
"Ako je Radnička - zagrebački Champs-Élysées, onda bi to trebao biti zagrebački Manhattan - grad u gradu", rekao je Bandić u veljači, najavljujući: "Zašto Zagreb ne bi imao neboder sa 200 katova?" i druge monstruozne ideje.
Monstruozne zato što Zagrebački Velesajam nije tek ogromna površina na koju je netko parkirao mega-kontejnere, nego je riječ o kulturnoj arhitektonskoj baštini ove vrijednosti, zaštićenoj pri Zavodu za zaštitu spomenika kulture.
Prije 64 godine, kada je Zagreb imao samo 400.000 stanovnika, gradonačelnik Većeslav Holjevac krenuo je lobirati kod SAD-a, SSSR-a, Kine, Austrije i Češke da financiraju gradnju paviljona na Zagrebačkom Velesajmu, svaki svojega. Pa je kod Josipa Broza Tita užicao da najveći velesajam u Jugoslaviji bude u Zagrebu umjesto u Beogradu kao glavnom gradu SFRJ i, objektivno, puno većem od glavnog grada SR Hrvatske.
Nebitno što je danas riječ o spomeničkoj baštini, koja je odigrala i igra ogromnu ulogu u ekonomskom i kulturnom razvoju ove zemlje, Bandić danas želi sravniti Velesajam sa zemljom. Zašto smo u uvodu napisali da to "prije pet godina nitko nije mogao niti zamisliti"? Zato što je Zagrebački Velesajam tada na svom Facebook profilu objavio osam istaknutih paviljona kao provklasnih arhitektonskih djela.
Mašinogradnja
Riječ je o Paviljonu 36, Božidara Rašice, čovjeka koji je svoje modernističko remek djelo stvorio kao kolega iz grupe EXAT 51, u društvu sve samih čak i svjetskih prvaka umjetnosti poput Vjenceslava Richtera. Paviljon je izgrađen 1957. i jedno je od svjedočanstava doba u kojem je svijet bio zaprepašten čudesima koja stižu iz tadašnje Jugoslavije, posebno Hrvatske. Tako, primjerice, Belgijanci dandanas njeguju Richterov "Jugoslavenski paviljon" u Bruxellesu s EXPO-a 58. Unutra su smjestili školu, ne pada im na kraj pameti rušiti ga, kao što bi se mnogi od njih prije samoubili nego što bi i pomislili rušiti Paviljon 36 Božidara Rašice.
Hipar
Sedam godina poslije "Mašinogradnje" Rašica je 1964. projektirao "Hipar", odnosno ljusku, odnosno arhitektonski slatkiš kao fragment geometrijskog "sedla", plohe eliptičkog paraboloida. U to doba revolucionarna struktura izgrađena je kao mjesto za informacije, a danas ima oznaku H i povremeno se spominje u stručnim radovima od EU-a do SAD-a i dalje.
Kineski paviljon
Kineski arhitekt Cheng Sung Mao napravio je 1956. prekrasan projekt po kojem je godinu poslije dovršen stalni paviljon te velike zemlje, zapravo zaprepašćujuće, još dok je NR Kinom vladao Mao Zedong. New York Times je u 8. rujna 1956. konstatirao da je SAD na Zagrebačkom Velesajmu u nepovoljnom položaju zato što ima prostor na staroj poziciji Velesajma, dok SSSR i Kina imaju paviljone na novoj lokaciji. Ovo je danas poznato kao Paviljon 11.
Vitićev paviljon
U ovom slučaju dovoljno je već i puko ime građevine za razumjeti kakav bi kulturni zločin bio takvo što rušiti. Paviljon 40 po projektu Ive Vitića dovršen je već 1956., a čak i danas kad se pogleda tu rebrastu, ostakljenu strukturu preko koje je rastegnuta armiranobetonska ploča poput obrnutog vala, ona djeluje savršeno suvremeno. Taman za srušiti i nju kako bi se gradio "zagrebački Manhattan", "neboder od 200 katova", "novi Novi Zagreb" ili nešto slično.
DR Njemačka
Zapravo je riječ o Paviljonu 35 i o još jednom djelu Božidara Rašice, iz iste godine kad je izgrađen i njegov čudesni "Hipar". Objektivno, takvo što u DDR-u nije imalo teoretske šanse nastati bilo kada tijekom postojanja podijeljene Njemačke. U zgradi od ovojnice od industrijskog stakla, s te strane slično Vitiću, Rašica je projektirao armiranobetonsku konstrukciju koju je potom oblikovao izvana. Danas se unutra nalazi karting staza.
SSSR
Zapravo je riječ o prvom sovjetskom paviljonu izgrađenom na Zagrebačkom Velesajmu, Paviljonu 9 arhitekta Jurija Abramova kojem su komesari sovjetskog carstva tih godina povjeravali da ode, primjerice, natjecati se u modernizmu protiv američkih kolega na EXPO-u u Belgiji. Njegov paviljon iz 1956. visine je 14,2 metara s rasponom luka od 27,5 metara, izveden od prefabriciranih elemenata oslonjenih na betonsko uporište dijela zgrade ispod luka.
ČSSR
Čehoslovačka je u Zagrebu bila starosjedioc. Vlastite paviljone imala je još od 1922., arhitektonski se žestoko natjecala u 30-ima s Njemačkom, Francuskom i Italijom, a 1956. po projektu Josefa Hrubyja dovršen je Čehoslovački paviljon, hrabra struktura po tome što je riječ o jedinoj takvog reda veličine s drvenom nosivom konstrukcijom između čudesa oko sebe od betona i čelika.
Italija
Paviljon 12 izradila su dvojica arhitekata. Raffaele Contigiani i Giuseppe Sambito, dokazujući 1962. godine mogućnosti gradnje određenim novim tehničkim rješenjima. Izgradili su preokrenute piramide od rebara od laganog betona i sve to vješto prekrili metalnim i staklenim stijenama, ali tako vješto da je konstrukcija izvana ostala jasna.
Zrinka Paladino u travnju je preko Telegrama poručila Bandiću što misli o njegovim planovima da gradi na prostoru grada koji je izgrađen i definiran, usto i kulturno dobro:
"U opasnosti smo da 'Grad u gradu' uskoro postane stvarni 'Tumor u gradu'. Principom 'uništi da bi se gradilo' u povijesti je gradio i jedan gospodin, koji je da bi oživotvorio svoju viziju 'Grada u gradu', uništio u svom gradu sve što je vrijedilo, pa završimo članak njegovim imenom. Lucije Domicije Neron."
Ironično je i to da u godinama u kojima je jedan Musem of modern arts u New Yorku, skupa s urbanistima i arhitektima iz SAD-a, iznova otkrio i proučava fenomen "jugoslavenske betonske utopije", hibridnog idealizma, različitog od brutalizma SSSR-a, pri čemu su najzastupljeniji baš hrvatski arhitekti i umjetnici, Milan Bandić predlaže gradnju još slavnijeg, novijeg i ljepšeg Novog Zagreba na ruševinama kulturne baštine Hrvatske koje namjerava ostaviti za sobom.