Socijalistički direktor Jura Kipčić, suspendirani inspektor Božo Kovačević, patrijarhalni vojskovođa Tit Andronik ili lelujava Gusjenica? To su samo neki od likova koje je utjelovio Sreten Mokrović, moćan i iskusan kazališni i televizijski glumac Zagrebačkog kazališta mladih koji trenutačno, osim što igra naslovnu ulogu u "Titu Androniku" te Gusjenicu i Puha u "Alisi" u ZKM-u, intenzivno snima i treću sezone hit serije "Crno bijeli svijet". Rođen je u Zagrebu, u kojemu je završio Akademiju dramske umjetnosti, a na sceni je više od 35 godina.

Bio je i član Gavelle, gdje je, između ostalih, ostvario odličnu ulogu u Magellijevoj predstavi "Ludi dani", "Mjesec dana na selu", "Od jutra do ponoći" i drugim naslovima, a zadnjih 12 godina radi u ZKM-u, u kojemu je igrao u nekim od najvažnijih predstava tog teatra, od "Poleta", "Galeba", "Idiota" pa do "Moj sin samo malo sporije hoda". Također je snimio brojne TV serije, od "Nepokorenoga grada" pa do današnjih hitova, kao što je "Mamutica", u kojoj je igrao suspendiranog inspektora Božu Kovačevića, zatim "Loze" i "Dobrih namjera".

Upravo snimate treću sezonu TV serije 'Crno bijeli svijet' Gorana Kulenovića, koja prikazuje život u '80- ima. Hoće li se u novim epizodama jače zahvatiti onaj rokerski duh i bunt tog razdoblja?

Serija nas je u prvoj sezoni trebala uvesti u atmosferu osamdestih, a u drugoj je razrađivala obiteljske i ine odnose. Ova nova, treća sezona, koju upravo snimamo, možda će biti najkonkretnija i puno direktnija te će imati odgovarajuću težinu. Bit će, vjerujem, puno duhovitih situacija u kojima ćemo vidjeti naše junake u nekom novom svjetlu. Kako starije, tako i mlađe.

Vaš Jura Kipčić je uspješni direktor u državnom poduzeću, no zbog tvrdoglavosti i dosljednosti često dolazi u sukob s društvom. Tu je i složena obiteljska situacija. Što se događa s Jurom?

Jura je u prošloj sezoni prolazio probleme muškarca srednje dobi, kojemu najbolje godine, misli on, prolaze, želi uzeti od života ono što još nije, da poslije ne bi žalio. No kad uvidi koja je cijena takvog stava, vraća se svojoj obitelji, ženi koju voli. Odraste.

Koliko su te osamdesete nakon Titove smrti, kad su popustile stege i blokade, utjecale na vas? I koliko vam je to iskustvo olakšalo rad na ulozi Jure Kipčića u 'Crno bijelom svijetu'?

U '80-ima, kad je novi val dobivao zamah, živio sam baš intenzivno, stvari su se događale na ulici, radili smo predstave s Akterom, a nakon proba nastavljali razgovarati o istoj temi u Zvečki, Kavkazu i Blatu. Bez obzira na godine, svi su tad osjećali duh tog vremena i slobode, koja je tad šetala po svim našim gradovima. To iskustvo uveliko mi je pomoglo da mogu s razumijevanjem igrati lik Jure Kipčića, koji se čudi mnogim događajima i novitetima koje su donijele osamdesete, primjerice, televizoru u boji ili videorekorderu. Od osamdesetih do danas promijenilo se puno toga, zapravo promijenilo se sve, primjerice, mobiteli su tad bili nezamislivi, a danas su naša svakodnevnica, a promjene su sve brže i brže. Mislim da je serija 'Crno bijeli svijet' zanimljiva i zato što pokazuje kako se živjelo prije 30-ak godina.

Još kao student Akademije dramskih umjetnosti osnovali ste početkom '80-ih nekoliko kazališnih družina, između ostalih i Akademski teatar Akter. Koja je bila ideja te tada važne kazališne grupe?

Akter je nastao spontano, iz rada. U to vrijeme je na Akademiju došao glumac Rade Šerbedžija, koji nam je predavao scenski govor. On je tad bio mlad čovjek, imao je oko 35 godina i svi smo ga obožavali. U sklopu tog kolegija htio je pomaknuti granice pa smo se kroz nove teme, kao što su narodna poezija i psihijatrija, odnosno antipsihijatrija, bavili govorom, ekspresijom i pokretom tijela. Do tada u sklopu scenskoga govora nije bilo pokreta - mi bismo stajali i ekspresivno deklamirali heksametar tako da je to bio veliki pomak. Iz toga je proizašla predstava iskonskih osjećanja i velikog patosa 'Kažu da je sova nekad bila pekarova kći' u kojoj smo se bavili rubnim, neurotičnim društvenim stanjem, izraženim kroz tekstove 'bolesnika'. Krenuli smo od tekstova Ronalda D. Langa, zatim dodavali tekstove Danijela Dragojevića, Shakespearea, vlastite... U njoj smo propitivali gdje je granica između ludog i normalnog te koliko ima 'ludog' u nama. Izvodili smo je u suradnji s Darkom Rundekom i Vjeranom Zuppom, no Šerbedžija nije htio potpisati režiju, nego je pisalo – Stado ovaca. Predstava je izazvala veliko zanimanje javnosti i ubrzo je postala kultna. Na repertoaru smo još imali predstavu 'Koja gora, Ivo?', koja je bila ispitna produkcija i na sarajevskom MESS-u i Borštnikovu srečanju u Sloveniji dobila je nagradu za kolektivnu igru. Obje smo puno igrali, gostovali smo po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i dobili za njih mnoge nagrade. Živjeli smo vrlo intenzivno i lijepo, to je trajalo nekih šest, sedam godina. Nakon toga smo još radili predstavu 'Spašeni' Edwarda Bonda, koju smo igrali u Kulušiću, gdje su poslije nas nastupali Azra ili Haustor. Zatim su Šerbedžija i Zuppa počeli razmišljati o stalnom prostoru u kojemu bismo dalje radili i istraživali. Ali to nismo uspjeli ostvariti.

Nakon Akademije, kao mladi glumac, sudjelovali ste u vrlo popularnim televizijskim serijama 'Putovanje u Vučjak' i 'Nepokoreni grad' Eduarda Galića. Je li vam to bila svojevrsna odskočna daska?

Danas teško mogu razlikovati dasku od skakača. Prvo sam odmah nakon Akademije snimao za TV Zagreb s Galićem neku poeziju. Dobio sam jednu užasno dugačku pjesmu i dobro sam je naučio, ali kad sam došao na snimanje, uhvatila me je trema i nisam se mogao ničega sjetiti. To je bio šok za mene, ali i za ostale odlične glumce – Radu Šerbedžiju, Miodraga Krivokapića, Miru Furlan, Miljenka Brlečića i druge, koji su također snimali. No Galić mi je odmah rekao: 'Ne brini, to ćemo snimiti'. Zatim je uslijedio 'Nepokoreni grad', koji je također režirao Galić, u kojemu se pojavljuju likovi kao što su August Cesarec, Divko Budak, Ognjen Prica, ustaše i partizani te drugi povijesni likovi, a ja sam glumio Albina. U seriji je jednu od glavnih likova glumio Pero Kvrgić, snimali smo je tijekom 1981., emitirana je već iduće godine, a kasnije je reprizirana. Seriju 'Putovanje u Vučjak' snimali smo sredinom '80-ih.

Premda ste odmah počeli raditi u ZKM-u, a zatim u Gavelli, gdje ste ostvarili sjajne uloge, najšira publika najviše vas pamti po ulozi u kultnoj predstavi 'Izbacivači' Matka Raguža. Jeste li očekivali da će ta predstava Kazališta Exit postati ne samo kazališni, nego i društveni fenomen?

Kazalište Exit je već izbacilo 'Dekadenciju', koja je postala veliki hit, zatim su uslijedili 'Izbacivači', a potom i 'East', pa smo Matka Raguža zezali da on zna raditi samo hitove. 'Izbacivači' su bili iznimno eksponirana predstava: nas glumce izbacila je u prvi plan, ljudi su je gledali po desetak puta, bez obzira na godine, ulaznice su bile rasprodane tjednima unaprijed i u Exitu nije bilo dovoljno mjesta za sve koji su je htjeli vidjeti, dakle, svi su je voljeli i u tom smislu može se reći da je bila zaista vrlo uspješna predstava. O njoj se raspravljalo u školama, a tadašnja HDZ-ova ministrica prosvjete dala je podršku nekom kapelanu koji je predstavu nazvao pornografskom te poslala naputak po školama da se predstava ne gleda. Time nam je napravila izvrsnu reklamu i ovom prilikom joj zahvaljujem na tome. 'Izbacivači' su tako živjeli tri godine, premda mislim da su možda mogli živjeti i dulje.

U čemu je tajna uspjeha 'Izbacivača'?

U toj predstavi htjeli smo pokazati istinu o mladim ljudima u devedesetima na način kako smo je mi vidjeli. Htjeli smo pokazati njihov odnos prema životu, zabavi, te odnose djevojaka i mladića, ali na istinit način.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ta predstava je bila specifična po tome što smo nas četvorica - Rene Bitorajac, Tarik Filipović, Mirko Mirković i ja glumili i ženske likove što joj je davalo dodatni šarm. Ona je na neki način bila i travestija, komedija, satira, drama, dakle objedinila je sve kazališne forme, a pokazala je sve ono što vidimo u svojim životima i s čime se želimo poistovjetiti. To je dirnulo ljude i naišlo na dobar odaziv. Uz to je postavila i neka važna pitanja, kao što su zašto se tako zabavljamo, zašto odlazimo u noćne klubove i kako uopće živimo. Predstava je korespondirala s duhom vremena u devedesetima. Problematizirala je i drogu i alkohol, postavljajući pitanja i mladima koji su nakon te predstave išli u disko, ali i roditeljima. Možda se baš zato Ljilja Vokić pobunila. S druge strane, imala je poseban redateljski i dramaturški pristup. Raguž je u tih sat i 20 minuta uspio prikazati mnoštvo različitih isječaka iz života, kao da je montirao film od mnogo spotova i zatim ih složio u sliku koja kao da je izronila iz tog vremena. To je publika prepoznala. Gledatelji su slagali taj mozaik i nalazili se u tome.

Najnovijom ulogom vojskovođe Tita Andronika u ZKM-u nadmašili ste sve dosadašnje role. Kad ste čuli da ćete glumiti Tita Adronika što ste prvo pomislili?

Kad je redatelj Igor Vuk Torbica izašao s podjelom bilo mi je drago što ću igrati Tita Andronika. Tekst sam poznavao od ranije, naime, već sam kao mlad glumac igrao u Jovanovićevoj predstavi 'Tit Andronik', a kako sam sklon gledati na kazalište kao na prostor potpune slobode i nevjerojatnih mogućnosti, znao sam da je sve moguće. Osim toga, već sam nekoliko puta radio Shakespearea - s Oliverom Frljićem 'Hamleta' gdje sam glumio Kralja, a s Georgom Parom 'Timona Atenjanina' u Splitu u kojem sam igrao Dvorskog. Kod Shakespearea postoji nešto magično što glumca odmah uvuče u radnju, razbudi maštu i podsjeti na neka zaboravljena razmišljanja, dakle vrlo inspirativno djeluje na mene.

Kako ste doživjeli lik Tita Andronika?

Tit Andronik se vraća nakon mnogo godina iz rata u Rim koji se potpuno promijenio. On zapravo ne zna što se točno promijenilo te živi u nekoj svojoj predodžbi slike svijeta i Rima. Zahvaljujući tradicionalnom odgoju i tako oformljenom karakteru donosi nezrelu odluku pogubnu za tadašnji Rim. To povlači brojne probleme i omogućuje zlu da se razmaše, a sve završava u tragediji. Tijekom rada bilo mi je oslobađajuće to što Tit Andronik nije povijesno utemeljen lik niti se ta priča uistinu dogodila u Rimu. Razmišljao sam o tome što bi se dogodilo da je Tit Andronik prihvatio krunu. Da je Tit Andronik bio malo mudriji te da je mogao drugim očima sagledati svoju sudbinu i poziciju čovjeka koji je osvojio pola svijeta, shvatio bi tragičnu dimenziju svojih poteza i odluka te uvidio da su mnogi u tom svijetu, koji ga slavi, zapravo nesretni i opljačkani. Taj Tit možda bi i drukčije postupio i sve bi bilo manje tragično. Rim bi vjerojatno izgledao uređeno, Rimljani bi bili vladari potlačenim Gotima i tako bi to neko vrijeme funkcioniralo, no pitanje je što bi se kasnije dogodilo.

Čemu nas uči ta predstava?

'Tita Andronika' doživio sam kao bajku za odrasle, premda ne znam može li nas danas išta ičemu poučiti. Predstava govori o sljepilu, kako moć i slava zamagli čovjeku oči i ne vidi ništa drugo osim svoje veličine, a to je izvor zla. Predstava zapravo govori o terorizmu koji se manifestira i prikazuje kroz Arona. Govori i o raznim aspektima terora, o onome što proizvodi rat - osvajanju i ubijanju, koji su društveno prihvatljivi, te propituje postoji li i u tom društveno prihvatljivom teror. To možemo primijeniti i na današnje vrijeme, na pitanje Istanbulske konvencije, na teror koji se odvija iza očiju javnosti, u kućama u kojima se zlostavljaju žene... Predstava je suptilno aktualizirana, što pokazuju dva fara od velikog kamiona koji se pale na kraju predstave. U tome možemo prepoznati aktualne događaje iz Francuske i Njemačke, kad su se teroristi zalijetali automobilima u ljude, ili iz Zagreba, kad se u povodu ovogodišnjeg Adventa raspravljalo o tome jesu li stupovi dovoljno čvrsti da izdrže eventualni nalet kamiona. Dakle, to je vrlo jasna poveznica s aktualnim događanjima. No čovjek je sklon zaboravljanju, navikne se na teror i život ide dalje.

Spomenuli ste 'Tita Andronika' u režiji Dušana Jovanovića. Koji lik ste u njoj igrali?

To je za mene bila jedna od najvećih Dušanovih predstava. U njoj sam glumio Lucija, najstarijeg Titova sina, a Rade Šerbedžija je bio Tit Andronik. Predstavu smo radili na jezeru Palić u Subotici, na golemom lijevku, tzv. Zidu smrti, na kojemu su inače motociklisti izvodili razne vratolomije. S gornje strane postavljena je golema konstrukcija gledališta, odakle su gledatelji promatrali kako dolazi dugačka povorka ljudi i konja prema tom Zidu smrti, odnosno Rimu i njegovim palačama. Predstava je dugo živjela, gostovala je u Splitu, čak i u Meksiku.

Što vas je navelo da prije nekoliko godina napravite gorku satiričnu monodramu 'Bankar anarhist' Fernanda Pessoa, u kojoj ste prvi progovorili o problemu kredita u švicarskim francima?

Borna Armanini, voditelj Binocular teatra, predložio mi je da radimo taj tekst portugalskog pisca Fernanda Pessoa. Do tada sam pročitao samo neke njegove pjesme, ali nisam poznavao taj tekst. Kad sam pročitao 'Bankara anarhista' oduševio sam se tim tekstom i shvatio da je Pessoa izvanredan pisac. Kako je u to vrijeme u Hrvtskoj bila aktualna priča oko kredita u švicarskim francima pomislio sam da je to pravo vrijeme da i ja kao glumac kažem nešto o toj temi. Stvaralački proces trajao je oko godine dana, bilo je vrlo intenzivno i naporno, puno sam i sam pisao, što je za mene bilo posve novo i dragocjeno iskustvo. Tekst se temeljio i na Pessoi, ali i na tzv. Crnoj knjizi Udruge Franak te smo se u predstavi bavili bankarskim službenicima, članovima uprava banaka, procjeniteljima i zidarom krovopokrivačem, a paralelno i problemom kredita u švicarskim francima. Ja sam igrao nekoliko likova, a predstava je, osim u Zagrebu, igrala i u Splitu, Poreču i nekim drugim gradovima. Nažalost, nastupili su neki problemi i predstavu nisam nastavio igrati.

Jeste li tijekom svojeg kazališnog života upadali u krize?

Lijepo je što još u kazalištu osjećam veselje i gušt. U jednom trenutku sam zaboravio na taj gušt, ali sam se brzo sjetio. Svaka kazališna predstava je specifična, neka je uspješnija od druge, kao što su bili 'Izbacivači', kod kojih se puno stvari poklopilo, a druga manje uspješna. Ali glumcima je najvažnije veselje igranja i bavljenje temama koje nam je ostavio Shakespeare i Dostojevski. Važno je baviti se kazalištem.

Možete li povući luk od vaših početaka do danas i reći što se u tih 35 godina promijenilo u vašoj karijeri i životu?

Sve se promijenilo, svijet se promijenio, ali u meni je i dalje ostala želja, ljubav i potreba za kazalištem i igrom. Unatoč nekim kriznim trenucima u kojima sam pomislio što mi je trebalo da se bavim kazalištem. Već sad razmišljam o tome kako ću se baviti kazalištem kad odem u mirovinu.

U drugom ste braku s violinisticom Laurom Vadjon i drugi put ste postali otac - nakon sina koji je redatelj dobili ste i kćer Olgu. Kako se osjećate kao otac?

Odlično! Sad već ide u prvi razred. Djeca su sreća, ona nam daju vjetar u leđa.