Socijalistički direktor Jura Kipčić, suspendirani inspektor Božo Kovačević, patrijarhalni vojskovođa Tit Andronik ili lelujava Gusjenica? To su samo neki od likova koje je utjelovio Sreten Mokrović, moćan i iskusan kazališni i televizijski glumac Zagrebačkog kazališta mladih koji trenutačno, osim što igra naslovnu ulogu u "Titu Androniku" te Gusjenicu i Puha u "Alisi" u ZKM-u, intenzivno snima i treću sezone hit serije "Crno bijeli svijet". Rođen je u Zagrebu, u kojemu je završio Akademiju dramske umjetnosti, a na sceni je više od 35 godina.
Bio je i član Gavelle, gdje je, između ostalih, ostvario odličnu ulogu u Magellijevoj predstavi "Ludi dani", "Mjesec dana na selu", "Od jutra do ponoći" i drugim naslovima, a zadnjih 12 godina radi u ZKM-u, u kojemu je igrao u nekim od najvažnijih predstava tog teatra, od "Poleta", "Galeba", "Idiota" pa do "Moj sin samo malo sporije hoda". Također je snimio brojne TV serije, od "Nepokorenoga grada" pa do današnjih hitova, kao što je "Mamutica", u kojoj je igrao suspendiranog inspektora Božu Kovačevića, zatim "Loze" i "Dobrih namjera".
Upravo snimate treću sezonu TV serije 'Crno bijeli svijet' Gorana Kulenovića, koja prikazuje život u '80- ima. Hoće li se u novim epizodama jače zahvatiti onaj rokerski duh i bunt tog razdoblja?
Serija nas je u prvoj sezoni trebala uvesti u atmosferu osamdestih, a u drugoj je razrađivala obiteljske i ine odnose. Ova nova, treća sezona, koju upravo snimamo, možda će biti najkonkretnija i puno direktnija te će imati odgovarajuću težinu. Bit će, vjerujem, puno duhovitih situacija u kojima ćemo vidjeti naše junake u nekom novom svjetlu. Kako starije, tako i mlađe.
Vaš Jura Kipčić je uspješni direktor u državnom poduzeću, no zbog tvrdoglavosti i dosljednosti često dolazi u sukob s društvom. Tu je i složena obiteljska situacija. Što se događa s Jurom?
Jura je u prošloj sezoni prolazio probleme muškarca srednje dobi, kojemu najbolje godine, misli on, prolaze, želi uzeti od života ono što još nije, da poslije ne bi žalio. No kad uvidi koja je cijena takvog stava, vraća se svojoj obitelji, ženi koju voli. Odraste.
Koliko su te osamdesete nakon Titove smrti, kad su popustile stege i blokade, utjecale na vas? I koliko vam je to iskustvo olakšalo rad na ulozi Jure Kipčića u 'Crno bijelom svijetu'?
U '80-ima, kad je novi val dobivao zamah, živio sam baš intenzivno, stvari su se događale na ulici, radili smo predstave s Akterom, a nakon proba nastavljali razgovarati o istoj temi u Zvečki, Kavkazu i Blatu. Bez obzira na godine, svi su tad osjećali duh tog vremena i slobode, koja je tad šetala po svim našim gradovima. To iskustvo uveliko mi je pomoglo da mogu s razumijevanjem igrati lik Jure Kipčića, koji se čudi mnogim događajima i novitetima koje su donijele osamdesete, primjerice, televizoru u boji ili videorekorderu. Od osamdesetih do danas promijenilo se puno toga, zapravo promijenilo se sve, primjerice, mobiteli su tad bili nezamislivi, a danas su naša svakodnevnica, a promjene su sve brže i brže. Mislim da je serija 'Crno bijeli svijet' zanimljiva i zato što pokazuje kako se živjelo prije 30-ak godina.
Još kao student Akademije dramskih umjetnosti osnovali ste početkom '80-ih nekoliko kazališnih družina, između ostalih i Akademski teatar Akter. Koja je bila ideja te tada važne kazališne grupe?
Akter je nastao spontano, iz rada. U to vrijeme je na Akademiju došao glumac Rade Šerbedžija, koji nam je predavao scenski govor. On je tad bio mlad čovjek, imao je oko 35 godina i svi smo ga obožavali. U sklopu tog kolegija htio je pomaknuti granice pa smo se kroz nove teme, kao što su narodna poezija i psihijatrija, odnosno antipsihijatrija, bavili govorom, ekspresijom i pokretom tijela. Do tada u sklopu scenskoga govora nije bilo pokreta - mi bismo stajali i ekspresivno deklamirali heksametar tako da je to bio veliki pomak. Iz toga je proizašla predstava iskonskih osjećanja i velikog patosa 'Kažu da je sova nekad bila pekarova kći' u kojoj smo se bavili rubnim, neurotičnim društvenim stanjem, izraženim kroz tekstove 'bolesnika'. Krenuli smo od tekstova Ronalda D. Langa, zatim dodavali tekstove Danijela Dragojevića, Shakespearea, vlastite... U njoj smo propitivali gdje je granica između ludog i normalnog te koliko ima 'ludog' u nama. Izvodili smo je u suradnji s Darkom Rundekom i Vjeranom Zuppom, no Šerbedžija nije htio potpisati režiju, nego je pisalo – Stado ovaca. Predstava je izazvala veliko zanimanje javnosti i ubrzo je postala kultna. Na repertoaru smo još imali predstavu 'Koja gora, Ivo?', koja je bila ispitna produkcija i na sarajevskom MESS-u i Borštnikovu srečanju u Sloveniji dobila je nagradu za kolektivnu igru. Obje smo puno igrali, gostovali smo po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i dobili za njih mnoge nagrade. Živjeli smo vrlo intenzivno i lijepo, to je trajalo nekih šest, sedam godina. Nakon toga smo još radili predstavu 'Spašeni' Edwarda Bonda, koju smo igrali u Kulušiću, gdje su poslije nas nastupali Azra ili Haustor. Zatim su Šerbedžija i Zuppa počeli razmišljati o stalnom prostoru u kojemu bismo dalje radili i istraživali. Ali to nismo uspjeli ostvariti.
Nakon Akademije, kao mladi glumac, sudjelovali ste u vrlo popularnim televizijskim serijama 'Putovanje u Vučjak' i 'Nepokoreni grad' Eduarda Galića. Je li vam to bila svojevrsna odskočna daska?
Danas teško mogu razlikovati dasku od skakača. Prvo sam odmah nakon Akademije snimao za TV Zagreb s Galićem neku poeziju. Dobio sam jednu užasno dugačku pjesmu i dobro sam je naučio, ali kad sam došao na snimanje, uhvatila me je trema i nisam se mogao ničega sjetiti. To je bio šok za mene, ali i za ostale odlične glumce – Radu Šerbedžiju, Miodraga Krivokapića, Miru Furlan, Miljenka Brlečića i druge, koji su također snimali. No Galić mi je odmah rekao: 'Ne brini, to ćemo snimiti'. Zatim je uslijedio 'Nepokoreni grad', koji je također režirao Galić, u kojemu se pojavljuju likovi kao što su August Cesarec, Divko Budak, Ognjen Prica, ustaše i partizani te drugi povijesni likovi, a ja sam glumio Albina. U seriji je jednu od glavnih likova glumio Pero Kvrgić, snimali smo je tijekom 1981., emitirana je već iduće godine, a kasnije je reprizirana. Seriju 'Putovanje u Vučjak' snimali smo sredinom '80-ih.
Premda ste odmah počeli raditi u ZKM-u, a zatim u Gavelli, gdje ste ostvarili sjajne uloge, najšira publika najviše vas pamti po ulozi u kultnoj predstavi 'Izbacivači' Matka Raguža. Jeste li očekivali da će ta predstava Kazališta Exit postati ne samo kazališni, nego i društveni fenomen?
Kazalište Exit je već izbacilo 'Dekadenciju', koja je postala veliki hit, zatim su uslijedili 'Izbacivači', a potom i 'East', pa smo Matka Raguža zezali da on zna raditi samo hitove. 'Izbacivači' su bili iznimno eksponirana predstava: nas glumce izbacila je u prvi plan, ljudi su je gledali po desetak puta, bez obzira na godine, ulaznice su bile rasprodane tjednima unaprijed i u Exitu nije bilo dovoljno mjesta za sve koji su je htjeli vidjeti, dakle, svi su je voljeli i u tom smislu može se reći da je bila zaista vrlo uspješna predstava. O njoj se raspravljalo u školama, a tadašnja HDZ-ova ministrica prosvjete dala je podršku nekom kapelanu koji je predstavu nazvao pornografskom te poslala naputak po školama da se predstava ne gleda. Time nam je napravila izvrsnu reklamu i ovom prilikom joj zahvaljujem na tome. 'Izbacivači' su tako živjeli tri godine, premda mislim da su možda mogli živjeti i dulje.
U čemu je tajna uspjeha 'Izbacivača'?
U toj predstavi htjeli smo pokazati istinu o mladim ljudima u devedesetima na način kako smo je mi vidjeli. Htjeli smo pokazati njihov odnos prema životu, zabavi, te odnose djevojaka i mladića, ali na istinit način.
Nastavak na sljedećoj stranici...
