Dugo i pomno pripremana reprezentativna izložba “Umjetnost slavonskog plemstva - vrhunska djela europske baštine” otkrit će javnosti vrijednu umjetničku ostavštinu koju su slavonski grofovi i baruni desetljećima prikupljali i čuvali iza zidova svojih dvoraca i kurija. Izložba se otvara u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori 22. travnja i na njoj će biti prezentirano oko 200 umjetnina, najviše slika i skulptura, te grafika i predmeta umjetničkog obrta iz kolekcija najznačajnijih plemićkih obitelji istočne Hrvatske. Njihove zbirke tematski pokrivaju široki spektar tema, od portreta kao najzastupljenijeg žanra do tema iz svakodnevnog života, pejzaža, veduta, mitoloških scena i sakralnog slikarstva, a posjetitelji će na izložbi dobiti i uvid obiteljske dvorce, mauzoleje i crkve te tako više saznati o razvoju arhitekture tog vremena te kulturi življenja plemstva istočne Hrvatske. Na izložbi će biti predstavljena djela iz kolekcija plemićkih obitelji Adamović, Cseh, Eltz, Hilleprand von Prandau, Janković Čalmanski i Daruvarski, Khuen, Knobloch, Mihalović, Normann-Ehrenfels, Odescalchi i Pejačević, koje su odigrale važnu ulogu u gospodarskom, političkom i kulturnom životu te regije. One su nakon Drugog svjetskog rata bile izložene zaboravu i svojevrsnom protjerivanju iz kolektivne memorije, a njihove zbirke završile su u regionalnim i nacionalnim muzejima, primjerice u zagrebačkoj Modernoj galeriji i Strossmayerovoj galeriji HAZU, zatim u muzejima u Osijeku, Našicama, Iloku, Vukovaru, Valpovu i Požegi, pa sve do privatnih domaćih i stranih kolekcija u Novom Sadu, Rumi, slovačkoj Levoči i Salzburgu. Članovi tih obitelji raselili su se po cijelome svijetu, od Austrije i Mađarske, preko Njemačke i Švicarske, pa sve do Argentine, u kojoj primjerice živi grof Marcos Pejacsevich, praunuk i unuk hrvatskih banova Ladislava i Teodora Pejačevića, koji je lani u Buenos Airesu promovirao knjigu memoara. Zato je prvo trebalo evidentirati ta djela, zatim ih istražiti i potom na temelju povijesnih krhotina predstaviti javnosti uzbudljive priče o kolekcijama i mecenstvima tih obitelji te njihovoj ulozi u kulturnom životu istočne Hrvatske. Autorice izložbe, Jasminka Najcer Sabljak, povjesničarka umjetnosti i sveučilišna profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, i Silvija Lučevnjak, povjesničarka umjetnosti i ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice, već godinama istražuju kulturnu ostavštinu plemstva istočne Hrvatske. Jasminka Najcer Sabljak prvo se počela baviti baštinom obitelji Pejačević, a zatim i plemstva Slavonije, Baranje i Srijema. Ta njezina istraživanja rezultirala su brojnim znanstvenim radovima i magisterijem na temu likovne baštine grofova Pejačević, a zatim i doktoratom o umjetničkim zbirkama vlastelinskih obitelji u Slavoniji i Srijemu. Kaže da se među plemićkim obiteljima istočne Hrvatske po značaju i ugledu ističu obitelj Pejačević, koja je Hrvatskoj dala dva bana i hrvatsku skladateljicu Doru Pejačević, zatim vukovarski grofovi Eltz, valpovački baruni Hilleprand von Prandau i grofovi Normann-Ehrenfels te iločki kneževi Odescalchi.  

“Sve te obitelji su na svojim posjedima podizale stambene objekte čiji su interijeri vremenom bili opremljeni vrijednim inventarom, posebno umjetninama. One su u prvom razdoblju dolazile zajedno s novim vlasnicima iz njihovih domicilnih posjeda, kao dio obiteljskoga naslijeđa ili su bile nabavljane u centrima europske umjetničke produkcije. Tako su počele nastajati umjetničke zbirke među kojima pronalazimo i djela od iznimnog značenja ne samo za povijest hrvatske, nego i europske kulture i umjetnosti”, kaže Silvija Lučevnjak te napominje da je istraživanje likovne baštine tih plemićkih obitelji iznimno važno i za obnovu njihovih dvoraca te njihovo uključivanje u kulturni, gospodarski i turistički život istočne Hrvatske. Sve te plemićke obitelji formirale su u razdoblju od 18. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata bogate umjetničke zbirke u svojim dvorcima na području istočne Hrvatske. U tim kolekcijama nalazila su se djela različitih stilskih obilježja, od renesanse i baroka do radova predstavnika umjetničkih pravaca iz prvih desetljeća 20. stoljeća. Te kolekcije imale su i veliku ulogu u razvoju hrvatske moderne umjetnosti, što je započelo uvozom umjetnina, a nastavilo se “narudžbama djela od udomaćenih umjetnika pa sve do istaknute uloge plemstva u razvoju hrvatske moderne umjetnosti”. “U njihovim zbirkama nalazimo djela hrvatskih umjetnika s početka 20. stoljeća koja u većoj ili manjoj mjeri pripadaju razdoblju moderne umjetnosti i stavljaju se u kontekst umjetničkih zbirki plemićkih obitelji Pejačević, Normann-Ehrenfels, Eltz i Mihalović, gdje smo do sada identificirali najveći broj umjetnina i pronašli njihovu provenijenciju. Pojedini članovi tih obitelji imali su važnu ulogu u institucionalnom djelovanju umjetničkih udruženja, muzeja i galerijskih prostora, što se posebno odnosi na obitelji Pejačević i Normann-Ehrenfels kao mecena i naručitelja djela. Teodor grof Pejačević bio je dugogodišnji predsjednik Društva umjetnosti, a njegova supruga Elizabeta (Lila) pokroviteljica tog društva.

U njihovoj zbirci ostali su sačuvani portreti Bukovca, Naste Rojc, Crnčića... Za promicanje hrvatskih umjetnika u Slavoniji bila je osobito značajna djelatnost Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku, koji je priređivao važne umjetničke izložbe, a na čelu tih aktivnosti bio je Radoslav Bačić. Na tim izložbama najveći broj djela suvremenih hrvatskih autora otkupio je Rudolf grof Normann-Ehrenfels, koji je tim akvizicijama, prema Bačićevu pisanju, dao veliki zamah afirmaciji mladih hrvatskih umjetnika, otkupivši od njih najznačajnije slike na izložbi u Osijeku 1906. godine, primjerice, Crnčića, Medovića, Bele-Čikoša i Melkusa”, kaže Jasminka Najcer Sabljak te ističe da su značajne i zato što korespondiraju s najkvalitetnijim onodobnim kolekcijama i postavljaju našu umjetnost i kulturu u direktan odnos s centrima kulturne i umjetničke produkcije Europe. Grofovska obitelj Pejačević potječe iz Bugarske. Imala je tri loze i nekoliko dvoraca u Hrvatskoj - Virovitici, Našicama, Podgoraču, Retfali u Osijeku i Rumi u Srbiji, a palače u Šapronu i Budimpešti u Mađarskoj. Za osječku priču zanimljiva je rumsko-retfalačka grana obitelji Pejačević, koja je imala dvorac u Retfali i Podgoraču te unosno vlastelinstvo s nekoliko objekata u Rumi. Reprezentativni trokrilni dvorac obitelji Pejačević u osječkoj Retfali, točnije u Strossmayerovoj ulici, dao je sagraditi Sigismund Pejačević u 18. stoljeću, a dovršio ga je Ivan Nepomuk Pejačević u klasicističkom stilu početkom 19. stoljeća. 

Dvorac je imao, između ostaloga, i glazbeni salon te prekrasan perivoj, koji su ovjekovječeni na akvarelima Franza Alta. Dvorac ima veliku povijesnu i kulturnu važnost, a o njemu je pisala i Marija Jurić Zagorka u romanu “Vitez slavonske ravni”. Nakon Drugog svjetskog rata dvorac je počeo polako propadati i danas vapi za temeljitom obnovom. Posljednji član obitelji Pejačević, grof Ladislav Pejačević (koji nije ban Ladislav Pejačević iz Našica), imao je tri kćeri, a najstarija od njih udala se za grofa Manfreda Claryja von Aldringena. Njegov sin prodao je 1923. godine retfalački dvorac Eskontnoj banci i kupio manji dvorac Herrnau u južnom dijelu Salzburga, gdje nasljednici te obitelji žive i danas. U taj dvorac prenijeli su gotovo svu građu iz Osijeka, koja je bila smještena u tavanskom prostoru. Kad su autorice izložbe nakon dugotrajnih priprema i čekanja slobodnog termina kod salzburške obitelji posjetile taj dvorac i počele istraživati na tavanu, “osjećale su se kao u škrinji s blagom”. U istraživanju im je pomogao Peter von Eltz, kolekcionar i savjetnik te rođak grofova Pejačević. Veza Pejačevića i Eltza seže još u drugu polovinu 19. stoljeća i ona je jako važna jer se Ludvina grofica Pejačević iz Retfale udala za grofa Huga Eltza, a nakon njegove smrti za njegova brata Karla, te 50 godina živjela u Vukovaru. To je najvažniji dio prosperiteta Vukovara i taj brak povezuje stranu i domaću grofovsku obitelj. U vukovarskoj zbirci obitelji Eltz nalazila su se djela hrvatskih modernista Crnčića, Šulentića, Rudolfa Švagel-Lešića, Leovića, koja su izgubljena nakon Drugog svjetskog rata. “Za obitelj Khuen, Rudolf Valdec je izradio bistu Margit Khuen-Hedervary. Osobitu vezu s umjetnicima ostvarila je i obitelj Mihalović, a posebno bliske odnose njegovali su s Maksimilijanom Vankom. 

Njihova u javnosti gotovo nepoznata zbirka nalazi se in situ u jednoj zagrebačkoj palači, a krije i nekoliko Vankinih radova te jednu skulpturu Roberta Frangeš-Mihanovića. U istraživanim zbirkama, među najvrednijim djelima moderne umjetnosti, ističu se djela Vlahe Bukovca, Mencija Clementa Crnčića, Maksimilijana Vanke, Bele Čikoš Sesije, Celestina Medovića, Dragana Melkusa, Vladimira Becića i Jose Bužana. Dio tih radova antologijski su primjeri u opusima svojih autora, a svojom kvalitetom i činjenicom da su kolekcionirani u trenutku kad se hrvatska likovna scena tek počela razvijati upućuju na zaključak da su plemićke obitelji s područja istočne Hrvatske odigrale iznimno značajnu ulogu u razvoju hrvatske moderne umjetnosti te su svojim otkupima i narudžbama poticale njen razvoj”, kaže Jasminka Najcer Sabljak.  

Tko su bili plemenitaši iz obitelji Normann-Ehrenfels? Valpovačkim vlastelinstvom prvo je upravljala obitelj Hilleprand von Prandau, a zatim su upravu preuzeli plemići Normann-Ehrenfels, sve do konfiskacije 1945. godine. Obje obitelji ulagale su dio prihoda u razvoj školstva, omogućivši tijekom više od dva stoljeća društveni, kulturni, obrazovni i gospodarski razvitak valpovačkog područja. Obitelj Von Prandau doselila se iz Beča u malo Valpovo, gdje je donijela duh bečke elite. Gradili su ceste, škole, crkve, te modernizirali svoje vlastelinstvo koje je bilo vrlo napredno i gotovo potpuno samoodrživo. Početkom 19. st. uložili su u gradnju kazališne zgrade te se godinama brinuli o njezinu održavanju. Baruni Prandau i grofovi Normann slovili su kao veliki mecene, donatori i dobrotvori, podržavali su rad brojnih zaklada i udruga te bili patroni svih župa Valpovštine i Miholjštine, kao i kulturnih institucija. U kolekcijama slavonskih plemenitaša također se ističu djela iz zbirke Odescalchi iz Iloka. Knez Livio Odescalchi bio je poznati mecena i kolekcionar u čijoj su zbirci završile i neke slike iz kolekcije kraljice Kristine Švedske. Tijekom vremena neke umjetnine iz njegove zbirke prenesene su u iločki dvorac, sjedište srijemskog posjeda obitelji Odescalchi. U toj zbirci posebno su značajne portretne biste Pape Inocenta XI. i Livija Odescalchija, koje su, prema riječima koautorice izložbe, vrhunski primjeri talijanskog visokog baroka, po kojima je rimska društvena i politička elita portretirana od strane vrhunskih rimskih umjetnika.  

“Bista kneza Livija Odescalchija nastala je oko 1700. godine i rad je Pierre-Étienne Monnota te predstavlja jedno od najvrednijih djela baroknog portretnog kiparstva u Hrvatskoj, a iznimno je važna i za opus francusko-talijanskog kipara Pierre-Étienne Monnota. Važno je i deset tabli Galerije predaka obitelji Eltz iz 1752. godine koje potječu iz Burga Eltz u Njemačkoj, odnosno iz vukovarske zbirke, a  čuvaju se u Hrvatskom povijesnome muzeju. Ovaj ciklus pripisujemo Josephu Georgu Melberu, uglednom slikaru iz Mainza. Tu je i portret Alvine grofice Pejačević, rođ. barunice Hilleprand von Prandau iz 1852. godine, vrsnog austrijskog bidermajerskog slikara Friedricha Amerlinga, jednog od najtraženijih portretista austrijske aristokracije. Taj se portret smatra vrhuncem portretne umjetnosti u hrvatskim likovnim zbirkama”, kaže Jasminka Najcer Sabljak. Silvija Lučevnjak napominje da su značajne i slike Vlahe Bukovca i Mencija Klementa Crnčića iz našičke zbirke obitelji Pejačević s prikazom Teodora grofa Pejačevića i Crnčićevih Marina, zatim slike baroknih portreta i starozavjetnih scena, koje prvi put za ovu izložbu stižu iz Novoga Sada i s Brijuna, a bile su do Drugog svjetskog rata dio vukovarske zbirke, kao i dijelovi vrlo vrijednog namještaja i umjetničkog obrta, primjerice, naslonjač u napoleonskom stilu nastao početkom 19. stoljeća iz valpovačke zbirke ili Podni sat s glazbenim mehanizmom nastao u Dresdenu iz sredine 18. stoljeća, koji će upotpuniti dio likovnog postava. Je li u plemićkim obiteljima istočne Hrvatske bilo istaknutih slikara? Jasminka Najcer Sabljak ističe “Pejsaž” Alvine grofice Pejačević, rođ. barunice Hilleprand von Prandau, koji se čuva u Muzeju Slavonije u Osijeku. Alvina Pejačević i njezin suprug Pavao Pejačević stanovali su u manjem neorenesansnom dvorcu u Podgoraču, no zapravo su živjeli na relaciji Budimpešta - Beč vrlo intenzivnim životom, krećući se u visokim austrijskim i ugarskim krugovima. Bili su kolekcionari i utemeljitelji velike i vrijedne zbirke od 90 umjetnina, u kojoj se nalazi najviše radova Karla Rahla te Thana Móra, Josefa Hoffmana, Karla Lotza i drugih umjetnika te grofičina bista, djelo poznatog mađarskog kipara Józsefa Engela. 

Također su bili mecene mladim umjetnicima. “Alvina grofica Pejačević imala je blizak odnos s Carlom Rahlom, austrijskim slikarom i grafičarem te profesorom na bečkoj Akademiji. Poznato je da je Rahl u 50-im godinama 18. stoljeća relativno često dulje boravio u Podgoraču, malome mjestu između Našica i Osijeka, portretirajući članove Alvinine i Pavlove obitelji, ali i slikajući druge motive po njihovim narudžbama. Vjerojatno se zahvaljujući njemu razvila Alvinina sklonost slikarstvu, pa se smatra da je sačuvani mali pejsaž iz podgoračke zbirke, signiran njezinim imenom, nastao pod njegovim mentorstvom. Time se Alvina Pejačević može ubrojiti u niz žena slikarica na hrvatskoj umjetničkoj sceni sredinom 19. stoljeća, no za potvrdu tog statusa bilo bi potrebno pronaći i ostale njezine slike”, kaže Jasminka Najcer Sabljak. Dodaje da su novija istraživanja dokazala i pokazala likovni opus grofa Ladislava Pejačevića, rođenog u Budimpešti 1828., iz dvorca u Retfali u zapadnom dijelu Osijeka. “On je imao umjetničkih, posebno slikarskih i književnih sklonosti. Izveo je niz ne toliko umjetničkih koliko kulturno-povijesno značajnih portreta članova obitelji Pejačević i Eltz te prizora s vukovarskog posjeda, a sve su to djela koja nastaju pod utjecajem njegovih veza s austrijskim slikarom Franzom Altom tijekom njegova prvog posjeta Slavoniji i Srijemu 1846. godine”, zaključila je Jasminka Najcer Sabljak.