Borisa Rašetu pronašli smo u njegovu utočištu u Lici, gdje se sakrio od vrućine i kaosa Zagreba na izdisaju, slično kao što se u tim krajevima prije malo manje od stoljeća skrivao čovjek o kojem je upravo objavio knjigu. "Tko god se u Liku skloni, od civilizacije ili bilo čega, dobro je napravio", objasnio nam je autor "Čaruge - Legende o Robinu Hoodu". Pa da krenemo?

Čaruga je uoči vješanja objasnio kako bi sve bilo drukčije samo da ga je otac pustio da se školuje, jedino mu je još nedostajalo da citira Lenjina: 'Učiti, učiti i samo učiti!'

Sin svinjara iz Bara pored Orahovice, Čaruga, ostao je na pučkoj školi i nejasno je otkud je pokupio brojna znanja kojima je očito raspolagao. Čaruga piše statute, pravilnike, deklaracije, čita i pažljivo proučava policijske udžbenike kako bi bio superioran policiji. Punih pet godina žandari su mu mogli samo staviti soli na rep, iako je bio ucijenjen na golem iznos. Često ga vidimo kako čita; u zatvoru romane, neke debele knjige, na slobodi čita novine, uglavnom crnu kroniku i spomenike samom sebi, a povremeno gleda i filmove o američkim gangsterima, koje je cijenio, ali je sebe ipak smatrao nadmoćnim bilo kojemu od njih. Njegov branitelj u Osijeku temeljio je obranu na tvrdnji da je imao silno teško i nesretno djetinjstvo, nakon čega ga je društvo gurnulo u klaonicu Prvog svjetskog rata, pa je i sam posegnuo za nasiljem. Vratio se iz Bukovine, kaže odvjetnik, kao 'školovana beštija'. 'Ako sudi mom klijentu, ovo društvo mora prvo suditi sebi', kaže Čarugin branitelj. Što bi bilo s njim da se imao prilike školovati? Ne možemo znati. Tužitelj, Svetozar Tomić tvrdio je da je Čaruga lombrozovski tip, rođeni, nepopravljivi zločinac za kojeg postoji samo jedan lijek – konopac. Tome su se mišljenju priklonili i suci na svim razinama, a i veći dio javnosti, koji je odahnuo kad su mu noge ostale visjeti u zraku a konopac slomio vrat.

Fascinantno je da je Čaruga bio među potpisnicima prvog dokumenta u kojem se spominje Jugoslavija kao komunistička država, onog proglasa Bože Matijevića, Crvenog Bože, čak devet godina prije stvaranja monarhističke Jugoslavije. A i Marija Jurić Zagorka bila je oduševljena tim "demokratskim radikalizmom". Što je bilo ključno za skretanje s ideološkog puta u čisti banditizam?

Božu Matijevića, svjesnoga komunista, povratnika iz Rusije i utemeljitelja Kola gorskih tića, žandari likvidiraju iz zasjede pa Kolo nakon toga počinje voditi Čaruga, čovjek kojemu na listi vrijednosti u životu iznad svega stoji hedonizam. Čarugu vode nagoni, Crvenog Božu je vodila Ideja. Stanisavljević je zavodnik, Casanova, a kao i njegov venecijanski prethodnik, obolijeva od sifilisa. Na važnost te činjenice u sudbinskom smislu skrenuo mi je pažnju Damir Karakaš. Ta bolest dijelom objašnjava Čarugin ležerni, skoro cirkusantski put u smrt. Njemu su vješala dijelom i izbavljenje. U Karakaševu romanu 'Sjajno mjesto za nesreću' spominje se sifilis slikarskoga genija Račića, koji se, prije susreta s djevojkom u koju je bio zaljubljen, zbog sifilisa ubio, nije ju htio zaraziti. Ali Čaruga nema tu vrstu moralnih obzira, njega vode nagoni. U njegovu kalendaru on je sam sebi jedini svetac, on predstavlja primjerak Stendhalova egotizma, samo je taj egotizam oboružan 'samokresima'. Zanimljiv je, inače, jezik sudskih spisa i crnih kronika toga doba. U zapisnicima vidimo razbojnike naoružane 'oštro nabijenim samokresima', Čaruga upada u bogataške kuće 's usmrtbenim nakanama', on osuđuje disidente u svom šumskom logoru na 'ispust duše', o čemu vodi zapisnik, a piše i memoare…

Možete li si dati mašti na volju pa zamisliti što bi bilo da je otac malom Jovi onomad dopustio da makar izuči za bravara prije nego što će završiti u austro-ugarskoj vojsci na istočnoj fronti?

Možda bi završio u vrhu KP po esnafskoj liniji, ha ha ha! Tito je bio bravar, njegov najvjerniji suradnik Krajačić bio je bravar. Ta su dvojica bravara znala otvoriti svaka vrata, nisu dreždali na travnjacima ispred bijelih kuća kao neki naši doktorandi koje je život mazio. Komunistička je revolucija, kao i Napoleonova, mnogim autsajderima dala šansu kakvu im mirna povijest nikad ne bi dala. Tek revolucije, koje ne zazivam, pokažu koliki su talenti zapreteni okovima normalnog staleškog društva. Mika Špiljak bio je obućar, a postao je predsjednik, Aleksandar Ranković bio je "abadžija", maršal Žukov, jedan od najvećih genija rata, bio je krznar i, kad ga je netko pod kraj života upitao što mu je neostvareni san, rekao je nešto tipa: 'Eh, kakve sam samo bunde mogao praviti.' Čim je dobio vlast, kao zapovjednik seoskih straža nakon kraja Prvoga svjetskog rata, Čaruga se, međutim, počeo ponašati kao despot. Odmah je prema njegovu nalogu ubijen seoski knez. Meni se čini da je taj momak predoziran testosteronom i da bi, čak i da se i školovao kao bravar, opet provaljivao. Priznao je svom tamničaru u osječkom zatvoru da su njegova nedjela, neobjašnjivo, uvijek išla sekundu dvije prije njega i on ih nije mogao zaustaviti.

Što je s divljenjem naroda tom čovjeku? Ne bih htio biti prost, ali povijesni zapisi opisuju ga kao 'bandita jebača', pa ga neki kolege novinari i danas, jer je navodno bio široke ruke prema siromašnima, opisuju i kao 'Robina uda'.

Da, posvuda je imao ljubavnice i rasipao novac na njih. Beogradski novinar Predrag Milojević, koji je intervjuirao i Hitlera i Mussolinija, tvrdio je 80-ih da mu je najveći doživljaj u karijeri bila zadnja noć u zatvoru s Čarugom, prije vješanja. Razbojnik je htio biti lijep, ostaviti snažan dojam na publiku. Brijao se, štirkao košulju, primao publiku, dijelio autograme i intervjue. Novinaru jednih zagrebačkih novina, mislim da su to bile Novosti, potpisao se kao 'Jovan Čarug, kapetan'. Čaruga s oba dijela svog janusovskoga karaktera izaziva divljenje dijela ondašnje publike, Zagorka ove ushićene retke piše dok je Čaruga praktički pod vješalima. On je osvetnik sirotinje, on je pokora za tajkune, i narod ne zanimaju previše njegovi motivi. Što ih briga za motive? Bogati plaču, a on ostavlja napojnice. To bi i danas izazvalo oduševljenje, da netko oplete po svima ovima koji se bogate s katastrom, vraćanjem imovine Crkvi, kojima preko noći u dvorištima iskrsavaju Mercedesi i tako dalje. Bi li takav, posebno ako bi o svemu obavijestio medije, imao ikakvu šansu izbjeći reputaciju heroja? Sumnjam.

Što mislite da se dogodilo kad ga je gospođa Ana Gašparac, supruga milijunaša, 1924. posjetila na 40 minuta u zatvoru, a na sebi je imala svilenu košulju, svjedok kaže bez grudnjaka i... Da ne duljim.

Svjedočenja tamničara Ante Šarića, čiji je senzacionalno dobro napisan dnevnik Čaruginih zatvorskih dana našao Pero Zlatar, ispisao je tu, najromantičniju epizodu cijele knjige. Čaruga, dakle, dolazi na jedno vlastelinsko gazdinstvo u Pakracu kako bi ga opljačkao, pa se sa svojim hajdukom predstavlja kao nadničar. Navečer, na imanju Gašparaca, večera s vlasnikom i njegovom suprugom, ljepoticom Anom Gašparac. Mimo njegova očekivanja vlastelin objeduje sa svojim radnicima, prijateljski se ophodi sa svima njima, oni su ravnopravni i Čarugu to silno uzbuđuje. On odustaje od pljačke. Štoviše, ujutro se predstavlja gospođi Gašparac, kaže pravo ime, ostavlja joj neke dukate i odlazi. Ona ga ne prijavljuje, obilazi ga u zatvoru kad je uhićen i taj je susret, zbog svoje nedorečenosti, nabijen silnim emocijama, dojmljiv kao nijedan drugi. Kad bih radio film o Čarugi, počeo bih ga tom epizodom. A što bi se dogodilo, ne znam, čini mi se da je najbolje upravo ono što se dogodilo.

Čaruga je kao romantični dezerter u ratu iz tuđinske vojske, slovio za patriotsku figuru. Ali kakva je to bila država u kojoj je on, onakav, ubojica i pljačkaš, za romantičnog junaka slovio i u miru?

Ona, do bola korumpirana država, kao i ova država, korumpirana do bola, navlače preko Čarugine zločinačke fizionomije solidan sloj pozlate koja, evo, već stoljeće nije skinuta. Jedno je bogatstvo nelegitimno, drugo je bogatstvo nelegitimno i koja je ključna razlika? To što je jedno stečeno samokresima? Je, to je važna razlika, s tim da ga je 'vlasnik' potrošio, razdijelio, uglavnom na svoj užitak, ali ponešto je i dao. Bilanca, dakle, nije crno-bijela. Kako kaže doskočica o Titu: 'Druže Tito, ti si krao, al' si i nama dao, ovi kradu, ali nam ne dadu'. S tim da Tita ne bih htio uspoređivati s Čarugom. No obojica su silno vodili računa o imidžu, o reputaciji, o brendu, o 'belom odelu'. Čaruga oko 1922. nosi puder na licu!? Romantičnu aureolu oko Čarugine glave mogli su, ipak, zadržati samo oni koji se, kako kaže jedan izvor, nisu 'sreli s njegovom krvničkom četom', čija zlodjela u analima naše, a i svjetske kriminalistike, nemaju presedana. Inače, sin Nikole Pašića je, recimo, s ćaćina groba ukrao Pašićevu figuru koju je napravio Ivan Meštrović i ponio ju je u Italiju preprodati. Za razliku od vižljastog Čaruge, kojeg je odlikovala fascinantna inteligencija, ravna njegovoj hladnokrvnosti, mladi je Pašić bio bedak, bogati, rastrošni bedak koji izaziva sažaljenje i gnušanje. Za rata je švercao Nijemcima iz Švicarske neku kovinu koja je bila pod embargom. To me podsjetilo na naše domoljube koji su po danu ratovali s Miloševićem, a po noći mu prodavali naftu, katkad čak ispaljivali i projektile na pozicije koje njegovo topništvo nije moglo dohvatiti.

Što govori o državi kad je razbojnik tako popularan u narodu?

To govori puno, ako već ne sve. I John Dillinger, koji je pljačkao banke, u vrijeme Velike depresije bio je vrlo popularan jer su ga vidjeli kao mač osvete. Kao i Jesse James, to su dva razbojnika s kojima Čaruga ima najviše sličnosti. Ali ponajprije, velim, takav 'popularitet', kako kaže Zagorka, govori koliko narod legitimnom vidi klasu bogataša. Niti jedan od naših ministara, a ova vlada ima skoro toliko hajduka kao i Kolo gorskih tića, ne može izazvati udivljenje, makar na njihovim rukama nema niti kapi krvi, dok Čaruga može, zato što su oni kokošari, dok je on bio kriminalni genij. O njemu je ispisano desetak knjiga, deseci stripova, kazališne predstave imale su silan uspjeh, a o njima će pisati samo crne kronike. Da nisu u politici, bili bi osuđeni na minoran medijski prostor, na crtice o kokošarima s kravatom.

Tu dolazimo do Republike Hrvatske i Grlićeva filma o Čarugi. Je li apsurdno ili je logično da je taj film završio na crnoj listi Države praktično odmah nakon osamostaljenja, a da je megapopularnost stekao piratskim presnimavanjem filma među narodima od Vardara do Triglava?

Grlić i Kušan radili su film dijelom kao apologiju raspojasanog hedonizma, Kušan je bio erotoman, dijelom kao kritiku kulta socijalističkih vođa, u rasponu od Lenjina do Tita. A film je Darko Zubčević dočekao kao 'četničku propagandu', samo zato što se Stanisavljević, eto, zvao Jovo. Inače, u Kolu je bilo desetak Hrvata i troje-četvero Srba, bilo je i Muslimana, Crnogoraca i drugih. U toj bandi se o nacionalnom pitanju nije nikad govorilo. Nekolicini je hajduka Jovo skinuo glavu zbog neposluha, ali nikad se to pitanje nije postavilo. U pogledu nacionalne tolerancije naša su današnja društva debelo ispod razine u Kolu gorskih tića, koje je bilo kozmopolitska ustanova u punom smislu riječi. TV Zagreb Grliću nije dao snimati film jer su ga prepoznali kao napad na Tita. HRT ga nije želio emitirati iz obrnutih razloga, a kasnije, kad se sve smirilo, Nikica Gilić ga je ocijenio kao benignu kritiku 'mangupa iz naših redova', dakle kao umjereni i zakašnjeli antikomunizam. No dobar umjetnički proizvod uvijek sebi prokrči put do publike, ma koliko razni zubčevići tome lijepili pridjevke ovakve ili onakve.

Što nas, dakle, uspomena na Čarugu uči o zemlji u kojoj živimo danas?

Uči nas da nismo napredovali, osim u tehnologiji, a možda i da smo nazadovali. Mnogi me danas pitaju: 'Bi li bilo dobro da se i danas pojavi neki Čaruga?', ili: 'Što misliš, kako bi se Čaruga danas postavio?'. Jedan mi je kolega neki dan sugerirao da bi Čaruga sigurno bio u HDZ-u. Mislim da bi to ovome bilo ispod časti. On je pljačkao i bio silno ponosan na to, nije se izvlačio i govorio 'neka institucije rade svoj posao'. O pljačkama, umorstvima i drugim svinjarijama redovito je pismima obavještavao žandare i tisak, a kad se pojavio neki pakrački imitator, Rade Ratković, koji je 'kokošario', Čaruga ga je našao u šumi, s njegovom bandom, opkolio ih i ustrijelio kradljivca brenda, pustivši njegove hajduke. Onda je o svemu napisao izvješće policiji, upozorivši ih da se on sitnim zlodjelima ne bavi niti će se baviti.

Kako tumačite to da je medijski uzlet Čaruga doživljavao, prvo, u ozračju Oktobra, pa uoči Drugog svjetskog rata, zatim s Grlićevim filmom uoči raspada Jugoslavije?

Čaruga postaje zvijezda već oko 1920., kad vlasti uvode izvanredno stanje zbog 'čuda zala' koje Kolo radi po Slavoniji. Već 1924. pišu se epovi, drame, romani, poezija se piše o tom prozaiku. Čaruga je burevjesnik, čarugomanija se uvijek pojavljuje u predvečerje rata. Grlić snima film pred sam početak balvan revolucije. Franjo Babić počinje 1938. pisati seriju romana o Čarugi i izdaje ih do 1940. čak 167, pa od njih kupuje kuću.

Kako, onda, da u svjetlu povijesnog 'burevjesnika' protumačimo sad i vašu knjigu?

Pa valjda i ja imam pravo na kuću.

Jeste li u svom proučavanju lika i djela Čaruge naišli na objašnjenje tko to na Aninu groblju u Osijeku dan nakon Svih svetih sve cvijeće premješta na onaj grob?

Ne, to je jedno od onih mjesta u legendi koja nikad nitko nije rastumačio, a koja je, tu legendu, čine vitalnom i dugosvirajućom. Evo, uskoro će se napuniti cijela stotina godina kako se taj razbojnik zanjihao pod vješalima, a i dandanas on nam je životniji od mnogih naših suvremenika. Ako sve ovo što se događa danas gleda odnekud odozgo ili negdje iz pakla, sigurno će mu to barem malo olakšati muke i izvući osmijeh na lice, na kojemu će zablistati onih njegovih pet zlatnih zuba, opljačkanih od jadnih žrtava o kojima, prema običaju, nitko ne priča.