Nije bilo teško biti skeptičan prema nekome tko dolazi iz Japana u Šibenik da bi pokazao kako se s drvene podloge boja otisne na papir.

- To moj sin radi svaki dan, poslije toga imam otprilike dva sata čišćenja sobe - dobacila nam je fitness trenerica Franka dok smo ulazili u šibensku Gradsku knjižnicu "Juraj Šižgorić" na susret s Yoshikatsuom Tamekaneom, 63-godišnjim čuvarom japanske grafičke tradicije.

Franka je bila na odlasku, nismo joj stigli objasniti da je situacija ipak malo ozbiljnija njezine noćne more zvane "dječji pokušaj kreativnosti s vodenim bojama". Tamekanea je u Šibeniku, naime, dočekala Njezina Ekselencija Misako Kaji, japanska veleposlanica, kojoj je ovaj posjet jedan od posljednjih službenih zadataka u Hrvatskoj. U njezinoj pratnji bio je i kulturni ataše Yutaro Nishida. Dakle, nije šala.

Japanska grafička tehnika, stara nekoliko stotina godina, zove se ukiyo-e, što bi, ako je vjerovati Google prevoditelju, trebalo značiti "slika svijeta". A ima i smisla, jer se na grafikama, kako se kasnije saznalo, prikazuju slike iz "današnjeg života", za razliku od nekih davnih vremena, kad su grafike služile za prikaz budističkih motiva. I tad, kao i danas, prodavale su se hodočasnicima i turistima. Ovisi o vašem džepu, neke grafike platit ćete šačicom yena, a za neke, poput slavnog "Velikog vala" Katsushika Hokusaija iz 1831., izdvojit ćete milijune.

- Vi Europljani možete probati napraviti ovakve grafike i sami, ali neće to biti isto - počeo je objašnjavati Takemena nakon što je otvorio izložbu "32 HANGA" u Galeriji sv. Krševan i spustio se do Gradske knjižnice da na licu mjesta izradi pokoju grafiku.

I nije da se Takemena bahati ili s visoka gleda na Europljane, stvar je puno banalnija. Možete vi, naime, imati savršeno trešnjino drvo, idealno izrezbarenu matricu, rižin papir, pravi pigment boje i sve potrebne alate poput pločice za utiskivanje papira omotane bambusom i četkice od konjskog repa, ali... nećete imati dovoljno vlage!

- U Japanu imamo više vlage u zraku nego vi ovdje, zato će vam se drvo, papir i boja ponašati drugačije nego nama - objašnjava Takemena.

Japan možda ima više vlage, ali Europa ima više japanskih grafika. Nije, izgleda, Japancima krajem 19. stoljeća bilo puno stalo do grafika pa su njima umatali porculan koji su izvozili u Nizozemsku. A tamo je netko mudar, s dobrim smislom za dugoročno poslovno planiranje, sačuvao svu tu ambalažu pa danas Nizozemska čuva neprocjenjivo grafičko blago iz Japana.

- Nažalost - dobacit će Yoshikatsu Tamekane.

Šibenski je gost, koji slovi za jednog od najvećih suvremenih japanskih grafičara, tad utisnuo papir na bojom premazanu drvenu podlogu, dignuo ga i pokazao okupljenima. Bio je to, ni više ni manje, nego prikaz čuvenog i već spomenutog Hokusaijeva "Velikog vala", odnosno pravim nazivom "Kanagawa-oki Nami Ura", najpoznatijeg japanskog umjetničkog djela.

Pa kako sad to?

- Ova drvena matrica, naravno, nije originalna Hokusaijeva. Ova ploča je reprint - objašnjava Tamekane.

Naime, da biste mogli koristiti reprinte starih drvenih matrica, morate dobiti državni certifikat. A da biste dobili državni certifikat, morate biti član Udruge japanskih grafičara, koja je prilično ekskluzivna organizacija. Članova je tisuću, a Japanaca je ukupno 140 milijuna. Originalna Hokusaijeva matrica nalazi se u Nacionalnom muzeju u Tokiju, neprocjenjiva je i predstavlja sve ono što japanska grafička tradicija utjelovljuje: prirodu, filozofiju i budizam.

Ne znamo kako je Hokusai živio od svoga rada, ali znamo da Tamekaneu ide dobro. Kaže da ima sreće jer, tvrdi, danas je u Japanu moderno kupovati nešto što je bilo aktualno prije tristo godina.

"Hvala na vrlo vrijednom i nesvakidašnjem susretu", napisao je netko u komentaru na Facebooku Gradske knjižnice dan kasnije. Je li komentator u sebi pomislio: "Naručit ću porculan iz Japana, sačuvati omot pa možda jednom usrećim praunuke", ne možemo sad znati.