Paul Bowles (1910. - 1999.) bio je autsajder. Rođen u Queensu, jedinac, do devete je godine već pisao pjesme i priče te svirao klavir. Ocu stomatologu nikad dovoljno dobar, povlačio se u sebe i čitavog života kao da je pokušavao osporiti ugrađene mu građanske i moralne vrijednosti. Na razmeđu između književnosti i skladanja, s 19 godina napušta koledž, eksperimentira s drogama, putuje u Berlin, Pariz i Maroko s kompozitorom Aaronom Coplandom, negira kršćanstvo i ženi se za flambojantnu lezbijku, također spisateljicu Jane Auer. Od 1947. žive u Tangeru. Nisu sretni. Američki pjesnik i kritičar Harvey Breit hvata ga dok doslovno seli stvari iz jednoga u drugi kufer te zaključuje kako je jedini način da se na pisca nabasa jest stvoriti se u arapskoj zabiti. Upravo izmještenost, usamljenost koju ona stvara, nesigurnost, oštećenost, život koji stalno izmiče poput pijeska među prstima čine njegovu prozu najbližu ljetnoj groznici. Ljepljivost, sunce i neprirodni susreti nisu nalik Camusu, oni su tu da nas podsjete kako se svijet koji smo donedavno poznavali upravo raspada tik iznad naših glava. Civilizacija nestaje, geografija je ta koja će stvarati plejadu likova škrtih izraza i nepredvidivih reakcija. Svaki trag u pijesku može biti povod za osvetu ili bljesak noža.

Prvi susret hrvatskih čitatelja s Bowlesom bio je poprilično kasno. Njegov kraći roman ‘’Zaklon od neba’’ (1949.) u prijevodu Martine Čičin-Šain objavio je 2014. V. B.Z., da bi u istoj izdavačkoj kući uslijedile ove godine i opsežne ‘’Sabrane priče’’ u iznimnom prijevodu Igora Buljana. Šezdeset dvije priče nastale u različitim stvaralačkim fazama od 1946. do 1993. donose pisca naoko jednostavnih zapleta, lucidnog, lakoničnog stila, čiji će pokoji aforizam zacementirati atmosferu začudnosti, neprilagođenosti, susreta istoka i zapada, u kojem će se mišica eksploatacije čas naći na jednoj, a čas na drugoj strani. Eklektične u stilovima, pisane iz prvog i trećeg lica, ali i u formi pisama, pa i bez interpunkcije, podsjećaju da je samim izlaskom iz sigurnosti doma ili hotelske sobe iza ugla zajamčena nova katastrofa. Provodni motiv uvijek je smrt - bilo vlastita, neznanca ili člana obitelji. Kao što ne možemo umaći crvenom zalasku sunca, mirisu hašiša i paste od kita, tako ne možemo umaći ni priviđenjima kad su nebo i voda iste boje. Svaki je udah dokaz napora i potvrda nemilosrdna okruženja.

Perspektiva je, posebno u prvoj polovici zbirke, obilježena nerazumijevanjem tijekom susreta Amerikanca ili Europljanina s lokalnim životom u Latinskoj Americi, jugozapadnoj Africi i posebno jugoistočnoj Aziji. Neobični savez postarije švicarske učiteljice s mladićem u ‘’Vremenu prijateljstva’’ ima svoje pukotine i lažna uvjerenja: ‘’Nikad ga neću razumjeti, pomislila je nemoćno, sigurna da samo zato što osjeća takvu bliskost s njim nikad neće biti u stanju gledati nepristrano na njega. Ovo je pustinja, rekla je u sebi. Ovdje hrana nije ures, namijenjena je jelu”.’ Raskid veze s realnošću, potpuno krive percepcije, nalaze se i u antologijskoj ‘’Dalekoj zgodi’’, u kojoj se jezikoslovac iz posve nepoznatih i nemotiviranih razloga zaputi u pustinju s nomadima. Ono što će se desiti pod nebom koje osvjetljava tek mjesec, a bose noge grizu psi, po efektu je najbliže nenadmašnoj začuđujućoj i otuđujućoj prozi Shirley Jackson. Bowles nema nimalo milosti prema svojim likovima, u prvom redu zapadnjacima koji gube vjeru (‘’Pastor Dowe u Tacatéu’’), sebično drže dijete uza sebe i pritom su slijepi za njegove homoerotične ekscese (‘’Zapisi s Cold Pointa’’), medeni mjesec provode na brodu mrzeći se (‘’Pristajanje u Corazónu’’) ili se spremno ukrcaju na splav kako bi završili ni na nebu ni na zemlji s meskalinom (‘’Tapiama’’).

Skroman je broj priča koje nas odvlače od atmosfere zagorenih banana, masne papaje, zvuka marimbe i mirisa marihuane, vjetra, vrućina i stijena. ‘’Smrznuta polja’’ i ‘’Koliko ponoći’’ podsjećaju nas na piščevu averziju prema Americi i New Yorku. Hladni vjetar i slomljena srca u paru s roditeljskom stegom ne mogu umaći južnjačkoj zlokobnosti. Sretnog kraja nema. Treba se pomiriti s tim. Uostalom, čovjek lako postane zmija (‘’Allal’’) kad promatra siromaštvo drugih na egzotičnim mjestima. Vrijeme je u svim ovim pričama poput vječnog zastoja. Bilo da pratimo izgubljeni zavičaj Malike od malenog marokanskog mjesta do Teksasa (‘’Ovdje smo da učimo’’), bilo da svjedočimo manipulaciji pisca-đavla kako će ga neki nazvati (‘’In Absentia’’). Za tog će đavla Edward Said ustvrditi kako je najgori. Najmlađi u izgubljenoj generaciji, ni kriv ni dužan, predvodit će beatnike. U Tangeru, u hotelu Muniria, odsjest će Jack Kerouac i Allen Ginsberg, dok će u sobi broj 9 William Burroughs napisati ‘’Goli ručak’’. Bowles će tvrdoglavo u jednom intervjuu (bili su mu dozlaboga naporni, a i nije bio pretjerano socijalan) reći kako je najveći neprijatelj umjetnosti dekadencija - nesposobnost pisca i podilaženje komercijalizaciji. Zbog tvrdih stavova nerijetko su ga smatrali protivnikom svakog oblika napretka te je od povlaštene pozicije u Maroku tijekom Hladnog rata polagano u poznijim godinama postajao sve osamljeniji i otuđeniji. Hodajući tim ulicama ionako se uvijek osjećao kao autsajder. Pred čitateljima je zbirka priča rijetke kvalitete. Bez suvišnih opisa, bez beznačajnih i nasumičnih sitnica. Svaka riječ, svaka fraza i svaka rečenica tu su s razlogom. Pišem o bolesti, izgovara, jer pišem o ovom danas.